Ja sam liberalni konzervativac s dušom

Sveučilišni profesor u mirovini, autor dvadesetak knjiga, ekonomist, sociolog, bivši: saborski zastupnik, predsjednik Europskog pokreta u Hrvatskoj, savjetnik UN-a i predsjednički savjetnik. Dulje od četiri desetljeća u javnosti djeluje kao kolumnist, pisac eseja i sudionik brojnih televizijskih rasprava o ključnim problemima hrvatske države, kulture, znanosti, zdravstva i društva. Sve je to Slaven Letica, koji u razgovoru za Vijenac secira hrvatsko društvo, hrvatsku i svjetsku politiku.

U nedavno u Vijencu objavljenu razgovoru Milana Vuković Runjić svrstala vas je u „odmjerenog, artikuliranog i suvislog intelektualca desnog spektra“. S pravom ili ne?

Pojedinac sebe sama često slabije vidi nego što ga vide drugi, posebice njemu bliski ljudi. Milana me vrlo dobro poznaje i ja prihvaćam njezino stajalište. Nemam ništa protiv toga da me se označi kao desnog intelektualca ili, kako uporno pišem, umnika.

Desničar je uvredljivo?

Riječ desničar mi ne smeta, ni najmanje. Ali mislim da je klasični lijevo-desni politički ili umnički spektar, nastao nakon Francuske revolucije po logici sjedenja u parlamentu, potpuno zastario. Barem onaj koji uzima u obzir vrijednosni sustav ili svjetonazor pojedinca i njegovu sposobnost da prihvati slobodu drugoga i drukčijeg mišljenja i uvjerenja (liberalni – autoritarni – totalitarni karakter) te pripomaže boljem razumijevanju umničke i političke scene. Zato sam u Vijencu prije nekoliko godina pisao o lijevom (neokomunističkom, staljinističkom, titoističkom) fašizmu kao antipodu liberalnoga konzervatizma ili tradicionalizma.

Dakle, niste desničar?

Po nekim sam uvjerenjima blizak onomu što je u 1980-im u Americi zvano suosjećajni konzervativizam (compassionate conservatism), što sam u svom predizbornom katekizmu nazvao „konzervativizam s dušom“. Po uvjerenjima sam konzervativni liberal, pokušavam shvatiti i prihvatiti mišljenja i uvjerenja koja ne dijelim i koja smatram za hrvatski narod i državu štetnima i opasnima. Nisam na marksističkoj ljevici opjevan „kritički intelektualac“ koji je uvijek protiv, nego „umnik akcije“ koji neke ideje smatra važnima i pokušava ih ostvariti.

Vaša posljednja knjiga Vječni titoizam i ljudožderska politika izazvala je oštre polemike vas s Velimirom Viskovićem i Antom Tomićem. Zašto su oni reagirali na knjigu koju su mogli prešutjeti?

Postoji velika razlika u motivima gospode koju spominjete. Polemici s postarijim krležopiscem i leksikografom Velimirom Viskovićem, koji je bio urednik moje knjige Politički sasvim nekorektno tiskane u Profilu potkraj 2015, razlog je moje strašno autorsko iskustvo.

Zašto strašno?

Nakon što je od mene naručio knjigu i dao mi načelnu autorsku slobodu ustrajao je na izbacivanju, dakle cenzuriranju, čak šest poglavlja. Tih šest poglavlja biti će tiskano, pod egidom Cenzurirao Velimir Visković, u mojoj novoj knjizi Apatridi, koju privodim kraju i u kojoj će biti govora o Viskoviću i Anti Tomiću zvanom Kanta.

Otkud njih dvojica zajedno?

Njih povezuje duhovno i emocionalno apatridstvo. Samo, za razliku od Viskovića, koji nije nenadaren kao pisac, Ante Tomić Kanta ima dara za opori humor Zabiokovlja, naslonjen na nenadmašnu prozu Ivana Raosa.

Po polemici s Tomićem vidi se da vam je „drag“.

