Prvi Matičin jubilej

1890.

U Makarskoj je podignut spomenik Andriji Kačiću Miošiću kipara Ivana Rendića i Matica je to smatrala iznimnim događajem. Predsjednik Smičiklas bio je nazočan na otkrivanju i položio srebreni Matičin vijenac. Po povratku je sa zadovoljstvom isticao da je kao predstavnik Matice „svagdje odlikovan“, tj. primljen s velikim počastima. Ivan Hoić objavljuje drugi dio svojih Slika iz obćega zemljopisa, Radoslav Lopašić knjigu Bihać i Bihaćka krajina, Stjepan Senc priredio je Demostenove Izabrane govore, a beletristiku objavljuju Hermina Tomić, Simo Matavulj, Petar Preradović, Nikola Tordinac i Ksaver Šanor Đalski.

1891.

Raspisana je „jeftimba“ za dogradnju Matičine kuće. U lipnju su izabrani oni koji su dali najbolje ponude. Za glavnoga je inženjera opet odabran Ferdo Kondrat. August Šenoa bio je osobito omiljen kod matičara, kao Matičin dužnosnik i kao veliki hrvatski književnik. Desetu obljetnicu njegove smrti htjeli su u Matici dodatno obilježiti pa su kod kipara Ivana Rendića naručili mramorno poprsje. Iz zapisnika od 10. listopada vidi se da je poprsje gotovo, a tajnik Kostrenčić 12. studenoga izvještava da je poprsje stiglo. Naknadno će se odlučiti kamo s njim.

Predsjednik Smičiklas predlaže da se naredne godine obilježi pola stoljeća Matičina djelovanja i tako što će se izdati „almanah u dva diela“: u prvom će biti opisana Matičina povijest od 1842. do 1892, a u drugom životopisi zaslužnih matičara. Oprezni matičari složili su se lako s prvim dijelom, a za drugi su rekli „ako se osobito dobar i lijep materijal sabere“. Ivan Broz traži da se kriteriji za objavljivanje u Matici postrože. Kostrenčić predlaže da se imena recenzenata na knjizi uvijek navedu i da oni budu suodgovorni za kvalitetu objavljenoga djela.

Beletristiku u Matici objavljuju Kumičić, Demeter, Josip Kozarac, Đalski. Predstavlja se budući Matičin predsjednik Oton Kučera (Crtice o magnetizmu i elektricitetu), Ivan Lepušić objavljuje Slike iz Bosne, Franjo Valla Poviest srednjega vieka, Šrepel je priredio Slike iz svjetske književnosti, a Senc Plutarhove Izabrane životopise znamenitih Grka i Rimljana (II). Beletristika, povijest, briga za Bosnu, prirodne znanosti, autori iz klasične, grčke i rimske starine – to su godinama dijelovi Matičina nakladništva, a čim se ukaže prilika, objavljuje se nešto o narodnim običajima ili iz usmene hrvatske predaje. Te je godine otisnuta knjižica Narodni običaji na otoku Korčuli koje je zabilježio Vid Vuletić-Vukasović.

1892.

U svibnju je Matičina kuća gotova i dobila je svoj kućni red. To je bio osobit način slavljenja 50. obljetnice Matičina djelovanja. Izašla je i spomen-knjiga Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Prvi dio, Povijest Matice hrvatske, napisao je predsjednik Smičiklas, a drugi, Znameniti članovi, napisali su T. Smičiklas (Janko Drašković, Ivan Mažuranić, Matija Mesić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Vjekoslav Babukić, Ivan Nepomuk Drašković, Dušan Kotur, Antun Mažuranić) i Franjo Marković (August Šenoa, Janko Jurković, Stanko Vraz, Adolfo Veber Tkalčević). Tako smo uz povijest dobili i nekoliko vrlo dobrih portreta. Izašla je i dugo očekivana Hrvatska antologija. Umjetno pjesničtvo starijega i novijega doba, koju je izradio Hugo Badalić. S. Senc nastavlja Plutarhove Izabrane životopise znamenitih Grka i Rimljana (I), a I. Hoić svoje Slike iz obćega zemljopisa (III). I. Rabar preveo je Migneovu Poviest francuzke revolucije od godine 1789. do godine 1815, Carić nastavlja sa svojim tekstovima o otkriću Amerike, a beletristiku objavljuju Novak, J. E. Tomić i Đalski (prvo izdanje poznatoga povijesnoga romana Osvit).

