Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

1. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika sročena je kao amandman u okviru javne rasprave o promjenama Ustava SFRJ iz 1963. Usvajanjem prvih amandmana na taj Ustav u travnju 1967. napravljen je prvi konkretniji korak u višegodišnjem razdoblju reforme jugoslavenske federacije koje će završiti 1974. donošenjem novog saveznog i novih republičkih ustava (Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, 1999). Na poticaj Upravnog odbora Matice hrvatske održan je 9. ožujka skup „eksperata za probleme hrvatskog književnog jezika“ zaključke kojega je uobličila „posebna komisija“ u tekst naslovljen Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Matica hrvatska poslala je Deklaraciju na odobrenje/usvajanje nizu hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija, a uputila ju je 15. ožujka Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ – „s molbom da izneseni prijedlog bude raspravljen i usvojen prilikom mijenjanja odgovarajućih ustavnih propisa“ – te najutjecajnijim političarima, među ostalima maršalu Josipu Brozu Titu, predsjedniku Republike SFRJ i predsjedniku CK SKJ, i dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku CK SKH-a (Jandrić, Kontroverze iz suvremene hrvatske povijesti, 2006; HR-HDA-1567 Matica hrvatska). U skladu s odlukom skupa Deklaracija je objavljena „u javnosti“ – 17. ožujka 1967. na prvoj stranici zagrebačkog Telegrama, „jugoslavenskih novina za društvena i kulturna pitanja“. Kao njezini podnositelji „Saboru SRH, Saveznoj skupštini i cjelokupnoj našoj javnosti“ potpisani su Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, PEN-klub – Hrvatski centar, dva odjela JAZU, dva instituta JAZU, dva instituta i četiri katedre s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tri (!) katedre s Filozofskog fakulteta u Zadru (uz Katedru za suvremeni hrvatskosrpski jezik pogrešno su potpisane i dvije nepostojeće katedre, za stariju i za noviju hrvatsku književnost, umjesto tih dviju trebalo je navesti jednu, Katedru za jugoslavenske književnosti), Staroslavenski institut u Zagrebu i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske.

2. U tekst Ustava SFRJ (1963), za razliku od Ustava FNRJ (1946) u kojemu se ne navode nazivi jezika jugoslavenskih naroda, ti su nazivi uneseni, ali tako da se odustalo od avnojevske prakse, očuvane u poslovnicima Savezne skupštine u Beogradu sve do 1963. godine, uporabe četiriju lingvonima: srpski, hrvatski, slovenski, makedonski. Potpisnici Deklaracije tražili su da se ustavnim propisom utvrdi ravnopravnost četiriju književnih jezika, tj. da se izmijeni formulacija čl. 131. Ustava SFRJ [koja glasi: „Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u službenom listu federacije u autentičnim tekstovima na jezicima naroda Jugoslavije: srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom, slovenskom i makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije drže se načela ravnopravnosti jezika naroda Jugoslavije“]. Predložena je ovakva ustavna odredba: „Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.“ U tekstu je elaborirano da se u praksi „srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate“, također da se u vezi s oživjelim tendencijama „etatizma, unitarizma, hegemonizma“ javlja i koncepcija „o potrebi jedinstvenog ‘državnog jezika’“, a da je „ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku“. S tim u vezi ustvrđuje se: „faktično se i danas provodi nametanje ‘državnog jezika’, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja“. Deklaracijom se nadalje traži da se osigura dosljedna primjena „hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju“.

