Studija o životu žene

Đuro Roić preveo je tekst autorskoga dvojca i bračnoga para France Rame i Darija Foa, ponudio ga diplomiranoj dramskoj umjetnici Matiji Prskalo i režirao monodramu. Tako je nastala predstava Samo jedna žena zagrebačkoga Gala teatra, premijerno izvedena u Histrionskom domu u Zagrebu 3. ožujka u trajanju od pedesetak minuta i najavljena riječima: „Je li između neka četiri zida zaista onako kako se na prvi pogled čini? Koliko truda i energije ulažemo da se zapravo dobro prikrijemo, maskiramo, pripremimo za vanjski svijet?“ 

Franca Rame (Parabiago, 1929–Milano, 2013) bila je talijanska kazališna glumica, dramatičarka i politička aktivistica; majka je pisca Jacopa Foa (Rim, 1955), talijanskoga književnika, glumca, redatelja, blogera i aktivista i žena Jacopova oca, nedavno preminula Darija Foa (Leggiuno-Sangiano, 24. ožujka1926–Milano, 13. listopada1916), talijanskoga dramskoga pisca, redatelja i glumca koji joj je posvetio Nobelovu nagradu za književnost koju je dobio 1997.

Una donna sola dramski je monolog koji prikazuje ženu koju je u njihov stan s njihovim zajedničkim malim djetetom (odraslija se kći samo spominje) zaključao vlastiti muž; riječ je o okrutnoj „suigri“ baziranoj na muško-ženskom (ne)povjerenju.   

Taj kratki monološki tekst objavljen je 1977. u uknjiženoj zbirci tekstova autorskoga dvojca Rame–Fo Tutta casa, letto e chiesa, koja je tada „podigla prašinu“ u kazališnom svijetu. „Senzacionalna“ zbirka sastavljena je od kratkih, brehtijanski poučnih, ali ipak pokatkad duhovitih „monologa za jednu ženu“. Ta je žena bila Foova radikalna družica Franca Rame. Tekstova je ukupno dvadeset i pet i povezani su subverzijom građanskog društva, koje u neku ruku počiva na potlačenosti žena. Kao i u većini angažiranih tekstova, i u tom je glavni nedostatak pretjerano nametanje teze. U kasnijoj je fazi svoga stvaranja Dario Fo u tom smislu postao umjereniji, ali to se nije dogodilo s njegovim anarhoidnim političkim stajalištima (podupirao je Beppea Grilla), argumentira i Boris B. Hrovat.

Monolozi u toj zbirci napisani za buduće monodrame nisu kvalitativno ujednačeni. Možda su najviše uspjeha imali u radikalno lijevoj Francuskoj. Pregled svjetskih pozornica pokazuje da ih vole glumice „pobunjenice“. Prijevod na hrvatski Đure Roića slijedi jezik originala, a naglašava i kolokvijalizme i vulgarizme iz izvornoga teksta. 

Matija Prskalo ovom monodramom, u ulozi Marije, kućanice iz sjeverne Italije, obilježava dvadeset i pet godina svoga umjetničkoga djelovanja. Budući da dugo pratim rad ove iznimne hrvatske glumice, pomalo me, za vrijeme gledanja predstave, iznenadio izbor teksta koji nije odveć slojevit, a tematizira apsurdnu situaciju zaključanosti u vlastitu domu i javljanje na telefonske pozive muža, ljubavnika i muževa istjerivača dugova. Ipak, unatoč relativno plošnu tekstu koji je u kontradikciji s uvijek slojevitom glumom vrhunske izvođačice, a i izvođačičinim lucidnim pogledima na svijet, Matija Prskalo uspijeva izvući maksimum, spretno vibrirajući između tragedijske teme i komičarske izvedbe, postižući sintezu tragikomičnosti i grotesknosti. Otvorenošću prema publici i izravnošću obraćanja gledateljima, koje potencira i redatelj Đuro Roić u redukcionističkoj režiji određenoj i podijeljenošću scene na tri dijela s trima produkcijski ipak siromašnim paravanima, Matija Prskalo u monodramskoj ulozi Marije uspijeva paradoks suigre imaginarnoga i realnoga dovesti do vrhunca, sa smiješkom i smijehom konkretizirajući odluku promjene uobičajenoga, svakodnevnoga životnoga tijeka. Dinamičnim tempom, pogođenim ritmom i suigrom s jedinim partnerom, publikom, Matija Prskalo glumi „do daske“, angažirano i snažno, dikcijski i intonacijski točno, bez ijedne pogreške, energičnom gestom, grimasom, jezikom, govorom i pokretom uspijevajući šarmirati i nasmijati publiku. Komedijsko-groteskan diskurs koji na početku izgleda kao zabava Matija Prskalo u toj svojoj „samo jednoj“ monodrami pretvara u glumačku studiju o položaju žena i glumica ili „samo jedne žene“ i glumice.

Ne mislimo pritom da je Matija Prskalo zatvorena u „samo jednom“ matičnom Zagrebačkom kazalištu lutaka (u kojemu ostvaruje iznimno zapažene uloge), ali podupiremo njezin izlazak u svijet drugoga i drukčijega teatra. Šteta je što je češće ne možemo vidjeti u „nelutkarskom“ kazalištu, a možda još i veća što se Matija Prskalo stalno poistovjećuje sa„samo jednom“ filmskom ulogom. Naslov Samo jedna žena na kraju se pokazuje točnim i pogođenim. Scenska inteligencija, spremnost za glumu i susret s publikom i virtuoznost dramske umjetnice, izvođačice, „samo jedne žene“ Matije Prskalo izvrsno se poklopila s ironijom i istinom ljudske i glumačke sudbine.