Od pisama i izjava do Deklaracije

Matica hrvatska je s Maticom srpskom 1966. priređivala Historiju književnosti jugoslavenskih naroda. Na sastancima redakcije predstavnici Matice srpske svojim su zahtjevima brisali crnogorsku književnost i narod. Slično je bilo u veljači 1967. na sastanku redakcije Rječnika suvremenog hrvatskosrpskog (srpskohrvatskog) jezika. Čak su uskraćivani zapisnici sa zajedničkih redakcijskih sastanaka. Matica hrvatska tražila je zapisnike i ravnopravan tretman hrvatskoga jezika. Sekretar Matice srpske rekao je: „Ako vi budete postavljali problem Crnogoraca kao posebnog naroda, mi ćemo tražiti da se i Dalmatincima prizna status posebnog naroda!“ Na tu je prijetnju odgovoreno. Predsjednik Matice hrvatske Jakša Ravlić i glavni tajnik Mladen Čaldarović pisali su 1. ožujka 1967. Upravnom odboru Matice srpske: „Moguće je, doduše, zamisliti da postoje pojedinci koji žele i smišljaju etničku dezintegraciju hrvatskog naroda ili političko razbijanje teritorija SR Hrvatske. Ipak smatramo da Ž. Milisavac, premda se usred Zagreba, u Matici hrvatskoj, usudio zastupati takve koncepcije i planove, nije smio zaboraviti da je sekretar Matice srpske koja ga nigdje javno, a sigurni smo ni bilo kako drugačije nije ovlastila da prijeti hrvatskom narodu rascjepom njegova nacionalna tijela, u skladu s težnjom najmračnijih tlačitelja u monarhističkoj Jugoslaviji i s politikom tuđinskih osvajača: Venecije, Austrije i Mussolinijeva fašizma, koji su hrvatskom narodu stoljećima osporavali i otimali jezgrenu i matičnu hrvatsku zemlju, Dalmatinsku Hrvatsku, ali je, slomivši se na otporu hrvatskog naroda, preoteli nisu nikada.“ Upravni odbor Matice hrvatske dao je kopije toga pisma poslati Ideološkoj komisiji i sekretaru CK SKH.

Nepoznati dokumenti

Poradi sve veće i organizirane nasrtljivosti srpskih jezikoslovaca u Matici hrvatskoj se tražilo da se Upravni odbor MH energično javno angažira u borbi za hrvatski jezik. Pripremala se izjava. U njezinu je nacrtu pisalo:

„Već se više vremena javljaju svojatanja, presizanja, nijekanja prava hrvatskoga naroda na njegovu varijantu književnoga hrvatskosrpskoga jezika i na njegove dijelove hrvatske književnosti (dubrovačka književnost, dio hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini itd.) od strane raznih ljudi koji bi htjeli vratiti vrijeme crne prošlosti i unitarizma, majorizacije, diktiranja u ime bolesnih ambicija stvaranja gospodujuće nacije u našoj državi…

Matica je hrvatska dala više stvarnih dokaza ne samo u dobroj volji za suradnju već i stvarnoj suradnji s ustanovama i društvima ostalih naroda SFRJ (ostvarenje pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika, rad na povijesti književnosti jugoslavenskih naroda (u poslu); rad na Rječniku suvremenog književnog jezika hrvatskosrpskoga, od kojega su dva sveska već gotova, i napokon, na upućenu poslu za izradbu terminoloških rječnika svih struka u državi, itd., pa zbog toga smatra da u ovoj harangi protiv prava hrvatskoga naroda mora reći svoj sud.

Osuđujući sva svojatanja, naturivanja svih neustavnih mišljenja, presizanja od strane elemenata koji služe antidržavnim ciljevima, protestira protiv takva rada (u kome se čak dodaju krive oznake za pojedine naše narode, a ime Hrvat se i ne spominje što znači i ne priznaje itd.) koji vodi dakle uništavanju svih tekovina narodnooslobodilačke borbe a u krajnjoj liniji unitarizmu, ‘pravu’ nekog naroda na uništenje svih ostalih. Ovakav rad protivan je ravnopravnosti naroda i socijalizmu kojemu je dužnost na djelu provoditi to najosnovnije pravo svakoga čovjeka i svakoga naroda.“

Dokument nije objavljen. Čuva se u arhivu Matice hrvatske. Nosi naslov Nacrt rezolucije – Izjava Matice hrvatske u povodu stalnih napadaja na tekovine hrvatskog naroda. To je osobito svjedočanstvo o nastajanju Deklaracije.