Nakon posljednje polemike s njim u Jutarnjem listu izgubio sam neprijatelja, ali sam saznao razloge njegovih „književnih“ inspiracija. Naime, javio mi se njegov sumještanin, pisac i portalski urednik, Proložanin Marko Bilić, koji mi je ispričao naoko nevjerojatnu, ali za Dinaride tipičnu, priču o tragičnom usudu Tomićeve obitelji „s obje bande“ u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Među njima je bilo ustaša, partizana i žrtava Križnog puta. U takvu obiteljskom košmaru odrastao je Ante Tomić Kanta, kojega mještani pamte kao mirna, bogobojazna i poslušna dječaka. Otkad sam to saznao prestao sam se ljutiti na njega. Tako su se još jednom potvrdile riječi poznate pjesnikinje, glumice, učiteljice, kvekerice i mirotvorke Gene Knudsen Hoffman, utemeljiteljice projekta „samilosno slušanje“ (compassionate listening), koja je kazala: Kad čuješ njegovu priču, izgubit ćeš neprijatelja!

Mislite da je spomenuta tragedija Tomića natjerala da bude što je danas?

Njegov stvarni i metaforički bijeg iz Prološca i otvorena mržnja u pismenima o zavičaju, često potvrđuje ispravnost poruke koju je James Joyce zapisao u Mladosti umjetnika: „Irska (povijest, prošlost) je stara krmača koja proždire vlastiti okot.“ Obiteljska povijest Ante Tomića Kante bila je košmar iz kojeg je silom bježao i bježi: među pitomce JNA, splitske utorkaše, cinične i tragikomične apatride, o kojima pripovijeda moja knjiga.

U Vječnom titoizmu i ljudožderskoj politici Josipa Broza Tita nazivate: autoritarni vođa, despot, satrap, staljinist i masovni zločinac. Je li to razlog što su vam srpski tjednik Novosti, Velimir Visković, Ante Tomić i njihovi sljedbenici pripisali konvertitstvo, podsjetivši vas da ste 1981. o Titu pisali kao humanistu koji je žrtvovao partizanske živote kako bi spašavao ranjenike i tifusare?

Osnovne argumente iznio sam u polemici Fosilni um splitskoga komedijaša i prološkoga krnje Ante Tomića Kante, kojem je uredništvo Jutarnjeg lista promijenilo naslov. U polemici sam iznio podatak da su ozbiljne studije i knjige o Titovim zločinima nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj objavljene tek 1989. i 1990; članak Darka Bekića Slučaj Bleiburg: nova istraživanja, nova iskušenja i zbornik radova Otvoreni dossier: Bleiburg, koju je priredio urednik, novinar, pisac i prevoditelj Marko Grčić, a 1990. tiskao magazin Start. Tim knjigama može se pridodati i knjiga Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, objavljena 1989. Nakon toga postupno je došlo do publicističkoga i istraživačkoga „memorijskog procvata ili eksplozije sjećanja“ (memory boom) – kako je fenomen oživljavanja zabranjenih sjećanja i pamćenja u predavanju 2000. nazvao Jay Winter – u kojima su se susretala, prožimala i sukobljavala emigrantska sjećanja i mitovi o Bleiburgu i Križnom putu sa suvremenim arhivskim istraživanjima hrvatskih povjesničara.
Rezultati tih istraživanja nedvojbeno su pokazali da je Josip Broz Tito bio: autokrat, staljinistički satrap, despot, tiranin, masovni ubojica i bonvivan. Dakle, moja promijenjena uvjerenja o Josipu Brozu Titu naprosto su rezultat – otvorena uma.

Novosti su to objavile?

Moj odgovor Pupovčeve Novosti nisu htjele objaviti jer sam u polemičkom odgovoru napisao i: „Pročetnički idealisti u Novostima i njihove hrvatske pročetničke sluge, bivši novinari splitskog Ferala, silno se, moralistički, iščuđavaju kako sam mogao prije 36 godina, u eseju, Tita veličati kao utjelovljenje humanog odnosa prema ranjenicima i bolesnicima tijekom Drugoga svjetskoga rata, dok ga danas, što je, dakako, istina, smatram ‘despotom, diktatorom i masovnim ubojicom’.“

Dovode li takve polemike do promjene uvjerenja?

Nikada nisam imao iluziju da moji argumenti, uvidi, podaci, rezultati istraživanja i činjenice općenito, mogu promijeniti stajališta i predrasude druge strane. Taj moj načelni stav temeljio se na onome što se danas naziva intuitivnom spoznajom, ali i na višedesetljetnom polemičarskom iskustvu.

Zašto onda polemizirate?

Polemike ne vodim s ambicijom da mijenjam polazna stajališta i uvjerenja od kojih polemike počinju. Polemiziram zbog čitatelja i gledatelja koji nemaju fosilizirane umove. Rezultati najnovijih mozgoslovnih istraživanja funkcionalnom magnetnom rezonancijom – prošle godine ih je proveo znanstveni tim pod vodstvom Jonasa Kaplana na uzorku od četrdeset liberala čvrstih uvjerenja – pokazala su kako su šanse da ljudi promijene svjetonazorska i politička uvjerenja minimalna, bez obzira na činjenice s kojima se susretnu.

