Snažan glas socijalne osvještenosti

Osim na razini zabave, popularna glazba i pop-kultura uvijek su funkcionirale i kao svojevrsno ogledalo društva. No bila je to obostrana veza, interakcija u punini toga pojma, jednostavno zato jer je i glazba pokušavala utjecati na društvenu svijest, oblikovati globalne stavove i utjecati na socijalna gibanja.

O tome govori povijest takozvane „protestne pjesme“ na potezu od arhivskog folka Woodyja Guthrieja i njegova elektriziranog nastavka s Dylanovim potpisom, preko gnjevne antiratne kontrakulturne himne Ohio kvarteta Crosby Stills Nash & Young, do bučnih punk/metal pokliča skupina kao što su The Clash ili Rage Against The Machine. Pravednički gnjev odjekuje u klasiku Fruit Tree Billie Holiday, Marleyjevoj Redemption Song, What’s Going On Marvina Gayea i u desecima drugih. Sve do danas glazbenici su – uključujući repere, pravovjerne rokere, soul-inovatore, introvertne kantautore, country-rock-pobunjenike i indie-marginalce – progovarali i prigovarali, komentirali i činili sve ne bi li svijet makar na nekoliko minuta upozorili na nepravdu, a životnu okolinu sveli na mjeru običnog čovjeka i njegovih svakodnevnih težnji.

No uvijek se može postaviti pitanje autentičnosti. Jer, kako upozorava novovalni protagonist Tom Robinson u poticajnoj knjizi 33 Revolutions Per Minute Doriana Linskeyja, ovdje je riječ o „maču s dvjema oštricama jer, pomiješate li politiku i pop-glazbu, neki će vam kritičari prigovoriti da političke potrebe, ideje i ispravne stavove običnih ljudi koristite da biste lakše prodali svoju drugorazrednu glazbu. I obrnuto: drugi će vam predbaciti da drugorazredne političke ideje želite natovariti na pleća svoje pop-karijere.“

Iako povijest bilježi i takve amoralne devijacije, vrhunski izvođači uvijek vode računa o „objema oštricama mača“, pazeći da se društveni komentar, bez obzira u kojoj mjeri bio gorak i izravan, ugradi u prvorazrednu umjetnost. O tome je očito računa vodila i razmjerno mlada glazbenica Rhiannon Giddens, koja je drugim solo albumom Freedom Highway potpisala jedno od ponajboljih ostvarenja te vrste: (re)interpretirajući povijest sjevernoameričke roots glazbe, ona podsjeća da je, unatoč učinjenim koracima, još mnogo toga potrebno učiniti ne bi li barijere nestale ondje gdje su najčvršće ukorijenjene: u glavama ljudi. Iako je, dakako, podjela na „crnu“ i „bijelu“ Ameriku odavno izgubila prvotni smisao, Giddensova (pripadnica one prve) u svojim skladbama – ni po čemu osobito „radikalnim“ u smislu u kojemu su to bili njezini prethodnici, od Jamesa Browna do Public Enemyja – gotovo melankolično podsjeća na rascjepe u suvremenom društvu.

Riječ je o iznimno muzikalnoj kantautorici. Rođena prije četrdeset godina u Sjevernoj Karolini, Giddensova je studirala operu na konzervatoriju u Oberlinu u saveznoj državi Ohio, a karijeru je izgradila u okviru postave Carolina Chocolate Drops. Kombinacija bluegrassa, bluesa, apalačijske glazbe, jazza i gospela, koja je tom kolektivu osigurala ugled ustrajnih čuvara američkoga korijenskog nasljeđa, nije teško – doduše, u nekim drugim omjerima i s novim emotivnim nabojem – prepoznati i na samostalnim albumima.

Dvije godine star prvijenac Tomorrow Is My Turn pokazao je da je Giddens – kao iznimno vješta multiinstrumentalistica – ne samo sposobna opstati izvan okvira matične postave nego i razviti posve nove estetske kriterije, nadograđujući nekadašnje grupne temelje.