3. Kao okidač za oblikovanje amandmanskog teksta u ožujku 1967. iskorištena je javna rasprava o ustavnim promjenama, no povijest argumentacije sadržane u Deklaraciji može se dijelom iščitati iz polemika hrvatskih i srpskih filologa nakon potpisanih zaključaka sa sastanka u Novom Sadu (1954). Nakon što je prošao vrhunac – obilježen objavljivanjem zajedničkoga Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom/Правопис српскохрватскога књижевног језика са правописним речником (1960) – razdoblja novosadske jezične politike, učinak koje jest i to da je naziv hrvatskosrpski (književni) jezik potisnuo nazive hrvatski (književni) jezik, hrvatski ili srpski (književni) jezik, sredinom 1960-intenzivirale su se polemike hrvatskih i srpskih lingvista prouzročene različitim interpretiranjem Novosadskog dogovora i različitim vrednovanjem učinaka toga dogovara na standardnojezičnu praksu. Od sarajevskog kongresa jugoslavenskih slavista 1965. može se jasno pratiti nastajanje jezičnog polemičkog lanca koji će biti oštro prekinut koncem 1971. Na kongresu 1965. jedni su branili potpuno jedinstvo jezika Hrvata i Srba, a drugi su zagovarali postojanje zagrebačke (zapadne, hrvatske) i beogradske (istočne, srpske) varijante. Polemički repovi sa sarajevskoga kongresa vukli su se do proljeća 1966. godine kada je Ljudevit Jonke, u polemici s predsjednikom Saveza slavističkih društava Jugoslavije Đorđem Rašovićem, pozvao da „brigu o pravilnom razvijanju književnog jezika kod nas i u javnosti preuzme Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Društvo književnika Hrvatske i Katedra za hrvatskosrpski jezik na Sveučilištu“. Institucionalna podrška, koju je Jonke zatražio u Telegramu 1. travnja 1966, ciljajući na to da će „kolektivno mišljenje“ jače imponirati onima koji nam u jeziku osporavaju prirodna prava, stigla je vrlo brzo. Društvo književnika Hrvatske donijelo je u travnju 1966. „Zaključke plenuma Društva književnika Hrvatske o problemima suvremenog jezika hrvatske književnosti, znanosti, školstva i sredstava masovne komunikacije“, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkog društva izglasao je 12. travnja svoju „Rezoluciju“, a Akademijin Institut za jezik donio je „Izjavu o jedinstvu i varijantama hrvatskosrpskoga književnog jezika“ (Jezik, 5, 1966). Tim su kolektivnim izjavama poduprti stavovi Ljudevita Jonkea te ujedno oblikovana hrvatska jezičnopolitička platforma s koje će se polaziti u daljnje sporove i pregovore u vezi „s postojanjem i položajem varijanata“ – sve do Deklaracije u kojoj se umjesto o dvjema varijantama, hrvatskoj i srpskoj, govori o dvama književnim jezicima, hrvatskom i srpskom.