Doista?

Da, da. Najmanje su, gotovo simbolički, podložna promjenama stajališta o, primjerice, pobačaju, homoseksualnim brakovima, smrtnoj kazni, nošenju oružja, imigraciji, ratu protiv terorizma itd. Vjerojatnost da će pojedinac promijeniti stajalište i prestati misliti da je Albert Einstein genijalan fizičar, a povjerovati da je prosječan, deset je puta veća nego vjerojatnost da će taj pojedinac promijeniti mišljenje o svjetonazorskim pitanjima. Iluzija da možemo mijenjati ključna vjerska, svjetonazorska i politička uvjerenja slična je pokušaju, kako kaže jedan moj prijatelj iz naroda, da slijepcu namiguješ, a gluhom šapćeš. O istraživanjima sam je Kaplan rekao: „Politička stajališta su slična vjerskim stajalištima u smislu da su jedna i druga dio onoga što si ti, i zato su važna za društvenu skupinu kojoj pripadaš. Da bi razmotrio usvajanje alternativnog stajališta, trebao bi razmotriti alternativnu verziju sebe sama.“ Dakle, suvremena društva, pa tako i hrvatsko društvo, podijeljena su u brojna moralna i politička plemena koja žive u istom vremenu i prostoru, ali su stalno u otvorenom ili manifesnom sukobu.

Nedavno ste u predavanju na Teološkom četvrtku govorili o virtualnim stupovima srama i sramoćenju drugih, posebice katolika...

Ulogu koju su u davnim vremenima imali stupovi srama u ponižavanju, sramoćenju, izvrgavanju poruzi i fizičkom kažnjavanju/mučenju danas preuzimaju internet i digitalni stupovi sramoćenja. Internet je postao i svojevrsni stup srama. Društvene mreže, portali, blogovi, video te vizualni mediji i drugi komunikacijski kanali koriste se za javno klevetanje, sramoćenje, ponižavanje, blaćenje, pa i karakterna ubojstva i uništavanje osobnog i obiteljskog života, karijera i ugleda „naciljanih“ pojedinaca ili skupina.

Je li to dio strategije urote ili je posljedica ljudskog zla?

Obično je riječ o zavisti, ljubomori, nemoći, predrasudama, pa i mržnji, ali postoje i situacije kad se radi o strategiji, tj. ozbiljno pripremljenu planu i metodi za ostvarenje posebnoga dugoročnog cilja. Kao ogledan primjer strategijskog sramoćenja i klevetanja katolika izdvojio bih polustoljetni odnos nekad komunističkog režima, a u posljednjih četvrt stoljeća Srpske pravoslavne crkve, srbijanske vlasti, pa i države Srbije, prema danas blaženiku, a uskoro svecu Alojziju Stepincu.

Laži o Stepincu tijekom vremena prerasle su u ono što poznati američki teoretičar ljubavi i mržnje Robert J. Sternberg naziva gorljivom mržnjom, snažnim neprijateljstvom.

Tko sve ratuje na hrvatskoj virtualnoj bojišnici?

Na hrvatskoj bojišnici sukobljavaju se i spore, s jedne strane, tradicionalne nevladine udruge, a s druge su strane one koje sebe smatraju naprednima i liberalnima (Documenta, GONG, Kulturnjaci 2016, BaBe, Kontra, H-Alter, Muf, Mladi antifašisti, Hrvatski centar PEN-a, Platforma 211, Centar za mirovne studije…). Spomenuta i druga moralna plemena mogla bi i trebala biti društveno i spoznajno bogatstvo, izvori svjetonazorske, političke, duhovne i duševne raznolikosti.

A nisu?

Nisu. U okviru njih ili samostalno na virtualnim stupovima srama glavnu riječ često vode hejteri (mrzitelji) i trolovi (podli mrzitelji). Umjesto argumenata i kritike takve osobe vrijeđaju, ponižavaju i kleveću. Najčešće anonimno!

Je li točno da ste u jeku krize Vlade RH na čelu koje je bio Tihomir Tim Orešković ne samo javno zagovarali nego i praktički radili na pokušaju stvaranja Vlade razvojnog zajedništva (VRAZ); velike koalicije SDP-a i HDZ-a?

