Istina strasti

U brojnim dosadašnjim redateljskim ostvarenjima Damira Zlatara Freya, pogotovo kada je riječ o koreodramskim predstavama, dominira strast. I njegovo novo koreodramsko uprizorenje Krvavi svatovi Federica Garcije Lorce – premijerno izvedeno 10. ožujka na pozornici osječkoga HNK-a – nabijeni su strastima. Ktonska snaga strasti, uvjetovana i žensko-muškim zapretenim i neistraženim sadržajima, pokreće dramsku radnju iznimne osječke predstave i nudi tragičnost koja skončava u istini krvi.

Predstava je počela i prije nego što je publika sjela na svoja mjesta. Na pozornici je za dugim, golim rustikalnim drvenim stolom sjedila žena u srebrnoj haljini, boje koja se prelijevala u sjaj mjesečine. I obrub srebrne kose sličio je luni. Ali žena nije samo mjesečev sjaj nego i, to će se ubrzo vidjeti, ceremonijalmajstor dramske radnje. Čim se publika smjestila, Luna se digla, na stol stavila bijeli stolnjak i ljuljajući se u struku odšetala u dubinu iz koje su, hodajući natraške i istim tempom, do stola došle još nejasne ljudske figure.

U trenutku kada su se figure okrenule bljesak svjetla obasjao je kamena lica i tijela figura koje su usporeno sjele za stol i počele ritualno razvlačiti ostavljeni bijeli stolnjak. Po sredini stola sjela je Majka, desno do nje sin, Zaručnik, a lijevo bijelih lica mrtvi Otac i Sin, žrtve krvne osvete, posve desno od sredine stola sjela je Zaručnica, prije nje njezin nerealizirani ljubavnik Leonardo i njegova žena. Za stol su posjedali i ostali članovi dviju obitelji.

Lorcina priča o krvlju natopljenim svatovima započinje razgovorom Majke i sina Zaručnika o nožu uzroku mnogih smrti, nastavlja se ugovaranjem braka, koji se ne temelji na međusobnoj ljubavi budućih supružnika nego na ekonomskoj sigurnosti i nastavku loze krvnom osvetom zaraćenih obitelji. I sve bi se okončalo dogovorenim brakom, da u bračni naum nije upleten mladenkin bivši zaručnik Leonardo, koji, iako u braku, i dalje voli bivšu zaručnicu i ona njega.

Svatovsko veselje završit će prvo bijegom mladenke s Leonardom, zatim potjerom osramoćenog mladoženje za mladenkom i Leonardom i na kraju međusobnim ubojstvom mladoženje i Leonarda. Ostavši bez voljenoga Leonarda i nevoljenoga muža mladenka, s nožem kojim je Leonardo ubio mladoženju dolazi mladoženjinoj Majci i traži da je ubije, što ona odbija.

Sadržaj priče i drame Frey pretače u koreodramsku predstavu makabrična ugođaja, snažnih erotičnih ritmova i zgusnutih prizora smrti, impresivnih slika i čudesne ekspresivnosti, u predstavu koja tijekom izvedbe publiku drži u napetosti iščekivanja i ushita. Pritom se redatelj odlično koristi simbolikom Lorcine poezije: njegovim balkonom i narančama, maslinicima i lunom, nožem i krvlju, ali i nadrealističkim slikama pjesnikovih suvremenika, Dalijevim slikama iskrivljenih satova i Buñuelovim biciklistima, čime sugerira podsvjesnost i realitet događaja.

No osječki Krvavi svatovi nisu samo impresivna riznica slika i prizora napučenih erosom i thanatosom, nisu samo tragedija o ljubavi i smrti, koju su izrežirale nesretne okolnosti tradicionalnoga života, nego je kudikamo više od toga; ona je, kako je to zapisao Freyev dramaturg Gašper Malej, slika „patnji, koje generira arhaično društvo, nepomično skučeno u nedodirljive rituale strogih običaja“. Zapravo su sadržaj svega onoga što eksplodira nesputanom iskonskom snagom tamnih ljudskih dubina.

Predstava u sebi objedinjuje „signum vitae, znak života i signum mortis, znak smrti“, ali to ne postiže sjedinjavanjem i stapanjem jednoga u drugo, nego srazom života i smrti – potenciranjem razlika tog sraza, njihovih antagonizama – vječnom borbom života sa smrću, koja počinje čovjekovim rođenjem. Osobito je to naglašeno lorkinskim „mitološko-simboličkim likom Lune“, njezinim aranžiranjem početka drame te kontroliranjem i režiranjem svih događaja koji će skončati tragedijom.

Lunu prepoznajemo i vidimo, piše Malej, „kao blago dekadentnu gospođu, koja se nonšalantno približava i nestaje, plete svoju mrežu i prizorište iznova prepušta ljudima. Njezina lagano hladna neopipljivost u potpunome je kontrastu s toplokrvnošću strasti.“

U realizaciji predstave redatelj je imao fantastičnu potporu ansambla drame osječkoga kazališta. Godinama među najboljima u Hrvatskoj, osobito ženski dio ansambla, drama je ovom predstavom dokazala da može i više nego misli. Nesvakidašnjim zajedništvom, rijetko viđenom koncentracijom, unutarnjim sadržajima, ekspresijom tijela i plesom ansambl je briljantno dočarao slojevitost i dramsku dubinu Lorcina teksta. U odličnom zajedničkom rezultatu osobito su se istaknuli Ivana Soldo Čabraja (Zaručnica), Radoslava Mrkšić (Majka), Petra B. Blašković (Luna), Matea Grabić (Leonardova žena, Vladimir Tintor (Leonardo), Aleksandar Bogdanović (Zaručnik).

Osječki Krvavi svatovi izvrsna su predstava. Ne zadivljuje samo Freyevim kostimima, scenografijom i režijom, nego arhetipskom snagom koja nadrasta redateljske dosjetke i efekte. U toj predstavi bez riječi sve je rečeno pogledima, gestama i grimasama, šutnjom i krikovima, kontrastima kostima, realnim i ritualnim kretnjama tijela, tišinom i izvrsnom glazbom Hrvoja Crnića Boxera. U njoj ima svega koliko treba za vrsnu predstavu koja, iako bez riječi, kaže točno onoliko koliko je potrebno da je svatko razumije.