Remiza u guštari

Stanovnici onih malobrojnih gradova u Hrvatskoj po kojima u javnom prometu voze tramvaji, autobusi ili trolejbusi zacijelo će ovim naslovom biti zbunjeni. Jer dobro se zna što je remiza: spremište u obliku hangara za takva velika vozila. Zagrebačko tramvajsko spremište, ono trešnjevačko, dalo je ime i okolnom kvartu (pa remiza može biti napisana i malim početnim slovom i velikim, Remiza, npr. gradi se nova remiza, stanujem na Remizi). A onda je otvoreno još jedno tramvajsko spremište, još jedna remiza, ona u Dubravi, no ona više nije imala tu snagu da po sebi imenuje i okolnu četvrt. Kad je izgrađena i 11. veljače 1936. službeno otvorena, ona „prava“ (prva) remiza, sa svoja dva armiranobetonska luka, bila je u ono vrijeme među najmodernijima u Europi. Ljudi su se divili njezinoj prostranosti i prozračnosti, no danas više ništa ne pobuđuje divljenje. Zapuštenost je zahvatila i nju, kao i sve ostalo. Nešto starija značenja riječi remiza obuhvaćala su i spremište za kola (kolnica), a onda i sušu te šupu. Da remiza može biti i ponovljena, druga predstava – dakle repriza – danas više nitko ne govori, pa se to značenje potpuno izgubilo. Ipak, izjednačivanje remize s reprizom i nije baš izvan pameti. Naime, polazni je glagol u oba slučaja fr. remettre, natrag postaviti, staviti na svoje mjesto, smjestiti, namjestiti, pohraniti, predati, pomiriti, oporaviti, povjeriti. Kako se vidi, širok mu je spektar značenja. Ako pravo pogledamo, a što je repriza nego ponovno prikazivanje djela koje je već doživjelo premijeru? Glagol remettre sastavljen je od re-, opet, ponovno, i mettre, položiti.

Neki jezici, osim imenice remiza, rabe za to spremište imenicu depo i još neke druge, pa tako u njemačkom imamo Strassenbahndepot, u francuskom depót de tramways (što lijepo pokazuje miješanje i onih jezika koji bi najmanje željeli biti pomiješani, poglavito francuski), u engleskom troley barn, depot, streetcar shed. U engleskom bus depot znači i autobusni kolodvor. Talijanski ima naziv koji podsjeća na remizu – autorimessa – no on je načinjen za garažu, dok se za spremište tramvaja kaže deposito tranviario. I remiza i depo izvedeni su kao participi iz fr. glagola remettre i deposer, što znači odložiti.

Pa odakle onda, pobogu, remiza u guštari? Zar je tko bio takva nevježa pa da hangare kao spremišta za tako velika vozila smjesti u neku guštaru? I sada dolazim do mjesta koje je i meni bilo neobično, no jedna mi je knjiga otvorila oči i poučila me. Nedavno sam čitala simpatičnu i pitku knjižicu, starinsku i davnašnju, radnja koje se zbivala na počeku 20. stoljeća. Autor se zvao Roda Roda, a knjiga Pripovijesti iz Slavonije. Djelo je 1998. izdao Nakladni zavod Matice hrvatske (urednica Jadranka Pintarić), no osoba koju treba posebno pohvaliti jest Vlado Obad, prevoditelj. Naime, Roda Roda napisao je svoje tekstove na njemačkom jeziku, a pod vještom i znalačkom Obadovom rukom čitaju se kao da su izvorno i napisani na hrvatskom jeziku. Pred nama defiliraju slavonski plemići, zemljoposjednici i nadstojnici njihovih imanja, seljaci, sluge, sluškinje, vojni časnici i onodobni viđeniji ljudi, a među takvima je, uz ostalo, lov bio neizostavni dio društvenoga života, okupljanje mnogobrojne rodbine i prilika za sklapanje i poslova i brakova. Upravo se u takvu kontekstu pojavila i jedna remiza. I to baš u guštari, daleko i od pruga i od tračnica. Bilo je to mjesto, obično šumarak, miran i tih, u koji bi se sklanjala plemenita divljač od neprijatelja i od studeni te tu boravila. Rječnici hrvatskoga jezika to značenje riječi remiza uglavnom ne bilježe, no ima ga Vladimir Anić u svojem Rječniku hrvatskoga jezika. Tomu se nimalo ne čudim. Iz osobnih kontakata s prof. Anićem znam da je profesor bio i lovac, pa je u više izdanja svojega rječnika uvrstio i značenje imenice remiza iz lovstva. Jer, zna se da se lovci ne bave samo odstrelom divljači nego i uzgojem, hranjenjem. U tom kontekstu Anić ima i riječ branjevina (Šonje nema ništa od toga), uz koju navodi i zabran (mlada šuma pod zaštitom) te nasad stabala kao oznaka međe i zaštite tla. Upravo se na staroj međi između Banije i Korduna (kod Gline, a prema Topuskom) nalazi šuma Branjevica, a sada znamo i zašto se zove upravo tako. Nekoć je bila sasvim razumljiva i ovakva rečenica: „Čobani paze da blago ne umakne u branjevinu.“ Branjevina već samim svojim imenom sugerira da se tu nešto brani, štiti, da se bori eda bi se izborio mir i zabrana ulaska svakom uljezu.

A može li se u značenje remize provući npr. i koji šahist? Ako se zavuče u to spremište, može. No što će mu šah ondje? Nije li mu udobnije mirno sjesti za stol i ondje igrati? Ma gdje igrao, partija može završiti i neodlučenim rezultatom, podjelom boda, remijem, pa smo i opet u francuskom jeziku, gdje remis znači ponovno postavljen, tj. spreman za novu šahovsku igru. Šahisti, poglavito amateri, vole igrati na pobjedu, pa ako su netom remizirali, već slažu figure za novu partiju. Zajedničko je i šahistima i tramvajima to što se i jedni i drugi vraćaju na novi početak – šahisti postavljanjem figura u početni položaj, a tramvaji izlaženjem i ulaženjem na isto mjesto.

Remiza se spominje i u jednoj od najljepših šansona o Zagrebu, u Trešnjevačkoj baladi (tekst Drago Britvić, glazba i izvedba Zvonko Špišić). Posvećena je tzv. malim ljudima koji još cijene čašicu razgovora u tom kvartu „bez groblja i rodilišta“, kad s proljeća vrtli oko prizemnica besplatno aranžiraju maštovite ikebane. Danas i takve kućice ubrzano nestaju, no ipak me neki dan razdragao prizor kroz drveni plot: buseni kukurijeka, bergenija, raznobojnih jaglaca i poput štapića zabodenih visibaba. Ima Remiza u sebi neke posebne muzike, ne samo kad škripom tračnica prvi tramvaji napuštaju svoje spremište, a otpravnik ih fućkaljkom šalje na njihova kružna putovanja gradom. Nikakvo čudo što se jedna ovdašnja obiteljska tvrtka za iznajmljivanje soba prolaznim gostima zove Doremiza. Duhovito, zar ne?