To je točno. Nakon što sam u javnosti iznio ideju o VRAZ-u, počeo sam voditi paralelne razgovore sa Zoranom Milanovićem i Tomislavom Karamarkom o mogućnosti velike koalicije.

I zašto nije došlo do sporazuma?

Zoran Milanović ustrajavao je da on bude predsjednik te koalicijske vlade prve dvije godine, a Tomislavu Karamarku prepuštao je preostalu godinu i pol. Na zadnjem razgovoru s Karamarkom on je tražio „još par dana za konzultacije“, ali tih dana više nije bilo. I danas mislim da je takva vlada mogla biti uspješna, jer je u tri i pol godine mogla donijeti mnoštvo zakonskih i reformskih projekta za koje je nužan opći konsenzus.

Na sličnom je aktivističkom tragu i vaše javno iskazivanje potpore ideji Andreja Plenkovića o osnivanju Vijeća za suočavanje s prošlošću, koje je i formirano. S obzirom da Vijeću neki već odriču pravo, na čemu bi se morao temeljiti njegov rad?

Vijeće bi trebalo biti, s jedne strane, ograničeno na simbole zločinačkih totalitarnih poredaka, dakle trebalo bi imati uži mandat, kratkoročni, stajališta o pravu ili zabrani javnoga memoriranja pokliča i simbola ustaškog i komunističkog poretka, i širi mandat, istraživanja modela suočavanja, rasvjetljavanja, lustracije i, konačno, na provjerenim činjenicama zasnovano suočavanje nas Hrvata sa zločinačkim totalitarnim režimima 20. stoljeća. Suočavanje se dakle ne odnosi samo na ustaštvo, staljinizam i titoizam, nego i na četništvo i velikosrpstvo iz Drugoga svjetskog rata te nacionalsocijalizam srbijanskog režima iz doba velikosrpske agresije i okupacije RH (1991–95/99) kao i na doba diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.

Odnos Hrvata prema hrvatskoj totalitarnoj prošlosti tek je dio intelektualno znatno složenijeg procesa hrvatskog suočavanja i pomirenja s poviješću, povijesnim okolnostima ili totalitarnim ideologijama i porecima nametnutog zaborava traumatičnih dijelova hrvatske prošlosti: Prvoga svjetskog rata i, kad su gubitnici u pitanju, Drugoga svjetskog rata.

Nije li to preširoko i preduboko zahvaćanje hrvatske povijesti?

Nije. Pad komunizma donio je većini naroda bivših komunističkih država ono što je spomenuti Winter 2000. nazvao „eksplozijom/tutnjem pamćenja“. Pola stoljeća zamrznuto i zabranjeno pravo sjećanja na prošlost svih gubitnika Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, komunističke revolucije i povijesti koju je „historijski materijalizam“ proglasio: izdajničkom, reakcionarnom, fašističkom (ustaškom), kapitalističkom, (malo)građanskom, trulom i niškorisnom, odjednom je – eksplodiralo. Ne, dakako, trenutno, nego postupno, traumatično, pa i nekritično.

Je li to možda razlog politizacije hrvatskog društva?

I to. Hrvatski memorijski tutanj stvorio je nova, pluralistička, hrvatska carstva sjećanja, pri čemu se u biti sveo na samo dvije kriptične riječi (Bleiburg – Križni put i Jasenovac), dvije kontroverzne povijesne ličnosti (Pavelić i Tito), dva simbola (slovo U i srp i čekić), dva pozdrava (Za dom spremni i Smrt fašizmu, sloboda narodu)... Rad Vijeća, nezamisliv bez profesionalnih povjesničara, bit će jalov i isprazan ako u njemu ne budu sudjelovali znanstvenici i intelektualci različitih struka, vjera i etničkih skupina.

Kao saborski zastupnik u mandatu 2003–07. izborili ste se za usvajanje Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–90. i Deklaracije o Oluji te saborske Odluke o postavljanju spomen-poprsja prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i uzoritog kardinala Franje Kuharića u predvorju Sabora. Je li bilo otpora?

Bilo je. Ali kao štovatelj Niccolòa Machiavellija i čitatelj njegova Vladara znao sam da svaki vladar, pa i u to doba svemoćan Ivo Sanader, imaju stanovite slabosti i obveze prema Anti Gotovini, žrtvama komunizma, Franji Tuđmanu i Franji Kuhariću. Iako je Sanader na početku priče o mojim deklaracijama bio zdvojan i skeptičan, na kraju je shvatio kako je nužno, časno i pošteno da se one usvoje. Na tome sam mu zahvalan.