4. Pisci Deklaracije ugradili su u nju gotovo sve ideologeme socijalističke Jugoslavije (višestoljetna borbu jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu, tekovine narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, bratstvo i socijalističku suradnju, socijalističko načelo o ravnopravnosti naših naroda, samoupravno socijalističko društvo), pozivali se na 8. kongres SKJ te na 4. i 5. plenum CK SKJ, ali amandmanski učinak nije postignut. Objavljivanje Deklaracije na prvoj stranici Telegrama naišlo je na oštru osudu „političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi“, kako su Savez komunista opisali sami sastavljači Deklaracije. Nedjeljno izdanje Vjesnika objavljuje Deklaraciju, a u redakcijom komentaru „Politika, a ne lingvistika“ prikazali su je kao „političku diverzija čiji krajnji efekt može biti samo štetan po stvarne interese hrvatskog naroda“ (19. III. 1967, str. 5). Uslijedila je kampanja protiv Deklaracije i njezinih potpisnika o iznimnu intenzitetu koje svjedoči onodobni jugoslavenski tisak. O Deklaraciji se raspravljalo od najviših do najnižih partijskih tijela, u saborskim vijećima, u Socijalističkom savezu radnog naroda, u SUBNOR-u, u Savezu omladine, u JNA, u institucijama potpisnicama. Isticani su zahtjevi da se ispita kako je nastala Deklaracija, tko stoji iza naziva potpisanih institucija i tko su inicijatori čitave akcije (v. Duda, „Deklaracijom do jezika“, Kolo, 3, 2000). Organizirani su „protesti širom zemlje“, u Gospiću, Slavonskom Brodu, Ličkom Osiku, Zelini itd., ogranci Matice hrvatske osuđuju Deklaraciju, radnici zagrebačkih industrijskih poduzeća na mitinzima govore “protiv sijanja razdora među jugoslavenskim narodima”, osuda stiže iz BIH (iz Kreševa, Tuzle, s redovne konferencije sindikalne podružnice prosvjetnih radnika općine Trebinje itd.), pisma pišu ogorčeni čitatelji, radni ljudi i građani, u redakcijskim i autorskim (npr. Miloš Žanko) tekstovima razglaba se o Deklaraciji. Tisak izvještava da je Deklaracija osuđena kao politički štetan čin, zloupotreba demokracije, očit neprijateljski akt, a njezin je sadržaj ocijenjen „kao plod nacionalističke sujete i uskosti u procjeni stvarnih interesa radnog čovjeka u Hrvatskoj“ (Vjesnik, 26. III. 1967, str. 6). Prosvjetno-kulturno vijeće Sabora tvrdi da „hrvatski književni jezik i hrvatska kultura nisu ugroženi kako to pokušava imputirati deklaracija“ te da je njezino objavljivanje „dalo maha šovinističkim, unitarističkim i birokratskim snagama koje su je prihvatile kao dobrodošlu zastavu u svojoj borbi protiv socijalizma, demokracije i izgradnje društva samoupravljača“ (Vjesnik, 2. IV. 1967, str. 7). Članovi Saveza komunista zbog pripremanja i potpisivanja Deklaracije kažnjeni su, ovisno o stupnju „političke odgovornosti“, isključenjem, ukorom, opomenom i posljednjom opomenom, a dio je njih – npr. Miroslav Krleža do tada član CK SKH-a, Ivo Frangeš do tada predsjednik Kulturno-prosvjetnog vijeća Skupštine grada Zagreba – dao ostavke na svoje „društveno-političke“ dužnosti. Politička akcija protiv Deklaracije završena je u drugoj polovici travnja 7. sjednicom CK SKH-a (Bilandžić 1999; Jandrić 2006; Tripalo, Hrvatsko proljeće, 1989). O Deklaraciji kao amandmanskom tekstu nije se raspravljalo ni u Saboru ni u Saveznoj skupštini. Republičko vijeće Sabora odbilo je zahtjev Matice hrvatske da se „u obliku amandmana“ Deklaracija uzme u razmatranje, umjesto toga raspravljalo se o njezinim posljedicama (Vjesnik, 31. III. 1967, str. 1). Predsjedništvo Savezne skupštine učinilo je isto. U odgovoru Matici hrvatskoj na poslani amandmanski tekst Predsjedništvo podsjeća na to da je Deklaracija naišla na „spontanu i oštru osudu u SR Hrvatskoj i celoj jugoslovenskoj zajednici“, da je ona „napad na bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije, dragocenu tekovinu narodnooslobodilačke borbe, socijalističke revolucije i socijalističke izgradnje naše zemlje“, stoga se i ono pridružuje takvoj osudi (Borba, Beograd, 8. IV. 1967, str. 4).

5. Posve konkretan učinak Deklaracije jest ažuran odgovor srpskih književnika na zahtjeve hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija. Grupa beogradskih pisaca zaposlenih u izdavačkom poduzeću „Prosvjeta“ pripremila je „predlog rezolucije“ koji je pod točkom razno pročitan na skupštini Udruženja pisaca Srbije 19. ožujka. Tekst rezolucije naslovljene Predlog za razmišljanje – u cijelosti objavljen u Borbi 2. travnja – potpisala su 42 pisca. Sastavljači i potpisnici Predloga prihvaćaju zahtjeve iz Deklaraciju u vezi s nazivom jezika te traže da se „ubuduće dosledno i obavezno izbace iz zvanične upotrebe nazivi hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski jezici i da se [...] svuda sprovodi ravnopravnost svih jugoslovenskih jezika i azbuka“. U Predlogu se, među ostalim, ustvrđuje: „Afirmacija samostalnosti naziva i razvoja hrvatskog i srpskog jezika zahtevaju da ovo pravo bude ustavnim propisima obezbeđeno. I svim Hrvatima koji žive na teritoriju SR Srbije i svim Srbima koji žive na teritoriji SR Hrvatske“. Zahtjev da se u ustavima dviju republika osigura „svim Hrvatima i Srbima pravo na školovanje na svom jeziku i pismu i po svojim nacionalnim programima“ odgovor je na zahtjev iz Deklaracije kojim se traži primjena „hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu“. U redakcijskom komentaru Predlog je ocijenjen kao šovinistički pandan Deklaraciji, što je zapravo bila i službena procjena i osuda vlasti. Najviše partijsko tijelo u Jugoslaviji polovicom travnja ustvrđuje da su „najširi slojevi radnih ljudi, cijela javnost, uključujući i najveći dio inteligencije i kulturnih radnika odlučno osudili” Deklaraciju i Predlog, taj „pokušaj političke zloupotreba jezičnih pitanja u nacionalističke svrhe“ (Telegram, 14. IV. 1967, str. 3). O podjeli krivnje na svoj su način vodili računa u Bosni i Hercegovini. Izvršni komitet bosansko-hercegovačkih komunista u vezi s Deklaracijom i Predlogom zaključuje da je riječ o nacionalističkim i šovinističkim gledanjima. o pokušaju otvorene političke diverzije protiv bratstva i jedinstva, ravnopravnosti i socijalističkog patriotizma naroda Jugoslavije (Oslobođenje, 29. III. 1967, str. 1). Tražeći izlaz iz hrvatsko-srpskog jezičnog spora razbuktanog objavljivanjem Deklaracije i Predloga, komunističko vodstvo BiH nakon 1967. potiče oblikovanje samostalne bosansko-hercegovačke jezične i kulturne politike (Džaja, Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991), 2002).

