Ironični odmak lijepe pjesme

Što pjesmu čini lijepom? Je li to atmosfera slika koje su utkane u nju, je li to svijest pjesnikova da se potraži i vidi lijepo? Ovisi li to o temperamentu odabranih riječi ili to pjesnik traži čovjeka u riječima osmislivši život svake pojedine riječi.

Pjesnik Željko Knežević s objavljenih petnaest zbirki pjesama svojom personalizacijom riječi bivstvuje u svim tim poetskim traženjima. Za razliku od drugih postmodernističkih i takozvanih stvarnosnih korifeja, Knežević je obuzet sviješću da vidi lijepo. I ono što se ne čini lijepim. On ublažava stvarnost posebnom, gotovo filozofskom komunikacijom s riječima: „Otvorio sam mravinjak u sebi/ i sada samo mirno promatram/ otkriveno, izloženo/ i osvijetljeno!“ (Otvorio sam mravinjak u sebi)

Knežević je, rekla bih, lirski sređen, udomljen u svom tekstu, kako je to personizirala pjesnikinja i esejistica Božica Pažur u svom iscrpnom i nadahnutom pogovoru Udomiti tekst, udomljenost tekstom. Naglasivši „kreativni otklon“ i opreznu uporabu svih pjesničkih mijena (-izama!), Božica Pažur ističe pjesnikov „kult Riječi“ i „autoironijski kod“. Doista, u potrazi za čovjekom u riječima, pjesnik, bez egzaltacija i psovačke buke, iskušava život riječi u pjesmama u kojima tematizira fenomen samoće i neminovnost smrti te svekolike relativnosti u kojima se „odigrava“ svijet: „No kako sam sve više zgrbljen nad knjigama / i nemam baš nabrekle mišiće za izjednačenu / borbu s drugima, ovih dana osjećam mučninu / dok sjedim ili ležim ispod skršenih grana / i s mrtvom pčelom na dlanu udišem / suhi ljetni zrak.“ (S mrtvom pčelom na dlanu)

Kneževićev ironični otklon nije nametljiv, smiren je u poetskoj spoznaji „da stvari nisu kakve bi trebale biti“ i da ono nelijepo funkcionira u kontekstu lijepe pjesme: „Ima noći / u kojima ni Bog nije / tamo gdje bi trebao biti / ne želi biti jednak / (ni pet minuta) / ljudima na zemlji / Bogu hvala / da je tako“ (U tišini). „U letu do bitka / ili do čistog ništa“, riječi se prilagođuju pjesnikovom senzibilitetu koji bi „iz pjesme van“, koji uvjereno meditira: „Iskreno, ne rogoborite, / nema većeg vraga / od života.“

Pa iako pjesnik skromno i samozatajno ispovijeda: „Star za pisca tanke / ljubavne lirike, konačno sam / našao lijep posao za moje ruke / i za moju dušu. / A imam lijepe i korisne ruke / s dugim i strpljivim prstima / koji, čekajući tebe, dugo / u noći svijetle“ (Suhe mrvice staroga kruha), ipak nas iznenadi gotovo erotskom metaforom: „Pasja vrućina. / Njiva puna frigidnih stvarčica. / Presušili izvori. / A vrbu svrbi zadignuta / kora na bedrima“ (Srpanj, kolovoz), ali i prigušenom, diskretnom ljuven-meditacijom koja govori više od riječi.