O Sanaderu ste 2007. objavili veliki ogled, ali i mali osvrt o kralju Learu nakon njegova prvog, političkoga, pada. U tom osvrtu niste odveć kritizirali Sanadera.

Suprotno je mojoj naravi i odgoju da se iživljavam ili naslađujem zbog tuđe nevolje, a Sanaderova je sudbina doista tragična u antičkom smislu. Konačno, o Sanaderu sam dok je bio na vrhuncu političke moći i medijske slave mislio, govorio i pisao krajnje kritički.

Gdje?

U Večernjem listu 19. lipnja 2009. objavio sam osvrt Arogantni bijes moga čitatelja dr. Ive Sanadera, u kojem sam ukazao na njegovu bahatost, aroganciju i agresiju, a u knjizi Let iznad kukavičjeg gnijezda objavio sam opsežan prikaz njegove ličnosti, djela i nedjela, pod naslovom Putnik bez prtljage, koji poznavateljima dramskog opusa Jeana Anouilha sve govori. Nisam se želio priključiti općem ozračju medijskog linča kojemu je već godinama izložen. Čak i od primjerice Jadranke Kosor i Andrije Hebranga, kojima je na odlasku darovao vjeru, stranku i vlast.

U tome ste prepoznali dio sudbine kralja Leara?

Zato mi se učinilo da je politička i ljudska sudbina Ive Sanadera – kriminalnu prepuštam pravosuđu – sasvim na tragu one mitskog vladara i tragičnoga dramskog junaka, kralja Leara. Napisao sam: „Kao što se politički i ljudski umorni mitski britanski kralj na vrhuncu političke moći povukao s trona, prepustivši svu vlast i čast vlastitim kćerima sukladno stupnju njihova divljenja prema njegovu kraljevskom visočanstvu i božanstvu, tako se i Ivo Sanader, bez suvisla objašnjenja, naglo i ‘trajno’ povukao iz politike. Svojim skeptičarima i kritičarima, primjerice Vladimiru Šeksu, nije u političkoj oporuci namijenio ništa, a svojim naoko slijepim i vjernim obožavateljima ostavio je sve: Stranku i Vladu poklonio je Jadranki Kosor, stranačku predsjedničku nominaciju dr. Andriji Hebrangu, a saborski bat Luki Bebiću, koji mu je ostao vjeran, pa je stoga uvijek uživao moje skromno ljudsko poštovanje.“

Družili ste se i prijateljevali sa Stjepanom Mesićem. Tko je on i što je kao političar ostavio iza sebe?

U Letu... sam objavio njegov profil pod naslovom Zelig. Posudio sam sadržaj iz istoimenoga filma Woodyja Allena, koji govori o Leonardu Zeligu, čovjeku koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća stekao zavidnu slavu zbog sposobnosti da se brzo i savršeno prilagođava situacijama i ljudima s kojima se susreće. U svemu se služio sposobnošću brze reakcije i prilagodbe. Slično je radio i Stjepan Mesić.

Kad god su ga optuživali – da je bio konfident Udbe, da je tražio kazneni progon potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, da je povezan s albanskom i ruskom mafijom, da je osobni prijatelj navodnoga šefa hrvatskog podzemlja Hrvoja Petrača, da ima izvanbračnoga sina o kojem se ne brine, da je svjedok-pokajnik Haškoga tribunala... – Mesićevi odgovori na te javne optužbe bili su vrlo jednostavni: Dok sam ja robijao zbog Hrvatske, moji su progonitelji Jakovu Blaževiću pisali knjigu Tražio sam crvenu nit; ništa ne znam o onima koji dolaze u Ured, njih provjerava MUP; da imam sina, to bi veselilo i moju ženu Milku...

Mnogi su mu vjerovali dok na vidjelo nije došla snimka u kojoj relativizira zla Jasenovca.

I kad je u javnost dospjela videosnimka – u kojoj Mesić uz zalogaj i kapljicu sugovornicima i slušateljima 1991. objašnjava kako Jasenovac nije bio logor smrti, nego radni logor i logor spasa – on je javnost pokušao uvjeriti da tom prigodom nije iznosio vlastite spoznaje i mišljenja, nego HDZ-ov stav.

Mislite da mu je tko povjerovao?

