O Božjoj šutnji

Film Šutnja američkoga filmskoga veterana Martina Scorsesea može se razmatrati kroz barem nekoliko temeljnih sastavnica. Pritom ne treba zaboraviti da je postojala višedesetljetna Scorseseova želja da adaptira istoimeni roman japanskoga književnika Shusakua Enda nastao 1966. o progonima isusovaca i kršćanskih vjernika u Japanu tijekom 17. stoljeća, kao ni činjenicu da je taj književni izvornik prvi put adaptiran u film 1971. u redateljskoj izvedbi Masahira Shinode. Katolički odgoj Martina Scorsesea uvjetovao je činjenicu da se u velikom broju njegovih djela razmatra odnos prema kršćanstvu. U 1970-ima taj je odnos bio ponajviše kontekstualan, primjerice u filmovima Opasna djevojka (1972), Ulice zla (1973) ili Taksist (1976), a vjerske referencije nastavljene su i u desetljeću poslije, s eksplicitnim vrhuncem u proturječnom Posljednjem Kristovu iskušenju (1988). Širina očitovanja religijskoga iskazana je i u filmu Kundun (1997) s temom budizma.

S druge strane, djela o isusovačkim misijama diljem svijeta uglavnom su znatnih kvaliteta i afirmativnih kritičkih vrednovanja. Ako spomenemo tek Misiju (Roland Joffe, 1986) ili Crnu odoru (Bruce Beresford,1991), jasna je prostorna orijentacija tih naslova prema novootkrivenom američkom kontinentu i kristijanizaciji naizgled primitivnih naroda, dok je Šutnja smještena u prostor viših civilizacijskih zasada i opredmećuje sukob velikih svjetskih religija, kršćanstva i budizma. Sukob temeljen prije svega na mogućim opasnostima šireg broja obraćenika za japanski društveni sustav i tradiciju. Zanimljivom se može učiniti razvidna suprotnost nedavnoga Scorseseova Vuka s Wall Streeta (2013) i Šutnje. Hvaljeni je prethodnik okrenut svjetovnome i materijalizmu s izravnom percepcijom amoralnoga i poroka. S druge strane, Šutnja je stavljena u kontekst duhovnog, asketskog.

U scenarističkom je predlošku Sorsesea i Jaya Cocksa dramaturška okosnica filma potraga dvojice isusovaca, oca Rodriguesa (Andrew Garfield) i oca Garupea (Adam Driver) za mentorom, ocem Ferreirom (Liam Neeson) za kojeg se ne zna je li stradao, a sumnja da se odrekao vjere i živi u obiteljskoj zajednici. Njihov put u Japan, djelovanje u zajednicama skrivenih kršćana, privremeno, a zatim i trajno razdvajanje, ispresijecamo je sve naglašenijim progonima i potjerama predvođenim inkvizitorom Inoue-sanom (Issei Ogata). Dok su likovi Rodriguesa i Garupea od samih početaka u više navrata i kristoliki, nema sumnje da se i nekim predstavnicima skrivenih kršćana poput Ichiza (Yoshi Oida) ili Mokichija (Shin'ya Tsukamoto) mogu pridodati takve oznake. I dok otac Garupe izlazi iz žarišta priče, otac je Rodrigues praćen prvotnim vodičem Kichijirom (Yôsuke Kubozuka). Kako se protagonist sve više poistovjećuje s Kristom, Kichijiro postaje personifikacijom Jude. Rodriguesovo zatočenje, susret s bivšim mentorom i daljnja egzistencija produbljuje već započeto složeno propitivanje Božje šutnje prema stradanjima vjernika izloženih progonima i mučenju, kao i nedostatka odgovora na molitve i vapaje. Prijelomnim se naposljetku pokazuje pitanje, je li ispravnije ustrajati u iskazu vjere ako pritom mogu stradati nevini obraćeni kršćani, ili je bolje zanijekati vjeru da bi se oni spasili?

U percepciji slojevite građe Šutnje jasan je izravni odraz raznovrsnih izvanprizornih pripovjedača. Isprva je to pismo oca Ferreire koje nakon više godina dolazi u ruke isusovcima. Potom pismo oca Rodriguesa nadređenom, kao i njegova obraćanja Bogu, a naposljetku su to zabilješke europskoga trgovca koji povremeno dolazi u Japan. I dok su prva tri pripovjedna segmenta poput filozofsko-teoloških odraza provučenih kroz osobnost naratora, završnih se petnaestak minuta navedenih zabilješki zbog prelaska fokalizacije s prvog na treće lice može učiniti zamalo zalihosnim i poput prepričavanja. Kratki je to gubitak već postignutoga intenziteta, gubitak ipak nadoknađen vjerodostojnom završnicom i potvrdom očuvanja protagonistova integriteta unatoč izmijenjenoj egzistenciji.

Neprestana su variranja strukture likova, njihova dinamična interpretiranja, što možemo označiti i geometrijskim likovima trokuta ili četverokuta. Tako se dvojica isusovaca odnose prema nadređenom, ali i mentoru. Nakon toga prema vodiču Kichijiru, a odraz su im i mještani zabačenih sela. Razdvajanje isusovaca uspostavlja opreku oca Rodriguesa s japanskim prevoditeljem i Inkvizitorom, a poslije i s bivšim mentorom. Neprestane gradacije variranja odnosa likova podižu gledateljev prag percepcije prikazanoga. A to sasvim sigurno čini i odsutnost izvanprizorne glazbe, čime se gledatelj izravnije uključuje u zbivanja, kao i vrlo retoričan prikaz počinjenih nasilja, koja se većinom ne predočavaju izravno. Kroz često ogoljele Scorseseove redateljske postupke opažamo i kontekst dubokih poveznica Šutnje s Posljednjim Kristovim iskušenjem, ali i s često proturječnom Pasijom (Mel Gibson, 2004). Gibson je u svome tumačenju Kristove muke krenuo prema obrascima filme strave, njegov je film i neizravni odraz terorističkih napada 11. rujna 2001. Scorsese se pak neizravno referira na recentna stradanjima kršćana u nekim nekršćanskim zemljama, a iskazom prilazi transcendentnom, po čemu je nasljednik velikana toga stila poput Japanca Yasujirôa Ozua, Danca Carla Theodora Dreyera ili Francuza Roberta Bressona. U sagledavanju Scorseseova promišljanja filmskoga nasljeđa, Šutnja nam se zbog zemljopisnih i kronoloških odrednica  može učiniti i referentnom kao posvemašnja opreka samurajskim filmovima Akira Kurosawe, a u percepciji izvanredne filmske fotografije Rodriga Prieta noćne scene često svojim koloritoim, svjetlom i chiaroscurom odražavaju tradiciju baroknoga slikarstva poglavito Caravaggia i donekle Rubensa. Uz montažu česte suradnice Thelme Schoonmaker, raskošne eksterijere kao sasvim jasnim dijelom dramaturgije filma, nužno je naznačiti da su svi prijelomni likovi vrhunskih glumačkih tumačenja, kao vrlo zorna personifikacija karaktera i djelovanja.

Uza sve navedeno, nema dvojbe da je Šutnja Martina Scorsesea više nego vrijedno djelo, što zasigurno potvrđuju i mnoga kritička vrednovanja kao jednoga od najboljih prošlogodišnjih filmova, a sasvim je očito posrijedi djelo iskrena traganja za Bogom i propitivanja odnosa čovjeka prema Bogu i obratno.