Manjinski identiteti

Na prvi pogled egzistencijalna socijalna drama Mjesečina scenarista i redatelja Barryja Jenkinsa doima se kao savršeni kandidat za Oscar, Zlatni globus i ostale prestižne angloameričke filmske nagrade. Djelo koje je od sedam nominacija za Oscar potvrdilo one za najbolji film, sporednu mušku ulogu i adaptirani scenarij, a od pet nominacija za Zlatni globus onu za najbolji film dramu, i na drugi pogled izgleda kao zicer za festivale čiji ocjenjivački sudovi preferiraju rasno, rodno, klasno i na ine načine angažirana ostvarenja usredotočena na tjeskobne i tamnim tonovima oslikane sudbine senzibilnih pojedinaca uhvaćenih u procijepu nejasnih i neosviještenih identiteta definiranih i jasnim socijalnim kontekstom.

U dobroj mjeri i do sama kraja seksualno neosviještena, nesigurna i ambivalentna protagonista zatječemo tako u Mjesečini, a riječ je o plahom i povučenom na početku klincu, a poslije tinejdžeru i mladiću Chironu. On je sin samohrane majke i narkomanke Paule (odlična Naomie Harris), koji će svojevrsnu očinsku figuru pronaći u brižnom i razboritom dileru Juanu, kojeg s uravnoteženim omjerom autoritativnosti i emotivnosti tumači ipak ne sasvim zasluženo Oscarom ovjenčan Mahershala Ali, a dijelom surogat-majku u njegovoj partnerici Teresi (glazbenica Janelle Monáe). Iz načina na koje se i Paula i njegovi maltretiranju skloni školski vršnjaci odnose prema Chironu jasno je da ga oni od sama početka smatraju homoseksualcem, premda dječak ne zna ni značenje te imenice, niti je razvidno da ga privlače vršnjaci. On je tek šutljiv i zatvoren u svoj intimni svijet u koji pristup donekle ima tek njegov razredni kolega Kevin, a takav će ostati i u tinejdžerskoj dobi, i kad mu se Kevin počne napadno hvalisati svojim seksualnim pothvatima s djevojkama. Kad se ubrzo pokaže da je Kevin za razliku od protagonista osviješten i u pristupu Chironu poduzetan gej, Chiron će u prvom i, kako će desetljeće poslije priznati, jedinom odnosu s muškarcem biti naglašeno nesiguran i submisivan. Barry Jenkins pametno ni u jednom trenutku eksplicitno ne elaborira protagonistovu sklonost istom spolu, ona je tek moguća, pretpostavljiva i sugerirana ponajviše razmišljanjima, ponašanjem i djelovanjem ljudi iz Chironove okoline te u određenoj mjeri njegovim karakternim osobinama, koje ipak nisu jasan i nedvosmislen indikator.

Štoviše, moglo bi se reći da je Chiron tijekom djetinjstva i adolescencije od strane drugih – od u svakom smislu neodgovorne majke do agresivnih školskih kolega – usmjeravan ka homoseksualizmu, načelno bez vlastita htijenja i razumijevanja svoje osobnosti. Dok Kevin neprestano bježi od sama sebe, kao dječak gradeći se grubim, kao tinejdžer hvaleći se nepostojećim seksualnim uspjesima, a kao odrastao čovjek ulaskom u kratkotrajni brak i dobivanjem djeteta, Chiron uvijek sebe prihvaća upravo onakvim kakav u određenom razdoblju jest – nesiguran, plašljiv, u ključnom dramskom trenutku pasivno-agresivan (što će ga odvesti u zatvor) te u posljednjoj fazi čini se pomiren sa samim sobom. U tom je smislu naposljetku teško reći koliko je njegov seksualni identitet stvaran tj. autentičan, a koliko iskonstruiran i uvjetovan. Pametna autorova odluka je i to da nimalo ne eksploatira rasni predznak protagonista i zajednice u kojoj živi, makar se u čitavom filmu pojavi tek nekoliko epizodnih i za samu priču posve nevažnih bijelaca.

U tom kontekstu estetizirana, dosta sugestivno režirana i povremeno dojmljivo atmosferična Mjesečina istodobno i jest i nije film o Afroamerikancu geju, odnosno sigurno jest o Afroamerikancu koji je već kao takav osuđen na manjinski identitet, a dvojbeno ostaje u kolikoj mjeri jest o njegovu manjinskom identitetu geja. Možda jedini točan odgovor bio bi – u onolikoj mjeri u kolikoj je Chiron u različitim fazama života to spreman i sposoban osvijestiti i prihvatiti.