Knjiga „zajedničke povijesti“

Iz Europske Unije, odnosno iz Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) sa sjedištem u Solunu stiže nam „oktroirani“ program pisanja knjiga zajedničke povijesti za jugoistočnu Europu. Sudeći prema nazivu spomenutoga Centra, moglo bi se zaključiti da njegovi utemeljitelji imaju dobre namjere, no zanemaruju činjenicu da se demokracija, a osobito pomirenje naroda nakon krvavog sukoba, ne može ostvarivati iz određene ustanove, i to „odozgo“. Temeljni uvjet da bi došlo do pomirenja među narodima koji su međusobno ratovali je utvrđivanje istine o uzrocima rata i iskreno suočavanje s tom istinom, kako god istina bila gorka i teška za pojedini narod. Područje na kojemu CDRSEE namjerava uvoditi demokraciju i ostvarivati pomirenje prostor je jugoistočne Europe u kojemu se vodio krvavi sukob, a u kojemu su sudjelovale dvije strane: jedna agresorska i druga koja se branila od agresora. Ako oni koji namjeravaju uvoditi demokraciju i ostvarivati pomirenje u spomenutoj jugoistočnoj Europi zanemaruju spomenutu činjenicu, odnosno da je u ratnom sukobu postojala agresorska strana i ona koja se branila od tog agresora, program CDRSEE-a unaprijed je osuđen na neuspjeh. Naime, ne mogu se osnovne društvene, političke i ljudske vrijednosti graditi na zanemarivanju, još manje na nijekanju istine, koja bi trebala biti conditio sine qua non svake ljudske djelatnosti. S tim u vezi potrebno je istaknuti da su „stručnjaci“ iz CDRSEE-a programsku djelatnost u svrhu pomirenja i oživljavanja zajedništva različitih naroda koji su međusobno ratovali projektirali na potpuno pogrešnoj i neprihvatljivoj ideji. Naime, za projekt pisanja zajedničke povijesti jugoistočne Europe izabrali su neshvatljivu metodu, koja je neprimjerena već u svojem naumu. O čemu je riječ?

Gola istina

Naime, dosad je u nakladi CDRSEE-a objavljeno nekoliko tzv. povijesnih čitanki u pisanju kojih je sudjelovalo više desetaka povjesničara, a voditelj je projekta za Hrvatsku Krešimir Erdelja. Posljednja Čitanka izdana je 2016, dok je njezina promocija održana u Europskom parlamentu u rujnu prošle godine. Izdanje je financirala Europska Unija, i to 95 posto ukupne cijene.

Hrvatski povjesničar Neven Budak, koji surađuje na projektu, smatra da zajedničke povijesne čitanke „služe tomu da učenici sami uz pomoć profesora stvaraju zaključke, a ne da im se servira gotova istina“. Doista je teško shvatiti da profesor koji predaje povijest predlaže pedagošku metodu na temelju koje nije preporučljivo učenicima „servirati gotovu istinu“, dakle ni nedvojbene povijesne činjenice.

Primjerice, možemo zamisliti što bi značilo da je netko nakon Drugog svjetskog rata savjetovao da nije uputno učenicima „servirati“ istinu da je Njemačka 1939. izvršila agresiju na Poljsku, kao i druge „gotove istine“ o djelovanju nacifašista. Preporukom da učenicima ne treba „servirati gotovu istinu“ uvaženi profesor zacijelo slijedi smjernice iz projekta pisanja „zajedničke povijesti“, u kojemu se navodi da projekt „slavi raznolikost i prepoznaje zajedničke patnje i postignuća“. Neshvatljivo je, ali i znakovito, da projektanti „zajedničke povijesti“, koji su zacijelo i sljedbenici globalizacijskih procesa kojima se inače nastoji brisati različitosti gdje god je to moguće, najednom u ovom slučaju „slave raznolikost“. Projektanti pisanja „zajedničke povijesti“ promiču raznolikost u sferi u kojoj raznolikosti ni u kojem slučaju ne smije biti, a to je sfera istine. Naime, ako u ičemu ne bismo smjeli promicati raznolikost, to je zacijelo pitanje istine, koja je uzvišena i veličanstvena upravo stoga što je jedna i jedinstvena. Posebno je osjetljivo promicati „raznolikost“ istine, ako znamo da se bez utvrđene i priznate istine ne može ostvariti pravda, što u konačnici može postati djelovanje protiv ljudskosti i etičnosti. Ako nakon ratnog sukoba u kojemu su pripadnici jednog naroda sudjelovali kao agresori čineći pritom stravične ratne zločine, a pripadnici drugoga naroda branili se u obrambenom i pravednom ratu, netko piše knjige „zajedničke povijesti“, u kojima se ne navodi tko je bio agresor, tko je rušio i palio gradove i sela te ubijao nevine ljude, a tko se branio od tog zločinačkog agresora, već se govori o „zajedničkim patnjama“ jednih i drugih, doista je izvan zdrave pameti tvrditi da bi takva „zajednička povijest“ mogla pridonositi pomirenju.