6. U drugoj polovici 1960-ih nacionalno pitanje dospjelo je u žarište političkog i intelektualnog diskursa u federativnoj i socijalističkoj Jugoslaviji. Neodvojiva od tog polemičkog diskursa jest i rasprava o ravnopravnosti jezika (i pisama) „jugoslavenskih naroda i narodnosti“. Prvo, hrvatsko-srpski spor oko „jedinstvenog“ jezika i njegovih varijanata – interpretiran i prije Deklaracije i Predloga u nacionalnom ključu, kao sukob političke naravi koji stvara „političke probleme“ – do konca šezdesetih pretvorit će se, tijesno isprepleten s (novom) politikom nacionalnih identiteta u jugoslavenskoj federaciji, u hrvatsko-srpsko-muslimansko-crnogorsko jezično i nacionalno pitanje. Drugo, status slovenskoga i makedonskoga, ne samo u Federaciji, nego i u samoj Sloveniji, odnosno Makedoniji. Treće, status jezika narodnosti/nacionalnih manjina (posebice najbrojnijih: Albanaca, jezik kojih se sve do potkraj 1960-ih „službeno“ nazivao šiptarski, i Mađara).

Izlazak iz tiska prvih dviju knjiga Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika/Pечника српскохрватскога књижевног језика potkraj 1967. prouzročio je maratonski spor (ili ga nakon poslijedeklaracijskih zbivanja obnovio) između hrvatskih i srpskih lingvista o dvjema varijantama/dvama književnim jezicima. Taj će spor prerasti u institucionalni sukob Matice hrvatske i Matice srpske, što će u konačnici dovesti do hrvatskog otkazivanja Novosadskog dogovora. Nakon 1971. godine više nije bilo moguće da hrvatski i srpski jezikoslovci zajednički rade na „jedinstvenom književnom jeziku“, koji će jedni nazivati hrvatskosrpski, a drugi srpskohrvatski.

Daljnje ustavne reforme nakon usvajanja prvih amandmana u proljeće 1967. – kada je temeljni zahtjev iz Deklaracije o četirima književnim jezicima odbačen i ideološki difamiran – ipak su zahvatile jezične odredbe saveznog ustava i ustava pojedinih republika. U lipnju 1971. izmijenjen je čl. 131. Ustava SFRJ tako da se u amandmanu XXXI. eksplicite na navode nazivi pojedinih jezika naroda: savezni zakoni donose se i objavljuju „na jezicima naroda Jugoslavije, utvrđenim republičkim ustavima“ (st. 7). Ista je formulacija upotrijebljena i Ustavu SFRJ iz 1974.

