Češkalica

Stvar o kojoj vam ovdje namjeravam pripovijedati nisam nikada upotrebljavao, pa je čak nisam nikad ni držao u ruci. Zašto je to važno, pokazat će se na kraju, a sad bih samo htio naglasiti kako sam, usprkos svome površnom poznavanju toga predmeta, ipak čvrsto uvjeren da je on simboličan i da je zaslužio i vašu pozornost. A ta me tvrdnja obavezuje da ga što jasnije definiram.

Pokušao sam to učiniti u naslovu, ali svjestan sam da on ne govori mnogo: riječ češkalica zapravo i ne postoji i ja sam je za ovu priliku izmislio, računajući da će čitatelj po njezinoj etimologiji moći barem približno razabrati o čemu je riječ. Doista, riječ je o spravi za češkanje.

Ovako je ona izgledala. Bio je to plastični štap dug oko pola metra, okrugao i donekle savitljiv. Na njegov vrh bila je nataknuta malena šaka, također od plastike: jasno se razabirao dlan, prsti, donekle odvojen palac, sve skupa možda sedam-osam centimetara. A pritom je važno to što su prsti na toj ruci bili savijeni pod pravim kutom, a na vrhu su bili i malko zašiljeni, premda ne previše. Tu je spravu trebalo zavući pod košulju kroz ovratnik, odmah iza zatiljka, i tako bi se češkalica spustila do same sredine leđa, pa čak i niže. I lijepo bi češkala sva ona mjesta koja se rukom ne mogu dosegnuti.

E, sad, ako to nije čudo, onda ja ne znam što je. Jer čovjek može lako razumjeti da nekoga svrbe leđa i da mu je to velika nevolja, pa se, recimo, ja sjećam ljudi koji su pod košulju zavlačili ravnalo ili se trljali leđima o dovratak. Ali jedno je imati taj sitni problem, a drugo je načiniti spravu koja će tom problemu doskočiti, pa onda tu spravu prodavati odnosno kupovati. A da i ne govorimo kako je neobična i kako složena odluka da se vrh češkalice načini u obliku ruke. Jer logično bi bilo očekivati da to bude kakva četkica, možda čak i gumena, jer četkice mogu bolje ukloniti svrbež od onih plastičnih prstiju. A ako su se izumitelji češkalice odlučili za ruku, onda su time pokazali dobro poznavanje ljudske naravi. Jer narodna mudrost kaže Tuđa ruka svrab ne češe: tu se želi istaknuti da je najbolje ako čovjek sam sebi pomogne. A budući da se u ovom slučaju taj čovjek služi osobitom spravom, onda je ona i načinjena u obliku ruke, kako bi onaj tko je rabi mogao zamišljati da vlastitom rukom uklanja neugodnu iritaciju.

Pa kad već govorim o izumiteljima češkalice, da istaknem još i to da su oni pokazali i nemalu količinu hrabrosti kad su odlučili uložiti novac u proizvodnju tako čudne stvari. Jer mogli bismo se upitati ovako: koliko često čovjeka svrbe leđa, pa da mu je potrebna i posebna sprava uz pomoć koje će se rješavati te neprilike? A u drugu ruku, koliko je uopće na svijetu ljudi koji imaju taj problem? Ukratko, gledajući okom marketinškoga laika, čovjek bi zaključio kako češkalica nije imala nikakve izglede da se dobro proda i donese proizvođaču zaradu.

A ipak, čini se da nije bilo tako. Čini se, naime, da su ljudi tu spravu ipak kupovali. Ali ne toliko zato što im je trebala, nego zato što se na prodaju nudila. Zato što su se dobro osjećali znajući kako mogu sebi dopustiti da kupe nešto što je naoko tako nepotrebno kao češkalica za leđa.

A da bi mogao biti posrijedi upravo neki takav osjećaj, svjedoči i okolnost da su se, upravo u to isto vrijeme, pojavile na tržištu i druge stvari koje su, baš kao i češkalica, činile život lagodnijim, pa i zabavnijim. Uostalom, i te su se stvari, opet kao i češkalica, prodavale najviše na tržnici.

Bila su tu, na primjer, razna čarobna kuhinjska pomagala. Negdje u kutu tržnice ugledali biste tipa koji pred sobom ima stolić, na stoliću jabuke, krumpire i nekakve željezne predmete nejasne namjene, a pritom se dere tako da mu žile iskaču na vratu, pozivajući prolaznike da pogledaju čudo neviđeno. A čudo je to doista i bilo: u jednom trenutku prodavač bi onim alatkama stao obrađivati krumpire i jabuke, pa bi se pokazalo da ne larma bez veze. Jer iz njegovih sprava krumpiri su izlazili u obliku spirale, jabuke u obliku zvijezde, a bilo je tu još i raznih drugih oblika, kao što je bilo i drugoga voća i povrća. Bilo je to zanimljivo i bilo je privlačno, pa su ljudi naveliko kupovali sve te sprave, da bi tek kod kuće ustanovili kako im zapravo ne treba krumpir u obliku spirale ni jabuka u obliku zvijezde, ali tada bi već bilo kasno.

Isto su se tako na tržnici prodavale i razne druge zanimljive stvari. Spomenut ću samo dvije. Jedno su leptiri: bili su načinjeni od šarene tkanine, u prirodnoj veličini, a svrha im je bila da se prikvače na zastore u spavaćoj sobi, pa kad se ujutro prozori otvore i kad se zastori zanjišu, čini se da je leptir ravno iz vrta (koji nemamo) uletio u sobu. Drugo su sredstva za čišćenje: isti onakav grlati prodavač polijevao bi novčanicu od tisuću dinara tintom, a onda brzo magičnim sredstvom otklanjao mrlju. A ljudi su i to kupovali, premda su nekako slutili da će tim sredstvom sto posto upropastiti vlastitu odjeću.

A to samo pokazuje kako su te stvari – a sve njih najbolje predstavlja upravo češkalica – imale više simboličnu nego praktičnu funkciju: nismo ih nabavljali zbog njihove uporabne vrijednosti, nego radi osjećaja koji su nam ulijevale. A taj bi se osjećaj najbolje mogao opisati kao lagoda: eto, sve smo svoje potrebe zadovoljili, samo nam još fale leptiri na zastoru i sredstvo za skidanje mrlja, te, naravno – kao vrhunac – sprava za češkanje leđa. A pritom smo bili sirotinja i bili smo željni svega te su nam tako ti nepotrebni predmeti pomagali da simuliramo obilje i lakše podnesemo vlastiti život.

I sad se vraćam na tvrdnju da se osobno nikad nisam služio češkalicom. A nisam se služio zato što sam slutio da ona – kao i druge takve stvari – služi za samozavaravanje, pa sam je izbjegavao u ime prave istine. Ali što imam od toga? Je li me istina usrećila? Često se pitam ne bi li moj život izgledao sasvim drukčije da sam imao leptire na zastorima i da sam imao češkalicu. Ne bi li taj život bio sretniji, ne bi li bio primjereniji mojoj naravi i mojim mogućnostima? Nemam odgovora na to pitanje, nego se, mozgajući, češem iza uha. I to vlastoručno.