Kako je pisao Miroslav Brandt, izabrana je komisija koja će izraditi tekst izjave o položaju „hrvatskosrpskog jezika“. On je bio inicijator. Odlučeno je da se dokument nazove Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, da se kao amandman na Ustav dostavi Saveznoj ustavotvornoj komisiji. Matica hrvatska dakle nije stala na pisanju izjava i pisama. Rasprava je bila otvorena do 15. ožujka 1967. Potpredsjednik Matice hrvatske Miroslav Brandt zamislio je da je potpišu i druge važne institucije, fakultetske katedre, odjeli i instituti kako bi što više uglednika stalo iza nje. O tome u Enciklopediji Matice hrvatske svjedoči Igor Zidić – tadašnji poslovni tajnik. Zaključni je tekst Deklaracije Upravni odbor MH odobrio i uputio na osamnaest odabranih, dogovorenih adresa. Potpisali su ga Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, odjeli i instituti JAZU za filologiju, suvremenu književnost, jezik te za književnost i teatrologiju, katedre filozofskih fakulteta u Zagrebu i Zadru za povijest hrvatskoga jezika, stariju i noviju hrvatsku književnost, povijest hrvatskoga jezika i dijalektologiju te za suvremeni hrvatsko-srpski jezik. Potpisali su i instituti za lingvistiku i za nauku o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Staroslavenski institut, Hrvatski centar PEN-kluba, Hrvatsko filološko društvo i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske. Deklaraciju su prihvatili hrvatski znanstvenici i književnici. Među njima bio je i Miroslav Krleža. Izjavili su da Deklaraciju podnose „Saboru SRH, Saveznoj Skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti“. Svečanim dokumentom zatražili su da se ustavnim propisom utvrdi jasna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. Petnaestog ožujka Deklaracija je poslana navedenim adresatima, a također predsjedniku CK SKH Vladimiru Bakariću.

Hajka neviđenih razmjera

Riječi deklaracija, ravnopravnost, privreda, kultura i jezik jasno su povezane sa sudbinom naroda – hrvatskoga naroda. Matica hrvatska okupila je ustanove najpozvanije za njegovanje i proučavanje hrvatskoga jezika, hrvatske književnike i znanstvenike. Odabran je primjeren oblik dokumenta i obraćanje narodu i ustanovama koje su dužne štititi Ustav.

S tim je u skladu i napisana prikladnim političkim jezikom i stilom. Očito je bila u svijesti i Deklaracija ZAVNOH-a o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske iz 1944, a i Deklaracija o neotuđivim pravima čovjeka (1789). To je bio najbolji način suprotstavljanja svim nasrtajima na hrvatski jezik i kulturu, na gospodarstvo i na sve hrvatske ustanove, na suverenitet i slobodu.

Objavljena 17. ožujka u Telegramu, a zatim i u Vjesniku, Deklaracija je dočekana u hrvatskoj kulturnoj javnosti kao odlučan, promišljen i obrazložen akt najuglednijih kulturnih ustanova i prvaka hrvatske knjige i znanosti. Novine su bile razgrabljene, a studenti i đaci Deklaraciju su prepisivali i umnožavali.

Hrvatsko i jugoslavensko komunističko vodstvo Deklaraciju je žestoko napalo i osudilo. Započela je hajka neviđenih razmjera u svim sredstvima javnog priopćavanja i na svim političkim tribinama. Tvorci i potpisnici Deklaracije nazivani su neprijateljima socijalizma, šovinistima i političkim diverzantima. To je izazvalo zaprepaštenje u cijelom hrvatskom narodu. Bilo je jasno da se s unitarističkih i velikosrpskih šovinističkih pozicija napadaju neporecive hrvatske kulturne vrijednosti i progone ustanove koje je narod izgradio da bi opstao.

Ipak, politika nije mogla beskrajno provoditi hajku protiv cijelog naroda i njegovih ustanova. Deklaracija je postala prijeloman događaj, djelo koje je stubokom promijenilo hrvatsku kulturnu i političku stvarnost.

Zato je predsjednik Matice hrvatske Hrvoje Iveković na Glavnoj skupštini 22. studenoga 1970. mogao reći: „U vrijeme kad se potiskivalo i samo ispoljavanje hrvatske narodnosti Deklaracija je prva javno ukazala na to da se hrvatskim jezikom manipulira kao jezikom naroda pod dominacijom … Matica hrvatska slijedi sudbinu hrvatskoga naroda i čuva njegove slobodarske tradicije, odupirući se za cijelo vrijeme svog postojanja onim silama koje su pokušavale da slome svijest hrvatskog naroda o njegovoj individualnosti.“

Hrvatske kulturne ustanove Deklaracijom su obranile hrvatski jezik i pokrenule pravi preporod hrvatske knjige, jezika i kulture. Promišljeno djelo kojim su za obranu najvećih vrijednosti pokrenute sve kreativne snage u hrvatskom narodu dalo je pravi poticaj za svekoliko društveno i političko djelovanje s pravom nazvano Hrvatskim proljećem. Ono živi i danas i potiče na promišljanje povijesti i traženje pravih odgovora na naša najteža pitanja.