Za razliku od debija, skoro cijeli novi album, Freedom Highway, sama je autorski potpisala, pokazujući dostojnu razinu umijeća i posvećenosti. Jedna od dvije znakovite iznimke naslovna je tema, posuđena iz repertoara Staple Singersa: Freedom Highway skladao je njihov Pops Staples 1965, u vrijeme intenziviranja pokreta za ljudska prava i ukidanja svih oblika segregacije.

Iako melodiozna, nježna i u osnovi krhka, glazba Rhiannon Giddens otkriva nepokolebljivu aktivistkinju za ljudska prava i muzikološki osviještenu autoricu koja precizno i duboko zahvaća u najširi žanrovski spektar afroameričke glazbe prošloga stoljeća. Ako joj je rad u grupi Caroline Chocolate Drops donio Grammy, a prethodnik Tommorrow Is My Turn, nagradu BBC-eva Drugog radijskog programa u kategoriji „pjevačice godine“, onda će novo ostvarenje nedvojbeno potvrditi i proširiti zarađeni ugled.

Folk u najširem smislu pojma svojevrsni je polazni okvir, no njezino vrhunsko muziciranje na bendžu (violina je njezin drugi instrument) nužno upućuje na ljubav prema bluegrassu: instrumentalna tema Following The North Star ogledan je primjer. No tu je i blues kao obvezna lektira, pa i tragovi kantautorskog folk-rocka te jazza i funka. Toplo aranžirana balada Birmingham Sunday obojena je tonovima gospela, a ostatak je protkan i finim nijansama jazza, soula pa i rapa u skladbi Better Get It Right the First Time, koja tematizira policijsku brutalnost.

Formalna vokalna naobrazba Rhiannon Giddens posebno će se razotkriti u uvodnoj, programatskoj At The Purchaser’s Option, pjesmi nadahnutoj jezivim sadržajem novinskog oglasa iz 1797: „Prodaje se izrazito pametna i savršeno zdrava crna djevojčura, stara oko 22 godine i podjednako korisna u radovima u kući i na farmi.“ I to uz poseban dodatak: djevojka ima devetomjesečnu bebu čija se sudbina, u slučaju dogovorene transakcije, prepušta „volji kupca“.

No umjetnica se ne oslanja samo na motive iz davnoprošle mračne ere ozakonjenoga ropstva; njezina misija natkriljuje epohe i rase, dopire do današnjih dana i potpuno je lišena gnjeva i militantnosti: „Ja sam kći Juga, kći bijele i crne radničke klase, homoseksualaca i onih koji to nisu. I samo je jedna istina: naše sličnosti mnogo su brojnije nego razlike. Ne smijemo mržnji dopustiti da nas razdvoji, ni neznanju da nas uništi...“ Naslovna skladba, jedna od dviju tuđih na albumu (druga je The Angels Laid Him Away iz opusa blues-glazbenika Mississippi Johna Hurta), ostavljena je za veliko finale, poput kakve himne, što ona i jest. I to zato jer dolazi iz posebno osjetljiva vremena sredine 1960-ih, kad su The Staple Singers, njezini tvorci, bili svojevrsna spiritualna glazbena oštrica pokreta za ljudska prava.

Pops i Mavis Staples, zajedno s ostalima, tada su se povezali s rock-zajednicom, izvodili su društveno angažirane pjesme Boba Dylana i Stephena Stillsa, a i Mavis Staples će tijekom višedesetljetne karijere, poput neke dobroćudne, ali odlučne civil rights ikone nastaviti borbu za prava obojene, „crne Amerike“, ali i svih marginaliziranih društvenih skupina. Njezini recentniji albumi, od koji je jedan producirao Ry Cooder, a dva Jeff Tweedy iz čikaške rock-grupe Wilco posebno su preporučljivi.

Kako piše jedan kritičar, Mavis nema raspon Arethe Franklin, ili snagu Patti LaBelle, ali je jednako snažna – a ta snaga odraz je vrhunske kontrole fraziranja i dubinske senzualnosti koju dobiva adaptiranjem boje tona.

Njezina mlađa nasljednica Rhiannon Giddens u tehničkom je smislu možda nadmašuje, no obje funkcioniraju savršeno, poput neke neobične i postojane vertikale u dugoj kronološkoj crti koja povezuje socijalnu hipersenzibilnost s instinktom za očuvanje i nadograđivanje glazbene tradicije.