Zato se Mesić u svakom društvu i svakoj prilici pojavljuje kao „jedan od vas“: među partizanima je partizan, među Slavoncima Slavonac, među Ličanima bivši Ličanin, među hadezeovcima osnivač je HDZ-a, među proljećarima osobni je Savkin i Mikin prijatelj, među narodnjacima „zamrznuti“ je član HNS-a, među mrziteljima Franje Tuđmana najveći je njegov neprijatelj, među ustašama „ustaša“, među sirotinjom bivši je sirotan, među poniženima i nepravedno progonjenima bivši je politički zatvorenik, među Bošnjacima prijatelj je i štovatelj Alije Izetbegovića i Muamara Gadafija, među sportašima bivši je boksač, među haškim sucima i tužiteljima njihov je zaštićeni svjedok, među Francuzima brat je francuske državljanke, među novinarima onaj je koji im je darovao suho zlato – Tuđmanove transkripte...

Pišući o bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću također ste ga prekrstili. Zašto je Josipović Dimni Čovjek, a ne Lignja, kako ga se u javnosti zvalo?

Dimni čovjek (Il Codice di Perelá) glavni je junak romana Dimni čovjek talijanskoga futurističkog romanopisca, esejista, novinara i pjesnika Alda Palazzeschija – stvarno mu je ime bilo Aldo Giurlani – malo poznata u široj hrvatskoj intelektualnoj javnosti. Poštovao ga je Miroslav Krleža, a na njegovu tragu i Tonko Maroević, pa i pokojni Branimir Donat.

I zašto je Ivo Josipović postao Dimni Čovjek?

Za priču o Josipoviću kao Dimnom Čovjeku važno je spomenuti i da je skladatelj Pascal Dusapin napisao libreto i skladao operu Perelá, čovjek od dima (Perelá, uomo di fumo), koje je svjetska premijera održana u Operi Bastille 24. veljače 2003. Glavni junak Perelá doslovce je čovjek od dima koji je stvoren tijekom 33 godine skupljanja čađe od izgaranja drva koje su ložile tri starice: Pena, Rete i Lama. Njegovo je ime akronim njihovih početnih slova: Pe-Re-La.

Nakon gubitka izbora dr. Ivo Josipović na neki je način pobjegao u politički „dimnjak“ i tamo je zapravo – nestao.

S obzirom na ulogu Mesića i Josipovića u destabilizaciji Tuđmanova nasljeđa, što mislite o Franji Tuđmanu i njegovoj ostavštini?

Kako sam od prvog dana vladavine Franje Tuđmana bio njegov „osobni savjetnik“, danas sam u prilici svjedočiti o vizijama Hrvatske koju smo onih dana – kako se to romantično kaže – sanjali. Zapravo osmišljavali. Bili smo uvjereni – a to uvjerenje nije bilo široko rasprostranjeno, čak ni među nekim proljećarima – da mi Hrvati nakon tisuću godina takozvanog Zvonimirova prokletstva imamo priliku stvoriti samostalnu, demokratsku, europsku i prosperitetnu hrvatsku državu.

Stvaranje Republike Hrvatske i pobjeda u obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu protiv osvajača i okupatora – Srba i Srbijanaca – trajne su vrijednosti Tuđmanove državničke ostavštine. A puni i konačni smisao ta je ostavština dobila u oslobađajućoj presudi Žalbenog vijeća Haškog suda kojom je konačno odbačena optužba protiv mrtvoga Tuđmana, kao i mnogih znanih i neznanih za planiranje i provođenje etničkog čišćenja hrvatskih Srba.

Imate li kakvih zamjerki na Tuđmanovu ostavštinu?

Njegova ostavština na području privatizacije, ekonomije i razvoja Hrvatske prilično je oskudna.

A Tuđmanov projekt povijesnoga pomirenja Hrvata?

Bio je to spasonosan projekt, jer je omogućio obranu i oslobađanje Hrvatske. No nakon obrane i oslobađanja postalo je jasno ono što je u povijesti ratovanja oduvijek bilo poznato: da je rat nekima donio bogatstvo i sreću, a nekima, prije svega hrvatskim ratnicima i njihovim obiteljima, tragedije, patnju, siromaštvo i očaj. Da je put s ratišta do obiteljskog i ljudskog spokoja i sklada dug i mukotrpan i da ga mnogi bivši ratnici nikad ne uspiju prijeći, znao je još Homer, koji je u Odiseji opisao taj mukotrpni put, a u Ilijadi niz osjećaja koje bismo danas mogli nazvati PTSP-om.

Mislite da je u nas PTSP predimenzioniran?

