Snaga Detonijeve i Mahlerove glazbe

U Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a održan je 2. ožujka u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog koncert na kojemu je bila izvedena skladba The Wonderful Monster of Time (Predivno čudovište vremena) Dubravka Detonija (1937) i Peta simfonija Gustava Mahlera (1860–1911). Dobro je da se ciklus zove „majstorski“, što privlači pozornost, i da je gost dirigent, mlađahni talijanski maestro Daniele Rustioni, za nastavak programa nakon Detonijeva djela odabrao upravo Mahlerovu Petu simfoniju, nedvojbeno jednu od najpoznatijih iz ostavštine europskoga glazbenog modernista s početka 20. stoljeća. Hrvatska mu je skladba naime zacijelo bila ponuđena kako bi se slušatelji u dvorani i oni putem izravnog radijskog prijenosa sjetili Dubravka Detonija u povodu njegova 80. rođendana. A riječ je o majstoru koji je kao enfant terrible, „strašno dijete“ hrvatske Nove glazbe hrabro krčio putove glazbenog oslobađanja druge polovice 20. stoljeća.

Iako je obljetnicu zrele dobi uglednog skladatelja, pijanista i pisca bilo zacijelo potrebno obilježiti i većim brojem izvedbi njegovih glazbenih svjedočanstava, pa možda i nekim okruglim stolom o hrvatskoj Novoj glazbi, koje je Detoni jedan od najžustrijih predstavnika i pobornika, osobito u ovoj godini kada ćemo opet moći pratiti Muzički biennale Zagreb, činjenica da je odabrana upravo navedena partitura nije bez simbolike. Naime, The Wonderful Monster of Time, skladba iz 1983. koja je bila praizvedena na 12. MBZ-u, a tog se događaja još dobro sjećamo, ostvarenje je s nepobitno važnim mjestom u novovjekoj baštini vremena ispunjena zvučanjem velikog simfonijskog orkestra u okviru hrvatske suvremene glazbe.

Mahler je skladao prije, a Detoni nakon tragičnih iskustava dvaju svjetskih ratova. Ali Mahlerov životopis i njegov skladateljski odgovor na doživljena iskustva potvrda je osobnih reakcija emaniranih u glazbenom jeziku velike snage djelovanja i iz te činjenice proizlazi ukupnost strastvenosti i žestine iskazanih osjećaja. Detonijeva je glazba pak individualni odgovor na dramatična iskustva vremena kojemu je i sam bio svjedok i vjerodostojna potvrda razvoja glazbenog jezika upravo tog „vremena glazbe“.

Daniele Rustioni uvjerljivo je „jedan od najpoticajnijih dirigenata svoje generacije“ i bilo je divno i dirljivo svjedočiti s kojom je energijom i uvjerljivošću ovladao odabranim partiturama i cijeli orkestar poticao na angažirano ozvučivanje zahtjevnih pojedinačnih dionica, kao i cijeli orkestar na praćenje svake njegove geste. Čestitke prvom trubaču, prvom hornistu, prvoj violini... čestitke Simfonijskom orkestru HRT-a i dirigentu kojega ćemo rado i u budućnosti susretati u našoj sredini.