U republičkom, hrvatskom Ustavu, potvrđen je pak „deklaracijski“ naziv hrvatski književni jezik. Koncem veljače 1972. usvojen je V. amandman na Ustav SR Hrvatske iz 1963. godine, poslije ugrađen u Ustav iz 1974. U njegovu 1. st. stoji da je u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj upotrebi „hrvatski književni jezik“ – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva „hrvatski ili srpski“, a u 2. st. da su u SR Hrvatskoj autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih općih akata koji se objavljuju u službenom listu SFRJ latinicom na „hrvatskom književnom jeziku“ (Narodne novine, 6. III. 1972, br. 9). Sredinom 1980-ih tadašnje hrvatsko komunističko vodstvo potaknut će promjene ustavne jezične odredbe s ciljem da se iz nje izbriše naziv hrvatski književni jezik. U obrazloženje te inicijative za promjenom navođeno je da se jezičnom odredbom u Ustavu 1974. išlo donekle u susret zahtjevu iz Deklaracije, no da oni koji su formulirali ustavnu odredbu nisu činili ustupak hrvatskom nacionalizmu, ali da se ta odredba mora mijenjati jer da „nacionalizam igra na kartu dvosmislenog ustavnog naziva jezika“ (Šuvar, Socijalizam i nacije. 2. sv., 1988).

7. S početkom 1990-ih „rehabilitirana“ je Deklaracija, do tada u službenom (socijalističkom) diskursu opisivana kao nacionalistički čin, prva očita manifestacija nacionalizma u kulturi. Ustav Republike Hrvatske proglašen 22. prosinca 1990. određuje da je u službenoj uporabi „hrvatski jezik i latinično pismo“ (čl. 12, st. 1). U organizaciji Matice hrvatske održani su u ožujku 1991. u spomen na Deklaraciju prvi Dani hrvatskoga jezika. Otada je publiciran velik broj tekstova u kojima je Deklaracija poseban predmet interesa. U vezi s okolnostima njezina nastanka nametnula su se dva pitanja na koja sami svjedoci, akteri zbivanja, i (objektivni) proučavatelji daju različite odgovore. Prvo, uloga vodstva SKH-a u zbivanjima oko Deklaracije: može se tumačiti na (barem) tri načina, ne nužno uvijek i jasno razlučiva, SKH mogao je (a nije htio) spriječiti objavljivanje Deklaracije, da je SKH (i to upravo Vladimir Bakarić) potaknuo objavljivanje Deklaracije kao dokaz brige o hrvatskim nacionalnim interesima, ali možda i s ciljem da se Deklaracija iskoristi za kompromitaciju hrvatskih institucija (v. npr. Čuvalo, The Croatian National Movement, 1990; Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1997). Drugo, tko je napisao Deklaraciju: uglavnom se smatra da je „posebna komisija“ imala sedam članova, a o njihovih imenima postoje različite tvrdnje, pa i sami svjedoci, među njima i nesporni pisci teksta, daju različita svjedočenja (v. npr. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1997; Pranjković, “Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000“, 2005; Jandrić 2006; Lisac, „Deklaracija i njeni sastavljači: Tko je bio sedmi?“, Kolo, 1–2, 2009).

8. Značenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i žestina reakcije koju je ona prouzročila može biti shvaćeno, kako objašnjava Rusinow u svojoj knjizi The Yugoslav Experiment (1977), u povijesnom kontekstu europskih nacionalnih pokreta za koje je jezik krucijalno važan kao razlikovna značajka i legitimacija posebnoga nacionalnog identiteta. U historiografiji se 1967. uglavnom prikazuje kao godina kada u promijenjenom jugoslavenskom političkom kontekstu, obilježenom liberalizacijom i jačanjem republika spram centralne državne vlasti, otpočinje četverogodišnje razdoblje hrvatskog proljeća (hrvatski nacionalni pokret, maspok, masovni pokret). Pritom se uvodom u to razdoblje označava objavljivanje Deklaracije (Bilandžić 1999; Steindorff, Povijest Hrvatske, 2006; Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., 2006; Goldstein, Hrvatska povijest, 2008;; Ramet, Tri Jugoslavije, 2009). Prijelomno značenje koje se pridaje Deklaraciji potvrda je važnosti jezičnog pitanja, koje je uostalom, tipično za srednjoeuropska i istočnoeuropska društva, bilo u središtu unutargrupnog samoosvješćivanja (Wright, Jezična politika i jezično planiranje, 2010), a prezentiranje vlastitog jezika kao zasebnoga često je bila moćna strategija u sklopu borbe za razne oblike autonomije, odnosno za neovisnost i suverenost.