Ne. Osobno sam oduvijek smatrao kako PTSP nije mentalni poremećaj ili duševna bolest, već kompleksni sociopsihološki problem: sindrom izgubljene ili ranjene duše – SIRD. Taj se sindrom tijekom vremena pretvara u obiteljske mnemotičke obrasce, koji se u procesima mnemotičke socijalizacije, njegovanja obiteljskog i kolektivnog pamćenja, prenosi na buduće generacije, pa često živi desetljećima, stoljećima ili čak tisućljećima: židovski mit o izlasku iz egipatskog ropstva i dolasku u Obećanu zemlju; povijesne traume Holokausta i genocida; srpski kosovski mit; američki mit o Alamu; povijesna trauma brojnih hrvatskih obitelji stradalih u koncentracijskim logorima NDH, na Križnom putu i Golom otoku; vukovarski mit u nastajanju. Različiti su pojmovi kojima se označava ta, nazovimo je tako, mnemotička trauma: produljena, ponovljena, kronična, kumulativna, transgeneracijska, povijesna... Dakle, ideja nacionalnog i povijesnog mirenja i pomirbe psihološki je mnogo složenija nego što se to činilo Franji Tuđmanu, Bruni Bušiću, pa i Vjekoslavu Maksu Luburiću.

Lustracija je jedan od bitnih polarizacijskih uzroka u našem društvu. Bi li lustracija, kako tvrde njezini protivnici, produbila, a ne prevladala podjele u društvu?

Ako lustraciju shvatimo u doslovnom i jedino ispravnom smislu kao osvjetljavanje i rasvjetljavanje uloge pojedinaca i društvenih skupina, primjerice tajnih službi – Ozne, Udbe, KOS-a i inih – u povijesti represije i ugrožavanja ljudskih prava, onda bi lustracija mogla pridonijeti ljudskom i nacionalnom pomirenju. No ako bi ona bila shvaćena kao zakašnjela odmazda nad ljudima koji su radili u službama i za te službe, onda rezultat ne bi zadovoljavao. Osmišljeno otvaranje arhiva KPH i arhiva represivnih službi nikome ne bi trebalo smetati, kao ni pokušaj zakašnjele primjene njemačkoga lustracijskog modela, koji se svodi na biblijsku maksimu da istina oslobađa.

Snosi li Ivica Račan osobno i njegova koalicijska vlada i vladavina, kao i Stjepan Mesić, povijesnu odgovornost za nasilni prekid procesa hrvatskoga nacionalnog i povijesnog pomirenja?

Naravno da snose. Na vlast su došli neposredno nakon Tuđmanove smrti i zbog te smrti, na samu početku 21. stoljeća. Umjesto da svoje mandate shvate kao dio povijesnog kontinuiteta, oni su si umislili da povijest ponovno počinje od njih. Započeli su nasilni, neznalački i primitivni proces detuđmanizacije, kojemu je jedina svrha bila drugo, metaforičko, ubojstvo Franje Tuđmana i njegove ostavštine. Umjesto da pozornost usmjere prema ekonomskim problemima, oni su se bavili političkim obračunima. Rezultat je odavno poznat i statistički mjerljiv: u četiri godine vladavine Ivice i Stipe vanjski je dug porastao od 10 na 23 milijarde eura. Strašno.

Spominjete zaustavljanje procesa pomirbe i napredovanje hrvatskoga dužničkog ropstva, a što mislite o „šlampavosti“ Račanove vlade, koja je granične pregovore sa Slovenijom, BiH, Crnom Gorom i Srbijom uglavnom rješavala na štetu hrvatskog teritorija?

O tome sam opsežno pisao u Letu..., pa ću sada samo kazati da ni vlade HDZ-a ni dr. Franjo Tuđman – barem dok je još neriješeno pitanje s granicom kod Kleka i Neuma – nisu nevini.

Pratili ste put Donalda Trumpa prema Bijeloj kući, a sada iz dana u dan pratite napade na njega, posebice među liberalima u SAD-u i Europi. Je li predsjednik Trump doista prijetnja svjetskom miru, demokraciji i ljudskim pravima?

Najkraće, pobjeda Donalda Trumpa rezultat je duboke krize američkog i globalnog političkog sustava, pa i ekonomsko-proizvodne globalizacije, koja se svela na veliku seobu radnih mjesta i proizvodnje sa Zapada na Istok te izbjeglica s Juga i Istoka na Zapad i Sjever, uz dugo stvaranu svijest da nešto u tim procesima nije dobro i zdravo. Produljivanje statusa quo iz doba vladavine Baracka Obame značilo je produljivanje agonije kojoj se nije nazirao kraj. Trump je u tom pogledu napravio kreativnu destrukciju kojoj baš nitko, pa ni on sam i njegov tim, ne mogu odrediti ni smjer ni posljedice.

