Svestrani dirigent i skladatelj

Zagrebačka Opera pamtit će razdoblje dok joj je dirigent i skladatelj Miro Belamarić bio na čelu od 1978. do 1990, kada je napustio zagrebački HNK. Od tada je povučeno živio i radio u Beču, gdje je i preminuo. Njegovo zlatno razdoblje na čelu Opere donijelo je, osim praizvedbe njegovih Ljubavi don Perimplina, snimljenih za tadašnji Jugoton i niz iznimnih predstava poput Verdijeva Don Carlosa (režija Koste Spaića), Bellinijeve Norme (režija Vlade Habuneka) ili Verdijeva Nabucca (režija Petra Selema). Norma je gostovala u salzburškom Festspielhausu, a Nabucco je bio posljednje veliko gostovanje Zagrebačke opere u Kijevu, Moskvi i St. Peterburgu, tadašnjem Lenjingradu. Nabucco kao svojevrsna oslobodilačka opera za potlačene imala je izniman uspjeh i zapravo se prvi put izvela u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Unatoč strogim profesionalnim uzusima, koji se protive ponavljanju, ruska je publika ovacijama toliko ustrajavala da je Belamarić znameniti zborski Va pensiero ipak ponovio. Počeo je i ciklus Wagnerova operne tetralogije, Ringa, pothvat za koji se slutilo da neće biti dovršen. No i uspjeh prvih dviju predstava – Rajnino zlato i Walküre – ulilo je samopouzdanje ansamblu.

Opera nije bila jedino područje zanimanja Mire Belamarića. Rođen je u Šibeniku 1935. Studij dirigiranja završio je u Zagrebu u klasama Milana Horvata i Igora Gjadrova usporedo sa studijem kompozicije u razredu Stjepana Šuleka. Usavršavao se na Ljetnoj akademiji salzburškog Mozarteuma kod Lovre Matačića, a potom i legendarnoga Sergiua Celibidachea u Sieni. Kao perspektivan mladi dirigent bio je asistent Herberta von Karajana na Svečanim igrama u Salzburgu od 1965. do 1967, a potom i Karla Böhma u Parizu, Salzburgu, Beču i Londonu sredinom sedamdesetih godina. Dirigirao je i na opernim pozornicama u Austriji, Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u, Luksemburgu, Švicarskoj i Meksiku. Okušao se i u opernoj režiji, a u šezdesetim godinama vodio je i glazbeni program Dubrovačkih ljetnih igara. Na početku karijere kratko je bio glazbeni urednik Radio Zagreba, pa dirigent Gradskog kazališta Komedija, gdje je s Veselom udovicom i debitirao 1960. Sve vrijeme nije napuštao skladanje na tragovima kasnog romantizma. Autor je triju opera: Ljubavi don Perimplina prema Lorci, Don Juan – buntovnik za sva vremena prema De Molini, (za koju dobio prvu nagradu Bečke državne opere) te Priče iz Bečke šume prema Von Horvathu. Opera je praizvedena u Karlsruheu 1993, a u Zagrebu četiri godine nakon toga. Devedesetih godina piše simfonijsku pjesmu Croatia (1994) i Hrvatske marševe za simfonijski orkestar (1998) i Svečanu Euro-uvertiru (1999), posvećenu ujedinjenju Europe. Iz ranoga opusa su zapažene Varijacije za klavir i orkestar provokativna naslova Kako ubiti Mozarta, orkestralnim valcerima u bojama, potom i komorni Portreti ili 5 Poemas del Cante Jondo za sopran i klavir, a pisao je i scensku i filmsku glazbu. Za svoj je osebujan i svestran glazbenički doprinos dobio nagradu Milka Trnina, Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski, Nagradu Grada Zagreba i nagradu Vladimir Nazor, dok mu je prije dvije godine dodijeljena životna nagrada Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.