Strip kao interpretacija povijesti

Francuski autor stripova Jean-Pierre Gibrat (1954) nije nepoznat u nas. Dapače, nakladnik Fibra u posljednjih je nekoliko godina probrao nekoliko vrsnih naslova iz njegova opusa. Odgoda (izvorno objavljena u dva albuma, 1997. i 1999) i Potkazivač (također izvorno u dva albuma, 2002. i 2005) izravno se osvrću spram Drugoga svjetskoga rata, dok serijal Mattéo u svoja tri dosad objavljena izdanja obuhvaća razdoblje od prvih godina Velikoga rata, preko Oktobarske revolucije pa sve do godine 1936. i početka Španjolskoga građanskoga rata. Vrijednost je tih stripova iznimna, a Gibrat uspostavlja slojevite poveznice s povijesnim pretekstom i njegovom umjetničkom rekonstrukcijom, koja ipak nema namjeru postati biografskom, već fikcijskom, iako nenametljivo korespondira s faktografskom stvarnošću. No ne treba zaboraviti da je Jean-Pierre Gibrat razvijao stil i svjetonazor te definirao jezik stripa u nizu djela još od prijelaza iz 1970-ih u 1980-e, pa i poslije, s razmjerno širokim žanrovskim rasponom. Važno je napomenuti da se u tim razdobljima tek u pojedinim slučajevima odvažio na posve autorsko promišljanje građe stripa, većinom crtački nadograđujući scenarističke predloške drugih scenarista. Iako nema dvojbe da je to razdoblje usavršavanja njegova stvaralačkoga izraza u stripu, možemo zabilježiti barem karikaturalni humoristični serijal Goudard (pet albuma od 1978. do 1987) u suradnji sa scenaristom Jackiejem Berroyerom ili pak realistički pustolovni Liječnici bez granica (tri albuma od 1988. do 1994) sa scenaristom Guyjem Vidalom. Promatrajući djela ranoga razdoblja i uspoređujući ih s ostvarenjima objavljenim u nas, zadivljuje kvalitativni skok Jean-Pierrea Gibrata u kratkom vremenu, odnosno kakvom je brzinom od solidna crtača postao vrhunskim autorom čiji su radovi štivo koje nadaleko prelazi granice medija stripa s umjetničkim dosegom sukladnim drugim narativnim ili slikovnim vrstama.

Ljubav u doba rata

Iako su Odgoda i Potkazivač samostalna djela, ta su dva naslova zapravo povezana i dva su iznimna prikaza Francuske tijekom kasnijih ratnih godina. Odgoda je smještena u provinciju Aveyron, a Potkazivač većinom u Pariz te dijelom u njegovu okolicu. Zajednički im je i osnovni model pripovijedanja. U obama je stripovima jasna subjektivna fokalizacija središnjih likova – mladića Juliena u Odgodi i djevojke Jeanne u Potkazivaču. Dakako svako je od tih djela zasnovano na vlastitom tematskom sklopu, likovima i zapletu. Jean-Pierre Gibrat u tim stripovima odražava širok raspon kulturnih zasada i društvenoga stanja ruralnoga i urbanoga podneblja te jasno ocrtava načine opstojnosti niza likova.

Kako se za bjegunca Juliena u Odgodi smatra da je stradao u vlaku koji ga odvozi na radnu obvezu u Njemačkoj, neizbježno je njegovo skrivanje u zapečaćenom stanu mjesnog učitelja. Pritom on nenametljivo prati svakidašnji život stanovnika opterećen bremenom okupacije. Dapače, postaje i neizravnim kroničarem egzistencije gradića, niza raznovrsnih likova – nekih naizgled pasivnih, nekih aktivnih poslušnika okupatora, a nekih naklonjenih pokretu otpora. Bogata paleta vrlo životnih likova čiji se odnosi razvijaju usporedno s Julienovom naklonosti djevojci Cécile uslojava se i sve izvjesnijim napretkom Saveznika. Ako je pak odnos s djevojkom isprva platonski, u drugome dijelu stripa prerasta u potpuno zajedništvo. Ipak ratni je žrvanj nemilosrdan, stanovnici su sve izravnije izloženi pogibelji, prijatelji uhićeni i smaknuti, a i kratak prolazak nacističke vojne postrojbe ostavlja krvave tragove. Kako se i Julienova egzistencija sve više otkriva, i sam je na udaru neprijatelja, a da bi se spasio, kreće za Cécile u Pariz, ali strada u vlaku tijekom savezničkoga bombardiranja. Dokaz je to činjenice da je zbog rata sretan svršetak zapravo nemoguć pa pojedinci, usprkos nastojanjima, ne mogu izmaknuti njegovu silovitom razaranju.

