Krah hrvatske knjige

Hrvatski izdavači knjiga od nacionalne važnosti u kulturi i znanosti – s jedne strane javne institucije kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Društvo hrvatskih književnika, Matica hrvatska, Hrvatski institut za povijest, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata…, a s druge strane brojni važni privatni izdavači – postojećom organizacijom distribucije knjiga u Hrvatskoj izgubili su gotovo sve mogućnosti da svoja izdanja ponude kupcima. Naime, nekoliko izdavačkih kuća posjeduje i većinu knjižara u Hrvatskoj (Školska knjiga 26, a Algoritam, Profil i Mozaik zajedno 40 knjižara). U svoje pak knjižare na daljnju prodaju primaju malo ili uopće ne primaju knjige ostalih izdavača jer im je glavni interes prodavati vlastita izdanja. Logično je da su u situaciji u kojoj odlučuju hoće li u prodaju staviti svoju ili tuđu knjigu u sukobu interesa.

Monopol koji guši

Osim toga knjižarski lanac Verbum (13 knjižara) specijaliziran je za prodaju religijske literature, a Tisak-media (28 knjižara), kao sastavni dio nacionalnog kiosk-distributera, samo za knjige primjerene kiosk-prodaji. Nacionalne kulturne i znanstvene institucije te privatni izdavači koji ne posjeduju vlastite knjižare u Hrvatskoj svoja izdanja ne mogu prodavati gotovo nigdje, bez obzira na činjenicu što prethodno nabrojeni knjižari posjeduju oko stotinu knjižara. Pritom treba još reći da knjižari/izdavači na prodaji knjiga ostalih izdavača ne ostvaruju nikakav gubitak, već suprotno tomu na osnovi rabata/provizije od prosječno četrdeset posto dobar dobitak. Također, prodaja se knjiga u knjižarama ostvaruje na takozvani komisijski način u kojem knjižar izdavaču knjigu plaća tek nakon što je proda, što se vrlo često pretvara u polugodišnji ili godišnji zaostatak u plaćanju.

Nadalje Školska knjiga, Profil i Mozaik osim što su nakladnici i vlasnici knjižarskih lanaca, ujedno su nakladnici školskih udžbenika, pa je u vrijeme kada ih početkom školske godine kupci nabavljaju u njihovim knjižarama ionako slaba prodaja knjiga drugih izdavača obustavljena gotovo potpuno.

Kada se dakle u jednoj pravnoj osobi spoje interesi nakladnika, prodavača knjiga i izdavača školskih knjiga kao što je to slučaj u Hrvatskoj, stvara se monopol koji guši sve koji nisu postigli tu monopolnu poziciju.

Sve manje naklade

Važna je činjenica da sudbinu slabe ili nikakve distribucije/prodaje svih ostalih knjiga dijele i posebno vrijedne knjige koje dobivaju poticaje iz državnoga proračuna putem novčanih potpora i otkupa knjiga za općinske i gradske knjižnice Ministarstva kulture.

Tomu trebati dodati činjenicu da je za hrvatsku kulturu pogubna i činjenica da se u navedenim knjižarama uopće ne primaju u prodaju književni i drugi časopisi nacionalnih institucija, kao što su Forum, Republika, Kolo, Hrvatska revija… što je te publikacije dovelo na rub propasti.

Zbog male prodaje knjiga izdavači koji nemaju knjižare knjige (objavljuju) u sve manjim nakladama, one su zbog toga sve skuplje, a broj kupaca sve manji pa se budućnost hrvatske knjige nazire u najtamnijim bojama. Sada se knjige u Hrvatskoj tiskaju u tri puta manjoj nakladi na tisuću stanovnika od prosjeka u Europskoj Uniji, a nastavak ovakvih okolnosti djelovanja hrvatskog izdavaštva vodi ga u potpunu propast. Osim činjenice da je teško predvidjeti posljedice društvenog razvoja Hrvatske bez hrvatske knjige (u njezinu nedostatku valjda ćemo za opće potrebe uvoziti knjige na stranim jezicima), mjerodavni za rješavanje toga problema trebaju znati i to da u izdavačkoj branši radi oko 13.000 ljudi, što je u hrvatskim razmjerima nezanemariv postotak u ukupnom gospodarstvu.

Zakonska regulativa

U ovim teškim okolnostima događa se još jedan katastrofalan trend. Dio manjih izdavača otisne samo onoliko svojih, ponekad vrlo vrijednih, knjiga koliko ih otkupi Ministarstvo kulture, tako da te knjige postoje samo u malom broju hrvatskih knjižnica, a u općoj ih prodaji uopće nema.

Ministarstvo kulture moglo bi dio problema pokušati riješiti dogovorom s vlasnicima knjižarskih lanaca o prodaji barem onih knjiga koje dobivaju državne poticaje, jer i ti se izdavači/distributeri koriste državnim poticajima za knjigu. Kada bi knjižari razumjeli, što sada nije slučaj, da bi im knjižare popunjene izborom svih najboljih hrvatskih knjiga privukle mnoštvo kupaca, i kada bi razumjeli da bi ti kupci kupili i neku njihovu knjigu, svi bi brzo bili zadovoljni; izdavači jer bi prodali znatno više knjiga, kupci zato jer bi mogli kupiti knjige jeftinije, tiskari jer bi se tiskalo više knjiga, Ministarstvo kulture i knjižnice jer bi mogli otkupiti veći broj naslova, autori jer bi se većom prodajom mogli povećati i njihovi honorari, trgovci jer bi od povećane prodaje ostvarili veće zarade… a hrvatsko društvo u cjelini bilo bi na kraju bogatije znanjem. A to je, valjda, i svrha postojanja knjige.

Dugoročno problem je moguće riješiti zakonskim sprečavanjem istovremenog obavljanja izdavačke i knjižarske djelatnosti istoj pravnoj osobi. Tvrtka koja se bavi izdavačkom djelatnošću ne bi se smjela baviti i distribucijom knjiga. (Za usporedbu, proizvođači električne energije ne smiju biti i njezini distributeri.) Tada bi knjižare u svrhu ostvarivanja profita na temelju čistog tržišnog interesa imale motiv prodavati knjige svih izdavača, a nestala bi protekcija i monopol izdavača/distributera.