Etape u životu žene

Feminizirana egzistencijalna drama Trampolin debitantski je dugometražni igrani projekt Katarine Zrinke Matijević, autorice koja je unatoč već dvadesetogodišnjoj karijeri dominantno dokumentaristice te scenaristice i redateljice filmova kratkog metra, širem gledateljstvu razmjerno nepoznato ime.

Filmofili i insajderi domaće kinematografije znaju je kao potpisnicu i u tuzemnim i u međunarodnim okvirima nagrađivana izvrsnog studentskog filma Dvoboj, dokumentarca o borbi majke s djetetom koje ne želi jesti. Matijevićeva je suautorica zapaženog dokumentarca O kravama i ljudima, koji je režirala s Nebojšom Slijepčevićem, te također dokumentarca Peščenopolis, u neveseli urbani i socijalni ambijent smještene storije o zagrebačkom predgrađu Peščenica i njegovim stanovnicima. Prošle godine Matijevićeva je predstavila izvrstan autobiografski ispovjedni dokumentarac Iza lica zrcala, vizualno i cjelokupnom izvedbom poetično te naglašeno intimističko djelo samootkrivanja u kojem je autorica dojmljivo snimljene krajolike Like tijekom nekoliko godišnjih doba spretno kombinirala s progovaranjem o tjeskobnim i traumatičnim detaljima u vlastitu životu. Obilježja su njena života propali brak, četiri pobačaja, pogođenost epilepsijom te još neki gubici, pa je posve razumljivo da je kao autorica u aktualnoj fazi djelovanja posvećena čeprkanju po vlastitoj intimi i bolnim mjestima – uz obiteljsko psihofizičko zlostavljanje žena različitih generacija te afirmiranje nužnosti ženske solidarnosti koje se ogleda i u prepoznavanju u zajedničkim nevoljama – među motive svog dugometražnog prvijenca uvrstila i propale brakove te pobačaje.

Odlična gluma

Tri ravnopravne protagonistice Trampolina su sedmogodišnja Lina (izvrsna debitantica Franka Mikolaci), sedamnaestogodišnja Nika u odličnoj interpretaciji Zlatnom arenom za najbolju sporednu žensku ulogu zasluženo nagrađene Tene Nemet Brankov te četrdesetogodišnja Nikolina (vrlo zanimljiva i sugestivna Marija Tadić).

I na temelju samih imena likova koje zatječemo u prijelomnim situacijama razvidno je da je na idejnoj razini riječ o jednom liku, zreloj i ozbiljnoj, ali i itekako emotivnoj i brižnoj Nikolini, čije ime baš kao i osobnost tvore mlađe Nika i Lina. Njih se tri susreću u različitim kombinacijama, Lina s objema, a Nikolina s Linom neposredno, uz tek posredno boravljenje pored trampolina koji Nika više pokušava voditi no što uistinu vodi s dečkom Mirkom (Igor Kovač).

Obiteljske traume

Na idejnoj razini cjelina funkcionira prilično dobro, baš kao i na ujednačenoj glumačkoj te uže režijskoj u određenim scenama, a nisu osobito problematične ni tezičnost ni očita simbolička i idejna pojednostavnjivanja, od trampolina kao mjesta istodobno bijega i ničim ograničene slobode za ženske likove, do eksplicitna podcrtavanja unutarobiteljskog nasilja i agresivnosti kao ključnih izvorišta trajnih egzistencijalnih i inih trauma i dvojbi.

Ono što jest problematično odnosi se na pojednostavnjivanje i stereotipizaciju dijela ženskih i muških likova te preveliku sklonost i jednih i drugih histeriziranju i iracionalnim nasilnim ispadima. Kao jedini ozbiljniji i zreli, preciznije rečeno moguće zreli muškarci, predstavljeni su Nikolinin dečko David (Enes Vejzović) te Nikin otac (Sreten Mokrović). Dok je David skiciran kao dovoljno razborit i racionalan čovjek sklon smirivanju situacije i jasnu davanju potpore Nikolini, Nikin je otac sveden na za detaljnije profiliranje prekratku minutažu.

Osobito je problematičan lik Linina ujaka Ivana (Frano Mašković), a dobrim dijelom i Mirko, koji su predočeni kao hodajući stereotipi nesigurnih muškaraca, slabića, ambivalentnih, infantilnih i neodgovornih ljudi sklonih iracionalnim ispadima bijesa i izboru bijega kao razrješenja složenijih obiteljskih i životnih situacija.

Mnogo bolja situacija nije ni s likovima odraslih žena, Linine majke Helene, koju uobičajeno energično i autoritativno interpretira Lana Barić, Helenine majke i Linine bake Marte (Asja Jovanović) te Nikine majke u dobrano manirističkoj izvedbi Nine Violić. Dok je Marta dominantno obilježena kao malograđanka sklona guranju problema pod tepih i vođenju računa o tome što će ljudi reći, obje sredovječne žene prikazane su kao samožive egoistice koje neprestano viču i histeriziraju te koje su ili nesposobne za racionalno suočavanje s obiteljskim problemima, ili pak obitelj otvoreno zanemaruju uz povremeno posezanje za opet histeričnim nasiljem. Helena je tako s jedne strane liječnica u ekipi hitne pomoći koja svakodnevno pomaže ljudima, a životne frustracije nakon raspadnutog braka, uz život s majkom i rijetke posjete brata pomorca, iskaljuje udaranjem djevojčice Line. Ona će zbog toga dospjeti u dječji dom te ondje upoznati stariju sebe u liku Nikoline. Nikina je majka energična i uvijek dominantna poslovna žena koja često putuje i vjeruje da će od sebe znatno zreliju kćer na pravi put izvesti posesivnošću, vikanjem i držanjem lekcija.

Unatoč svemu navedenu, Nikolina kao posljednji stadij u etapama razvoja lika, s dvama pobačajima iza sebe i ne baš željenom aktualnom trudnoćom s mislima na još jedan abortus, posjeduje emotivnost, empatičnost i zaštitničke majčinske nagone koje će u njoj razbuktati susret s Linom, da bi je druženje s klinkom nagnalo na konačno prihvaćanje same sebe, svojih životnih okolnosti i skorog majčinstva.

Vidljivo je da je Trampolin posjedovao mnogo potencijala u svim segmentima pa je prava šteta što je cjelina opterećena povremenim dramaturško-narativnim neurednostima i prečacima, karakternim i značenjskim stereotipima i pojednostavnjivanjima te i na idejnoj i na izvedbenoj razini neartikuliranim odnosno nedovoljno artikuliranim feminističkim angažmanom.