Julien strada 5. lipnja 1944, a Potkazivač, većinom radnje smješten u francuski glavni grad, počinje sljedećega dana, na sam početak savezničkoga iskrcavanja u Normandiju. Središnji je lik ovoga puta djevojka Jeanne, u dvadesetim godinama. Prokazana, iz zatvora tijekom zračne uzbune bježi uz pomoć lopova Françoisa. Njezina je izloženost velika jer je pripadnica komunističkoga krila pokreta otpora, a traganje za mlađom sestrom ispunjeno brigom i tjeskobom zbog mogućega nacističkoga uhićenja. Prvotni antagonizmi središnjih likova postupno se mijenjaju u emotivno zajedništvo, a egzistencija na riječnome brodu tročlane obitelji koja očekuje prinovu preklapa se sa sve češćim savezničkim napadima, kao i sa sve izraženijim djelovanjem tajne policije i nacista u uhićenjima osumnjičenih pa ne čudi da središnji likovi i obitelj brodićem odlazi u okolicu Pariza. Pogibelj je izravna kada na brod po zadatku pristigne njemački vojnik, agresivan i s izraženim posttraumatskim stresom. I kada nam u završnici Gibrat otkrije da je sestra koju Jeanne traži zapravo Cécile iz Odgode, a uhićeni François u zatvoru prizna djevojci da ju je nehotice prokazao, gorčina nemogućnosti njihova zajedništva, kao i Céciline boli zbog Julienova stradanja, ublažava se završnom stranicom, neizravnim pokazateljem Françoisova bijega iz njemačkoga logora.

Struktura je likova u Odgodi i Potkazivaču ciklička i razgranava se od uvjerljivih središnjih i njihovih privrženika sve do precizne karakterizacije niza sporednih likova, od kojih su tek neki naglašeno antagonisti, dok se većina profilira u odnosu prema ratnom stanju. Pritom čak i kratki potezi epizodnih likova pridonose njihovoj vjerodostojnosti. U tim stripovima percipiramo preciznu sliku ratnoga stanja u provinciji i metropoli, sve naglašeniju uskovitlanost kasnih godina Drugoga svjetskog rata, strah nacista i njihovih suradnika od snaženja pokreta otpora i savezničke pobjede, strah koji se manifestira kao neprestano nasilje. No takvim je postupcima suprotstavljeno humano djelovanje raznih likova – i ne samo središnjih – zapravo sasvim običnih ljudi. Ostvarenja su to slojevite građe i vrsne autorske izvedbe pa čitatelj s lakoćom osjeća i promišlja njihove sudbine.

Historiografski kontekst

Nećemo pogriješiti ustvrdimo li da je Mattéo Gibratov magnum opus. Kako dosad objelodanjena tri strip-albuma (izvorno 2008, 2010, 2013) zadiru u važne povijesne trenutke, središnji lik u silovitim društvenim previranjima nastoji pronaći svoje mjesto. Iako je svjestan da ne može promijeniti tijek povijesti, nastoji se habitusom i djelovanjem othrvati često pogibeljnom žrvnju Velikoga rata ili Oktobarske revolucije. Pritom ne treba zaboraviti da je fokalizacija središnjega lika također subjektivna i baš poput Odgode i Potkazivača postaje temelj čitateljeva usvajanja povijesne građe u fikcijskoj rekonstrukciji. Strukturalne postavke središnjih likova uspostavljene u prvome strip-albumu održale su se i u kasnijim djelima, a njihovo neprestano variranje bez trunke zalihosti postalo je uz društvene promjene i okosnica serijala. Protagonist Mattéo, njegova neostvarena ljubav Juliette, prijatelj Pauline – ratna žrtva, medicinska sestra Amelie, Španjolac Gervasio ili pak Mattéova majka životni su likovi koje Gibrat povišenom razinom empatije približava čitatelju.

Prvo razdoblje (1914–1915) predstavlja sam početak Prvoga svjetskoga ratnoga sukoba, ocrtava francusko zaleđe i razorna zbivanja na bojišnici, ali podjednako i zadane klasne razlike aristokracije i običnoga puka, ili pak nadređenih stožernika i vojnika u rovovima. Odnosi su likova daleko iznad arhetipskih, a njihovi habitusi vrlo uvjerljivi i percipiraju se u potpunom prožimanju s društvenim uvjetima i naznakama promjena. Antiratni stav iznesen u stripu svjedočanstvo je održanja humanosti čak i u nečovječnim ratnim razaranjima, a kritika imperijalizma i klasnoga sustava odraz slojevitoga konteksta prispodobiva čak i kakvom historiografskom radu. Dakako, autorski je iskaz nenametljivo predočen kroz situaciju i postupke likova, a zorni dokaz o pogubnosti rata oslikan primjerenim stvaralačkim postupcima.