Navest ćemo samo nekoliko primjera iz tekstova knjiga spomenute „zajedničke povijesti“, koji su u izravnoj suprotnosti s istinom, a time i pravdom, te kao takvi ne samo da ne pridonose pomirenju nego postižu u potpunosti suprotan učinak. Primjerice za stravičan zločin na Ovčari ne navodi se tko je počinio zločin, a za rušenje Vukovara kaže se da je 90 posto grada razoreno, no ne znamo koji i čiji su vojnici razarali grad. O Oluji se pak tvrdi da je Hrvati nazivaju „oslobođenjem“ okupiranog hrvatskog teritorija, a Srbi je smatraju „padom Knina“. Za trenutak kad su u Vukovar ušli agresorski vojnici navodi se tekst iz srpskoga tiska u kojemu se tvrdi da je „Vukovar konačno slobodan“. Tvrdnja pak koja nedvojbeno upućuje na izjednačavanje krivnje agresora i žrtve glasi da je Vukovar „Hirošima hrvatskog i srpskog bezumlja“. Osim toga više se puta ponavlja rečenica da su „jedna i druga strana činile zločine i etničko čišćenje“.

Što s činjenicama?

To su samo neki od povijesnih događaja iz vremena jugosrpske agresije na Hrvatsku, o kojima jedna i druga strana različito misle, a profesori bi zajedno s učenicima trebali utvrditi istinu. Ako nije preporučljivo, kao što savjetuje prof. Budak, učenicima „servirati gotovu istinu“, već je zajedno s učenicima trebaju utvrditi profesori, nije li logično očekivati da će profesori u školama kod naših susjeda, čiji najviši državni dužnosnici ne priznaju da je Srbija uz pomoć JNA izvršila agresiju na Hrvatsku, doći do „istine“, koja ne priznaje nedvojbene povijesne činjenice?

Pomirenje koje bi se trebalo ostvariti na temelju dviju suprotnih „istina“ može samo produbiti nesporazume i neslogu, i to ne samo među pripadnicima ovog naraštaja nego nažalost i budućih naraštaja. Ako znamo da su u vremenu ratnog sukoba, kako neki vole reći „na ovim prostorima“, pojedine članice EU-a bile više sklone agresoru nego žrtvi, bez dvojbe možemo zaključiti da je projekt zajedničke povijesti za jugoistočnu Europu zacijelo u službi izjednačavanja krivnje jugosrpskog agresora i naroda koji su se od tog agresora branili. O tome svjedoči i mišljenje što ga je visoka predstavnica EU-a Federica Mogherini izrazila govoreći o projektu pisanja zajedničke povijesti. Naime, Federica Mogherini tvrdi da „percipiranje povijesti na pozitivniji način ne znači da moramo negirati bolne uspomene i nasilje nego otvoriti mogućnosti da zaustavimo destruktivnu naraciju povijesti i jednih i drugih“. Umjesto uopćenih fraza o „percipiranju povijesti na pozitivniji način“ te „destruktivnoj naraciji povijesti jednih i drugih“ visoka predstavnica trebala je jednostavno reći da se povijest mora pisati na temelju istinitih povijesnih činjenica.

No u tom slučaju ne bi se moglo govoriti o podjednakoj krivnji „jedne i druge strane“, odnosno EU ne bi mogla „oprati ruke“ od svoje krivnje zato što u vremenu sukoba nije ništa učinila, a trebala je i mogla učiniti da se sukob uopće ne dogodi. Pametnima dosta!