Vjera u bolji svijet

Brandon LaBelle, američki umjetnik, teoretičar i izdavač, rođen 1969. u Memphisu, Tennessee, odrastao je i umjetnički se školovao te djelovao kao glazbenik u Kaliforniji (Los Angeles). Posljednjih desetak godina živi u Berlinu, a u Bergenu, u Norveškoj, profesor je na tamošnjoj Nacionalnoj umjetničkoj akademiji.

Kao izlagač i performer neprestano je u pokretu, nastupa diljem globusa (Los Angeles, London, Amsterdam, Mexico City, Tokio....), a ni Hrvatska mu nije strana destinacija. U skladu sa svojom fizičkom pokretljivošću LaBelle je fleksibilan i u upotrebi medija pa se tako uz plastičke i izvedbene umjetnosti intenzivno bavi zvukom. Također plodan je pisac niza teoretskih djela o odnosu društva i umjetnosti te o zvuku kao socijalno integrirajućem sredstvu. Sve interese i aktivnosti taj multimedijski autor objedinjuje u svojim kompleksnim, mahom vrlo dugim performansima u kojima izbjegava praksu teatroidnoga tipa, tehnološki spektakularnih efekata. Naprotiv, koristeći se priručnim materijalom i jednostavnim alatom uz audio i videopomagala radi na preoblikovanju zatečena ambijenta uz interpolaciju svojih predavanja vezanih uz aktualnu temu te razgovora s publikom koju nerijetko diskretno animira kao suaktera događaja.

Analogno životnom, radnom i umjetničkom nomadizmu, LaBelle je zaokupljen temom stranca, migranta, skitnice. Na specifičan način vlastitim primjerom umjetnik potvrđuje i demonstrira kreativni potencijal koji skitalaštvo te dosljedno i beskućništvo, prisilno ili dobrovoljno, stvarno ili metaforičko, uza sve pripadne neprilike, poteškoće i patnju, u sebi sadržava kao alternativnu društvenu mogućnost.

Ideja skitnje (Hobo Subject, odnosno Skitnički subjekt) i u samu je naslovu njegova rada, dugog, šestosatnog performansa što ga je nedavno izveo u zagrebačkoj Galeriji Forum.

Nove mogućnosti suživota

Riječ je o prvom nastavku serije nastupa koje će LaBelle tijekom sljedeće godine realizirati u različitim svjetskim gradovima pod naslovom Snovi suverenog građanina.

Tijekom izvedbe, koristeći se stolom sklepanim od priručnih recikliranih komada dasaka kao radnom plohom te različitim alatima i materijalima, LaBelle je gradio ambijent u duhu privremenosti beskućničkih improvizacija, brikolaža, alternativnih konstrukcija... Izlažući se pogledu publike, nezaštićen, ranjiv u naporu dugotrajne javne aktivnosti, autor i samim karakterom izvedbe, vlastitom radnom pozicijom, želi uspostaviti analogiju temi. On sam o tome kaže: „Takvi su uvjeti na neki način prekarni, u takvim okolnostima ste slabi, performans je osmišljen tako da se moram snaći s jeftinim materijalom, koji se može pronaći na ulici. Koristim takav materijal kao neku vrstu vokabulara da progovorim, ili da utjelovim, izrazim skitnički subjekt.“

Sabran, organiziran i usredotočen, umjetnik je različitim instant-sklopovima polagano ispunjavao i oblikovao prostor. Na zaštitnoj ogradi balkona galerije gusto je izvjesio svoje slike-crteže većih formata, s jednostavnim simbolima i tekstovima-sloganima-proglasima koji zastupaju otpor naravi aktualne društvene stvarnosti, zalažući se za solidarnost, snošljivost i suradnju, ističući nove mogućnosti suživota i društvene organizacije. Riječ je o radovima izvedenim na velikim rastvorenim vrećama od karakterističnih kariranih najlona-cerada u kojima beskućnici skupljaju otpadne predmete za reciklažu.

Potom je na razapetim konopcima prostro kopije listova Hobo Newsa (Skitničkih novosti), časopisa izdavana prije stotinjak godina u SAD-u, glasila za razmatranje konkretne problematike i sredstva borbe za poboljšanje uvjeta života skitnica koji su u to vrijeme obilno krstarili američkim prostranstvima. Taj performans, naime, iako ne isključuje i aluzije na aktualne drastične migracije, nadahnut je prototipnim figurama iz tog vremena.

