Trump i američko-ruski odnosi

Dolazak nove administracije Donalda Trumpa otvorio je nova očekivanja za razvoj američko-ruskih odnosa. Još u predizbornoj kampanji bilo je očigledno da su jasne razlike između kandidatkinje Hilary Clinton i Donalda Trumpa u tretiranju Rusije i posebno ruskoga predsjednika Putina. Dok je gospođa Clinton zadržala antirusku retoriku, koja je inače karakterizirala drugo razdoblje Obamina mandata, Trump je govorio da će pokušati smiriti odnose s Rusijom „ako to bude išlo“. Zatim je nekoliko puta izjavio da je Putin veliki državnik koji ima veliku potporu stanovništva u Rusiji, a da to „naš predsjednik Obama nema u Americi“.

Istodobno je demokratska kandidatkinja iskoristila priliku da taj tzv. mekani pristup Rusiji u timu njezina protukandidata prikaže kao izraz njihova nesnalaženja u međunarodnim odnosima, podlijeganja ruskoj propagandi, a na kraju su čak i lansirane teze o ruskom hakiranju koje je pomoglo Trumpovu izbornu pobjedu. Sve te priče o ruskom hakiranju bile su uklopljene u okvire cyber-rata, koji se vodi između Rusije i Zapada, te su trebale stvoriti dojam da je Trump u velikoj mjeri postavljen kao čovjek kojega je Rusija htjela za predsjednika SAD-a. Možda je najbolje primijetio Henry Kissinger rekavši da nema ničega čudnog u vrijeme razvijene tehnologije te da „oni hakiraju nas, a mi hakiramo njih“.

U predizbornoj kampanji Donald Trump nije nastupio sa snažnim vanjskopolitičkim programom. On je, istina, najavio podizanje zida prema Meksiku, borbu protiv ISIL-a svim snagama, neprihvaćanje TTIP-a. Sve ostalo bilo je ostavljeno za poslije, a i sada, u prvim tjednima djelovanja administracije, teško je nazrijeti četverogodišnju strategiju Trumpove vanjske politike.

Ako se iz Trumpovih nasumičnih izjava mogu izvući neke naznake nove politike, tada treba istaknuti da je ta politika u nastajanju i da ono što je Trump govorio prije izbora, zatim odmah nakon inauguracije i sada nakon prvih tjedan vladanja, često ne stoji u čvrstoj korelaciji.

Budućnost NATO-a

No ako idemo nekim redom i pokušamo izvući glavne segmente koji će biti važni za ukupnost međunarodnih odnosa, a isto tako i za nove američko-ruske odnose, možemo u prvi plan postaviti pitanje NATO-a i budućnosti euroatlantskih veza. U nekoliko izjava Trump je nazvao NATO „staromodnim instrumentom“, koji je za Ameriku golem trošak. Najavio je u skladu s time da Amerika neće braniti one zemlje koje nisu spremne izdvajati više sredstava za svoju obranu. To pitanje većih izdataka može se promatrati dvojako. Trump kao biznismen, i netko tko je najavio sređivanje američkoga financijskog stanja, želi svakako smanjiti američke izdatke tamo gdje ih ne vidi kao prijeko potrebne. S druge strane, najava povećanja vojnih budžeta, promatrana također čisto financijski, znači da će saveznici morati kupovati više američkog oružja, što je, razumije se, dobro za smanjivanje velikog američkog ekonomskog deficita.

Jedan od uglednih američkih vojnih analitičara Andrew J. Bacevich u vrijeme dok je Trump tek iznio prve naznake „zastarjelosti NATO-a“ izradio je koncepciju novih odnosa između SAD-a i Europe. Bacevich u prvom redu postavlja pitanje stvarne ruske opasnosti u odnosu na Europu. On tvrdi da Putin nije Staljin, da osim Sirije Rusija nema saveznika, da je njezino stanovništvo tek trećina broja stanovnika u Europi i, na kraju, da je njezina ekonomija tek devetina europske ekonomije. Kako bi se zaustavila „besplatna vožnja Europljana“, odnosno mala izdvajanja za vlastitu obranu, autor kaže da Europljanima treba objasniti da više nema neke opasnosti koja im prijeti i da su sami kadri rješavati pitanja svoje sigurnosti; što ne znači da američka politika treba ukinuti svoja sigurnosna jamstva Europljanima.

Taj proces Bacevich postavlja u tri faze. U prvoj bi trebalo umjesto američkog zapovjednika NATO-ovih snaga u Europi, koji je uvijek Amerikanac, postaviti nekoga iz europskih redova. Sljedeći korak bilo bi zatvaranje velikih američkih vojnih baza u Frankfurtu i Stuttgartu, nakon čega bi trebalo doći do povlačenja američkih vojnih snaga iz Europe. I na kraju, u trećoj fazi, 2025, kada NATO bude slavio 80. obljetnicu postojanja, Washington treba najaviti da je „misija obavljena“ i da se NATO prepušta Europljanima. Bacevich u tom kontekstu ističe potrebu da nova američka administracija (još se nije znalo koja) prenese poruku Europljanima: budite spremni za vlastitu obranu, mi idemo kući.

