Krleža na njemačkom

Prijevod Krležinih Zastava na njemački, koji je koncem 2016. objavio mali izdavač Weiser Verlang, izazvao je veliku pozornost njemačkih kritičara. Minhenski dnevni list Süddeutsche Zeitung u siječnju o Krleži piše kao o „univerzalnom učenjaku“, „književniku stoljeća“, „hrvatskom Goetheu“, autoru „u rangu velikih pisaca Josepha Rotha, Karla Krausa i Roberta Musila“, dok kritičar Lerke von Saalfeld u članku u Frankfurter Allgemaine Zeitung (FAZ) od 23. veljače Zastave ocjenjuje kao proturatni „roman epohe koji na dvije tisuće stranica grandiozno prikazuje desetljeće promjena, od 1912. do 1922, koje je temeljito potreslo i pretreslo Europu“. Raspravlja se o tome zašto je Krleža malo prevođen i poznat na njemačkom govornom području i ocjenjuje ga se kao autora koji na rijetko dobar način opisuje „političku kompleksnost Balkana i Dunavske monar­hije“.

Kritičar FAZ-a podulji osvrt na Zastave započinje anegdotom. Piše kako je Jean-Paul Sartre 1960. pun divljenja Krležu došao osobno upoznati u Zagreb, no on je prema njemu ostao rezerviran jer mu je Sartre bio „nezanimljiv pisac“. Unatoč tomu, prema kritičarovim riječima, slavni egzistencijalist, kojemu je četiri godine nakon zagrebačkog susreta s Krležom dodijeljena Nobelova nagrada, rekao je: „Da sam znao da je Krleža već 1934. napisao Povratak Filipa Latinovicza, ne bih napisao Mučninu.“

Saalfeld se pita otkuda toliko oholosti i odgovor traži u tome što se „u maloj zemlji kao što je Hrvatska pati na mrtvoj straži, hrva se za priznanje i nikada se ne dostiže europski duhovni Olimp, koji bi mu pripadao kao Fejtöu i Sartreu“. Krležu predstavlja kao uvjerena Europljanina i savršena poznavatelja europske književnosti i filozofije, dramatičara, pjesnika, političkog esejista i romanopisca koji je „dao sliku svog vremena, bez tabua, bez kompromisa, prepun strasti i silovitoga jezičnog izričaja“. Navodi da je Krleža više puta predložen za Nobelovu nagradu, da njegova sabrana djela broje četrdesetak svezaka, a nakon Drugoga svjetskog rata ravnao je Jugoslavenskim leksikografskim zavodom.

Prijevod stigao prekasno

Akademik Krešimir Nemec, jedan od najboljih poznavatelja Krleže i glavni urednik Foruma, u kojem su 1962. počele izlaziti Zastave, kaže da se o prijevodu tog petoknjižja na njemački jezik dugo govorilo. „Krleži je još 1979. stigla ponuda da dopusti prijevod romana u skraćenoj verziji – otprilike 800 stranica – ali taj projekt, srećom, nije realiziran. Ako me pamćenje dobro služi, integralni prijevod romana na njemački u nakladi Lojze Wiesera najavljivan je za 2010. godinu. Pojavio se tek nedavno: Die Fahnen u pet svezaka, u prijevodu Gere Fischera i Silvije Hinzmann. Kao profesor hrvatske književnosti mogu samo pozdraviti činjenicu da su Zastave, jedan od Krležinih stožernih tekstova, konačno dostupne u njemačkom prijevodu. No mislim da je prijevod došao prekasno i da je teško očekivati osobit odjek na njemačkome govornom području. Neke se stvari jednostavno ne mogu nadoknaditi, a i mnogo toga u međuvremenu se promijenilo. Zastave, nažalost, više ne čitaju ni moji studenti kroatistike; prevelik je to zalogaj za mlade ljude. Stiglo je vrijeme lakih i brzih rješenja, vrijeme nenaklonjeno velikim i opsežnim djelima, tekstovima koji iziskuju veliki recepcijski napor i priličnu kulturnu kompetenciju.“

Prema Nemecovim riječima Krleža nije imao osobitu sreću s recepcijom svojih djela na njemačkom govornom području. Prve njemačke prijevode njegovih djela objavila je mala izdavačka kuća Stiasny u Grazu, koja nije imala snage za neku osobitu promidžbu, a nešto više odjeka imao je izbor iz Krležina djela u osam svezaka koji osamdesetih godina objavljuje ugledni Athenäum iz Wiesbadena. „No sve u svemu za Krležu, nažalost, znaju samo u njemačkim slavističkim krugovima; izvan njih on je slabo vidljiv, tj. uglavnom nepoznat pisac“, naglašava.

U rangu Prousta, Manna…

Razlog tomu pokušao je još 1980-ih dokučiti veliki njemački pisac i publicist Martin Gregor-Dellin, koji je napisao da bi Krleža, da je imao lakše izgovorljivo prezime, i da je pisao na jeziku s većim brojem govornika, bio svrstan među velike književnike 20. stoljeća poput Prousta, Musila, Joycea, Virginije Woolf, Pirandella ili Thomasa Manna. Akademik Nemec slaže se s tom tvrdnjom ističući da se „za Musila zna posvuda iako nije ni po čemu superioran Krleži. Naprotiv!“

Prema stalno ponavljanim tezama da u popularizaciji hrvatskih pisaca (pa onda i Krleže) veće napore moraju uložiti hrvatske institucije Nemec je sumnjičav: „Koje i zašto? Činjenica je da domaći projekti prevođenja hrvatskih pisaca na strane jezike – često obilno financirani od državnih institucija – nemaju u svijetu baš nikakva odjeka. Kakve je to uspjehe u plasmanu hrvatskih pisaca u inozemstvo postigao, primjerice, Most / The Bridge? Inicijativa mora doći izvana, iz strane zemlje u kojoj se djelo prevodi. Sve je drugo bacanje novca u vjetar.“

Inicijativa Lojze Wiesera i ovaj prijevod Zastava dobar su primjer jedne takve inicijative, a podaci o njegovoj prodaji govore da novac uložen u gotovo desetljetni projekt i iz komercijalnog gledišta nije bačen u vjetar. Kako u FAZ-u piše Von Saalfed, književni svijet na njemačkom govornom području ovim je izdanjem dobio veliki dar. Treba otkriti jednoga europskog pisca.