Tajnik Kostrenčić posjetio je početkom godine predstojnika za prosvjetu dr. Izidora Kršnjavoga, darovao mu sve Matičine knjige iz 1891. i zamolio ga da vlada opet pomogne Maticu s 2000 forinti. Kršnjavi to nije mogao obećati, ali je obećao veću potporu za rimske i grčke klasike i predložio da Matica počne izdavati „prijevode novovjekih klasika, za koju bi publikaciju vlada bila također voljna Matici potporu pružiti“. Uopće se zapaža tijekom više godina da vlada iskazuje mnogo veću sklonost prijevodima nego djelima domaćih autora.

Pedeseta Matičina obljetnica potaknula je i pitanje prijenosa posmrtnih ostataka prvoga Matičina predsjednika grofa Janka Draškovića (koji je umro 14. siječnja 1856. u Radgoni, u Štajerskoj) u Hrvatsku (kako je sam zaželio na smrtnoj postelji). Grof Teodor Drašković i zagrebačka gradska općina dali su potrebna dopuštenja pa je Matičina uprava odlučila da se prijenos obavi 15. lipnja 1893. i da ga vodi Akademijin predsjednik kanonik Franjo Rački. Sve je uspješno provedeno i prijenos je protekao dostojanstveno.

Matica stoji dobro, organizacijski i financijski: ima 9117 članova, 1324 utemeljitelja i 7793 člana prinosnika. U toj je godini zaradila 18.436 forinti, a potrošila 29.759 forinti. Njezina je kuća te godine vrijednosti 90.000 forinti, a glavnični imetak 54.809 forinti. Imala je nekoliko zaklada. Devet knjiga koje nose na sebi 1892. godinu (većinom su se pojavile 1893) tiskane su u 81.000 primjeraka i brzo su rasprodane.

1893.

Već se u prošloj godini razgovaralo da se naprave portreti poznatih matičara, prije svih prvoga predsjednika Janka Draškovića. Slikar Nikola Mašić nije pristao na Matičinu ponudu odgovorivši da on nije portretist. Matica se dogovorila s Vlahom Bukovcem i u travnju 1893. stigao je Bukovčev portret Janka Draškovića. S obzirom da su u Matici bili vrlo zadovoljni, naručili su i portrete svojih dobrotvora Ivana Nepomuka Draškovića, Dušana Kotura, Antuna Mažuranića i Adolfa Vebera Tkalčevića i sve su ih dobili do kraja godine. Za svaku je sliku slikar dobio po 250 forinti. Tajnik Kostrenčić predlaže da se sljedeće godine, u povodu 50. obljetnice prve Matičine knjige, otisne svečano izdanje i da ga priredi Franjo Marković. Iz sjedničkih se zapisnika vidi da se višeput raspravljalo o tome treba li Osmana izdati ili ne. Protiv su bili Đalski i Šrepel „uz naročitu primjedbu, da treba sve izbjegavati što bi moglo Muhamedance vrijeđati“, a I. Broz je izjavio „da je sav Osman protiv turstvu“. Većina je bila za tiskanje uz napomenu da se u predgovoru djelo poveže sa svojim vremenom i tako izbjegne opasnost da suvremeni muslimani objavu shvate kao žalac protiv sebe. No kako je stizalo mnoštvo glasova protiv objave, u travnju naredne godine konačno je rješenje odgođeno.

Početkom srpnja održana je glavna skupština za 1892. Predsjednik Smičiklas komemorirao je pokojne članove uprave (R. Lopašića, M. Bogovića, A. Tomića i S. Pogledića). Skupština je prihvatila prijedlog Bogovićeve supruge da Matica izda njegova djela. Supruga je obećala pomoć od 2000 forinti. Odlučeno je da se djela tiskaju u tri sveska, prvi već te godine, što se i dogodilo (priredio M. Šrepel). Osim Bogovićevih drama (Matija Gubec, Stjepan, posljednji kralj bosanski) objavila je Matica Vodopića, Hranilovića, Mickiewicza, Turgenjeva iz beletristike te (popularno)znanstvena djela (Kišpatić, Valla, Lepušić, Kuhač, Musić) i Hrvatsku pjesmaricu Vjekoslava Klaića.