Na katu galerije autor je sagradio skrovište, šator od drvene konstrukcije te deka i plahti, a projicirao je i svoj film koji tek naoko nije u relaciji s temom. Kao paralelizam slici mladih glumaca-plesača koji izvode spore i dugo zadržavane kretnje tijelom, umjetnik monotonim glasom izgovara mantričke rečenice, pledirajući samim tim načinom na zamišljanje i meditaciju, na osvještenje svakodnevne rutine, sugerirajući pritom alternativne mogućnosti, kako imenovanja stvari, tako i ljudski produktivnijega ponašanja.

Na plakatu koji je u izlogu Galerije oglašavao performans-izložbu fotografija je suvremenoga predstavnika LaBelleovih junaka, uličnog sakupljača s golemim, slikovitim nabubrjelim tovarom od vreća na metalnim kolicima. Slučaj je htio da je taj dan, sinkrono odvijanju performansa, neposredno uz galeriju u Teslinoj ulici, iz iste kuće započelo iznošenje krupnog otpada na koji su se uskoro počeli skupljati likovi slični onomu na plakatu. Na taj je način performans dobio svoju uličnu ekstenziju. Organizatori autorova nastupa u prvi su mah bili zabrinuti zbog mogućeg razvodnjavanja galerijske izvedbe, no LaBelle je taj događaj pozdravio kao dobrodošao i upozorio da se na moguća pitanja publike je li riječ o dijelu njegova performansa – odgovori potvrdno. Druga podudarnost dogodila se slučajnim donošenjem časopisa zagrebačkih beskućnika (Ulični fenjer) od strane jednog posjetitelja, neposredno pred umjetnikovo vješanje kopija listova Hobo News, povijesnoga novinskog pandana s početka prošlog stoljeća, na razapete konope. I taj koincidentni događaj autor je smjesta adoptirao, pa je doneseni časopis odmah stavio u izlog. Sve to bila je neposredna potvrda LaBelleove otvorenosti, njegova brzog prilagođavanja lokalnim, trenutnim prilikama i okolnostima.

Antigalerijski štimung

U sklopu nastupa autor je održao i instruktivno predavanje u kojem je objašnjavao svoju temu, njezinu genezu i značaj.

Nakon performansa u galeriji je ostao rezultat njegova djelovanja, impresivna instalacija koja uzbuđuje svojom necizeliranošću, „antigalerijskim“ štimungom, lišena reprezentativnosti, no koja zauzvrat, i nakon završetka doslovne akcije, zadržava ideju procesualnosti, kontinuiteta.

Tako će uz unakrsno razvučene konope s naslovnicama Hobo Newsa s lica te fotografija recentnih beskućničkih prizora, autsajderskih skupova i protestnih manifestacija s naličja, zračni prostor upotpuniti spomenute slike koje vise s ograda i zidnih istaka s kata galerije, a na kojima se uz ostalo ističu krupniji naslovi, kao što su, primjerice, „Glupo znanje“, „Drugi polis“ te stilizirani obrisi pejzaža i neba kao znakovi bezdomne sudbine Brandonovih junaka.

U parteru pak prizor se upotpunjava raznobojnim dekama različitih dezena te rasklopljenim kartonskim kutijama koje prekrivaju ostatak poda evocirajući beskućničke ležajeve. Nadalje tu su zvučnici, stol i alati te ostaci materijala koji su služili za formiranje ambijenta. Uz video na katu, s malog stola u prizemlju koji je korišten za autorovo predavanje (da bi potom za njim sjedila čuvarica izložbe), projicira se crno-bijeli slajd sa slikom mladoga skitnice iz 20-ih godina prošlog stoljeća koju prati zvuk protestne pjesme iz 60-ih.

Kako je već rečeno, „neuređenošću“ te uzbudljivom gustoćom elemenata i njihove korespondencije ambijent zadržava ideju procesa i produktivne napetosti koja intrigira posjetitelja i nakon što je autor već otputovao. Na taj način materijalno se potvrđuje namjera sama umjetnika, koji je uz ostalo izjavio: „Ovdje, u Galeriji Forum, nije me zanimalo pokazati finalni rad, već sam htio uprizoriti nastajanje djela, htio sam da se vidi izvedba, da se galerija napuni materijalom i energijom.“

Instalacija-izložba tako je neka vrst otjelovljenja puta, nade, plemenitog utopijskog umjetnikova djelovanja i vjere u mogućnost maštovitije i prijateljskije društvene organizacije, komunikacije i suradnje. Ukratko – vjere u mogućnost boljega svijeta, koji bi se mogao izgraditi na temeljima nevolje i patnje bezdomnoga dijela planeta.