U Drugome razdoblju (1917–1918) Mattéo odlazi u samo središte revolucije u Rusiji. Uz početni entuzijazam zbog mogućega dokidanja klasnih razlika i nastanka ravnopravnijega društva, vrlo brzo svjedoči da je prevlast boljševika samo izlika za novo preuzimanje vlasti, ostvarenje osobnosti mora se podvrgnuti društvenim stegama, a razlike u razmišljanju podložne su nasilju, zatočeništvu i egzekuciji. Uz nenametljiv historiografski kontekst, strip-album postaje objektivno svjedočanstvo utjecaja Oktobarske revolucije na europsko društvo prve četvrtine dvadesetoga stoljeća, ali je i njezina potpuna demistifikacija, odnosno percepcija nastanka totalitarnoga društva i drukčije vrste dehumanizacije, vrlo daleko od bilo kakva propagandnoga iskaza toga doba. Protagonist je istodobno svjedok i sudionik promjena, a stradanje bliskih navodi ga na predaju francuskim vlastima i odsluženje dugogodišnje zatvorske kazne zbog nenamjerna dezerterstva počinjena na svršetku Prvoga razdoblja.

U nas prošle godine objavljeno Treće razdoblje (kolovoz 1936) u početku se može učiniti ponešto prigušenijim ili čak prijelaznim ostvarenjem u sklopu serijala. Naime, Mattéo i skupina središnjih likova koriste netom stečenu mogućnost godišnjega odmora, ali je ladanjska idila tek podloga za široki raspon društvenih, političkih ili osobnih turbulencija. U susjednoj je Španjolskoj izbio građanski rat, nacizam i fašizam nadiru na račun francusko- engleske politike popuštanja, klasne razlike ne jenjavaju, a obnovljena veza s Juliette Mattéu naznačuje da je otac njezina sina. Uz osnovnu strukturu likova, Gibrat je ocrtao i bitne sporedne likove, razradio njihovu ulogu u građi stripa i pobrinuo se da ne ostanu manje važni u odnosu na skupinu protagonista. Ubrzanje radnje, naglašeni sukobi s ideološki suprotstavljenim pojedincima i završni odlazak čamcem u Španjolsku zasigurno su anticipacija Četvrtoga razdoblja, smještena usred građanskog rata, a vjerojatno ćemo dočekati i Mattéovo sudjelovanje u Drugome svjetskom ratu.

U funkciji priče

Odgoda, Potkazivač, a podjednako i Mattéo Jean-Pierrea Gibrata predstavljaju kao potpunoga autora koji cjelinu djela promišlja u svim sastavnicama jezika devete umjetnosti, od scenarija, crteža i boje. Brižljivost s kojom Jean-Pierre smišlja scenarističke predloške stripova podloga je preciznoga crteža olovkom i tušem upotpunjena i samostalnim nanosom raskošnog kolorita. Krhki je potez tušem tako obris za vrlo plastičnu i ugođajnu uporabu boja, a okvir je stranice uvijek u funkciji priče. Kao realist sklon mjestimičnim stilizacijama, Gibrat kratkim potezima definira karaktere likova, a nije dvojbena ni vjerodostojnost prikaza zemljopisnoga zaleđa i arhitekture – bilo da je riječ o francuskoj provinciji, Parizu, ratnome metežu ili pak Rusiji. Dok je slikovni prikaz tih okružja plod pomnog istraživanja, uvjerljivost likova osvijetljena je autorovom naklonošću, kao i razumijevanjem, iako ne uvijek i odobravanjem njihovih postupaka. Izrazito pamtljivih likova, situacija i društvenog zaleđa koje označavamo prijelomnim u povijesti dvadesetoga stoljeća, primjerenim restrukturiranjem sastavnica jezika stripa i osebujnim svjetonazorom, Jean-Pierre Gibrat u posljednjih dvadesetak godina vinuo se do statusa kakav se zacijelo nije mogao očekivati u samim počecima njegova stvaralačkoga rada. Zadivljuje njegova lakoća pripovijedanja riječju i slikom pa nema dvojbe da ga možemo uvrstiti u dugotrajnu tradiciju velikih francuskih umjetnika – bez obzira jesu li posrijedi slikari, književnici ili filmski autori, a zasigurno je izniman i u okvirima stripa u Francuskoj. Precizna fikcijska tumačenja povijesnih zbivanja u Gibratovim ostvarenjima nisu dakle samo svjedočanstvo promišljanja povijesnoga u stripu, već postaju raskošna građa podložna raznovrsnim tumačenjima i vrednovanjima. Jean-Pierre Gibrat pripada u same vrhunce suvremenoga stripa i s nestrpljenjem trebamo očekivati svaki umjetnikov novi rad.