1894.

Na sjednici 27. lipnja August Harambašić kaže „kako Matica već od godina pazi da i našim Muhamedancem dade mila štiva“. Spominje mladoga pjesnika Safvetbega Bašagića iz Nevesinja i predlaže da se tiskaju njegove pjesme, čak umjesto njegovih, Harambašićevih. Uprava misli da se s pjesmama mladoga pjesnika može pričekati, ali da ga treba zamoliti da napravi „orijentalnu antologiju za Maticu“ jer je već dao znaka da bi to htio učiniti. Ne zna se što je bilo s antologijom, a Bašagića će Matica prvi put objaviti 1931.

Matica objavljuje drugi svezak Bogovićevih djela (Pripoviesti) te prozna djela Turgenjeva, Novaka, J. E. Tomića i Đalskoga. Franjo Petračić preveo je i priredio Platonovo djelo Phaidros, a M. Šrepel priredio je Rimsku satiru i Ruske pripovjedače. Povijesnu tragediju Ljutovid Posavski napisao je Ante Tresić Pavičić. Popularnoznanstvena djela objavljuju I. Hoić (zemljopis) i F. Valla (povijest).

1895.

Redovita godišnja skupština za 1894. održana je 23. lipnja 1895. Predsjednik Smičiklas izražava veliko zadovoljstvo Matičinim uspjesima i upozorava da upravo stoga treba priželjkivati kritike i slušati ih te izbjeći situaciju u kojoj bi Matica kočila narodni napredak.

Posebno se osvrnuo na udrugu književnika i na prigovore da Matica nije za književnike dovoljno učinila. „Odbor Matice mislio je pri gradnji svoje kuće na takovu udrugu književničku u našoj kući. Prema toj zamisli građena je sjeverna strana Matičine kuće, upravo s malim dvoranama za pravničko društvo, šumarsko društvo, inžinirsko društvo, liječnički zbor itd. Sva bi ova društva svoje časopise snesla u dvoranu Matice, koja bi bila i zajednička čitaonica. Matica bi za svoje publikacije dobila iz slavenskoga svijeta stotine časopisa, osobito slavenskih, za zajedničku porabu. Uz najmanji prinos mogla to biti najznamenitija čitaonica u našem glavnom gradu.“ Dalje kaže da Matica nije kriva što su se društva od nje udaljavala i dodaje: „Matica je i to uvidjela da bi imalo biti posebno samostalno društvo književnika s ovom lijepom svrhom ujedinjenja. Ona je u slavu svoje pedesetgodišnjice s dozvolom glavne skupštine započela osnutak glavnice od deset tisuća forinti za nemoćne književnike i njihovu siročad.“

Očito se prigovaralo i pretiskivanju (novim izdanjima) nekih knjiga pa Smičiklas pita kako bi se drukčije proširile neke vrijednosti pa narodu. I nitko nije ostao nepoznat koga je Matica tiskala i njegove knjige po narodu širila.

Ponovno je Matica izdala Rječnik hrvatsko-slovenski za svoje slovenske članove. Izlazi kultna knjiga Otona Kučere Naše nebo, crtice iz astronomije koje su dugo vremena oduševljavale hrvatsko čitateljstvo. Na više od 400 stranica nalazi se više od 140 slika. Matica je odužila i svoj dug prema Mirku Bogoviću – izašao je treći svezak njegovih djela, njegova poezija u redakciji M. Šrepela. Od hrvatskih beletrista Matica ove godine objavljuje Harambašića, J. E. Tomića i Vojnovićev Ekvinocij (koji je dobio državnu nagradu). Pojavljuje se i roman Bez nade koji potpisuje Osman Aziz, a to je pseudonim pod kojim su svoja zajednička djela objavljivali Ivan Miličević i Osman Nuri Hadžić. Poznati slavist Vatroslav Jagić objavljuje Rusku književnost u osamnaestom stoljeću, hrvatski klasični filolog Koloman Rac priredio je Sofoklove tragedije, Radoslav Lopašić objavio poznatu knjigu Oko Kupe i Korane, a od stranih autora tada vrlo popularnoga ruskoga pisca ukrajinskoga podrijetla I. N. Potapenka (Generalova kći).

• (nastavak u sljedećem broju)