Što glede toga treba činiti hrvatska politika?

Za nas Hrvate i Hrvatsku važno je kako će se i kada normalizirati odnosi SAD – EU, kako će izgledati balkanska politika američke administracije, kao i jalove i bezidejne Europske Unije.

Na „ovim prostorima“ ponovno se igraju globalne geopolitičke igre, s više-manje znanim povijesnim akterima.

Koji su to?

Sukobljavaju se i prožimaju neoimperijalne strategije i politike velike Rusije, pa, u njezinu okrilju, i velike Srbije, velike Turske, nemoćne Europske Unije i nepredvidive Trumpove Amerike. Pokušaj predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da u toj situaciji, zajedno s poljskim državnicima, ponudi novu geostrategijsku paradigmu nazvanu Tri mora na nju je skrenula lavinu uvreda i mržnje iz – apatridskog plemena.

Pripadaju li tom apatridskom plemenu i borci za Hribarov HAVC?

Vrlo malo ili nimalo znam o putovima novca do HAVC-a i iz HAVC-a, a to je znanje nužno da bi se imalo bilo kakvo suvislo mišljenje. Ono što je već danas jasno jest činjenica da je kriza upravljanja HAVC-om dovela do polarizacije među filmašima i u javnosti. Uz trunčicu pretjerivanja, moglo bi se reći da su se zainteresirani spontano podijelili u dva ratnička tabora, dvije sljedbe ili dva plemena: zagovornike „festivalskog filma“ i pristaše „domoljubnog filma“.

Čini se da je od toga veći problem odlazak Hrvoja Hribara s čelne pozicije HAVC-a?

Doktor od filma Jurica Pavičić, zagovornici teze o renesansi „festivalskog filma“ i većina sudionika protestnoga skupa Puko nam je film smatraju da će sedam godina vrhovništva Hrvoja Hribara u budućim povjesnicama „filma s ovih prostora“ biti pamćeno kao „zlatno doba hrvatskog filma“, nakon koje dolazi mračno doba „sedlarizacije hrvatske kinematografije“, što će reći filmske proizvodnje po uzoru na filmove Jakova Sedlara, kako to tvrdi doktor Pavičić.

A što će biti sa zagovornicima teze o nužnosti proizvodnje „domoljubnoga filma“?

Domoljubi drže da je sedam Hribarovih godina bilo doba mračnjaštva, zla i kriminala u HAVC-u. Uvjereni su da je HAVC Hrvoja Hribara bio apatridska „koruptivna hobotnica“ koja je financijski pomagala proizvodnju antihrvatskih „festivalskih filmova“ po ukusu selektora i žirija europskih i svjetskih filmskih festivala, koji u filmovima „s ovih prostora“ žele vidjeti ravnotežu ratne odgovornosti i krivnje.

Kako će te antagonizme pomiriti v. d. Daniel Rafaelić?

Prvi načelno-programski intervju novoga v. d. ravnatelja HAVC-a Daniela Rafaelića dan Nenadu Polimcu daje naslutiti da će on pokušati osmisliti treći put.

Ni jednom riječju niste odali priznanje bivšem ministru kulture, Zlatku Hasanbegoviću, koji je pokrenuo proces raskrinkavanja HAVC-a. Je li strah od financijskog raskrinkavanja, a ne ideologija, izazvao moralnu paniku među kulturnjacima lijevoga spektra?

Da. Za takozvane lijeve umnike i umjetnike Ministarstvo kulture jest glavni mecena, kasica-prasica na koju oni polažu pravo. Dok je kasicom-prasicom upravljala Andrea Zlatar Violić, za njih je bilo sve u najboljem redu, a kada je upravljanje preuzeo Hasanbegović, za njih je to bio znak da se približava sudnji dan na kojem bi i neki desničar mogao za zbirku pjesama, knjigu ili izložbu dobiti pinkicu. Taj obrazac ponašanja pojavio se i nakon smjene Hrvoja Hribara; dan nakon što su na tribini Puko nam je film energično tražili da politika „digne ruke od HAVC-a“ filmaši su se mrtvi-hladni zaputili u pohode Banskim dvorima i Pantovčaku kako bi se poklonili toj istoj politici i političarima.