Bilateralni pristup

Referendum u Velikoj Britaniji, koji je doveo do Brexita, Donald Trump, još kao predsjednički kandidat, od prvoga je dana podupro. Nije stoga čudno da je Trump svoj telefonski razgovor s Donaldom Tuskom, predsjednikom Europske komisije, započeo pitanjem: koja zemlja izlazi sljedeća? Nadalje, Trumpov kandidat za ambasadora u EU odmah je izjavio da on ima dobra iskustva s demontažom SSSR-a i da to može koristiti u svojoj misiji u Bruxellesu.

Iako je u nekoliko sljedećih izjava Trump nastojao ublažiti svoje stavove u odnosu na NATO (sudjelovat će na sljedećem zasjedanju Saveza u svibnju 2017. u Bruxellesu) ili pak relativno mirnije promatranje EU, očito je da u njegovu viđenju svijeta dominira želja za bilateralnim pristupima, bilo da je riječ o sigurnosnim, političkim ili pak ekonomskim pitanjima. Ako se pak u nekom od tih savezničkih odnosa pojavi pitanje konkurencije, Trump jasno ističe prednost svog načela: America first.

Rusija u slabljenju američkih veza s Europom vidi priliku za nov pristup Europi, ali isto tako i za novo mjesto i drukčiju svoju ulogu velike sile. Ako se relativizira američki odnos prema NATO-u i zaustavi širenje Alijanse (Crna Gora trebala bi biti posljednja) Rusiji bi svakako odgovaralo da ne dođe do novih članica NATO-a na Balkanu, na Baltiku (Švedska, Finska) i da se isto tako jasno otkloni mogućnost ulaska Ukrajine i Gruzije u NATO.

Otpis ukrajinskog pitanja?

Središnje pitanje, oko kojega su se stalno sukobljavali američko-ruski odnosi i koje i dalje ostaje otvoreno, jest pitanje Ukrajine i sankcija Rusiji. Trumpova predstavnica u Ujedinjenim narodima odlučno je ustvrdila da se sankcije Rusiji neće ukidati dok se Ukrajini ne vrati teritorij Donbasa i Krim. Slično je rekao i državni tajnik na senatskom saslušanju, a uglavnom istu ocjenu tog pitanja ponovio je i američki novi ministar obrane na zasjedanju NATO-a u Bruxellesu. Ipak, pitanje je u kojoj će mjeri predsjednik Trump biti na istoj poziciji i hoće li on imati neko svoje rješenje koje bi možda kao recipročan ustupak bilo za Rusiju znatno povoljnije. To bi se moglo na primjer očitovati u pogledu priznavanja postojećeg stanja u pogledu Krima, zahtjeva za nastavljanje pregovora iz Minska i traženja diplomatskog rješenja za stanje u Donbasu.

Takva eventualna Trumpova strategija približavanja Rusiji bila bi teško izvediva s obzirom na atmosferu stvorenu posljednjih godina Obamine administracije i privrženost dijela krugova State Departmenta i Pentagona ocjeni da je Putinova politika opasna.

Drukčiji i mirniji pristup analizi ruske politike ponudio je general David Petraeus, blizak Trumpovu timu, napisavši da je ta politika u bîti selektivna i kalkulirana. Krim je, napominje Petraeus, povijesno ruski, većina stanovnika tamo govori ruski, to je jedina ruska pomorska baza u Crnom moru. Protagonisti teze da je Putinova politika agresivna i da Rusija ima namjeru osvajati zemlju po zemlju u svom susjedstvu najviše se pribojavaju spremnosti Trumpove administracije da u svojevrsnom duhu bilateralnog dogovaranja krene prema otpisivanju ukrajinskog problema. Samim tim moglo bi s američke strane doći do ukidanja sankcija Rusiji, što bi sasvim sigurno ubrzo prihvatile i članice EU, koje su i same pogođene sankcijama.

Predsjednik Trump volio bi vidjeti Rusiju kao saveznicu u odnosima koje će Amerika uspostaviti s Iranom i NR Kinom. U slučaju Irana ruska politika trebala bi omekšavati iranske stavove i pomoći da se lakše prihvati američka, zasad oštra, retorika, koja prijeti zaoštravanjem odnosa Amerike prema Iranu. U odnosu prema NR Kini ruska politika mogla bi biti saveznica SAD-a ako (i kada) dođe do napetih odnosa Washingtona s NR Kinom, posebice zbog izgradnje kineskih otoka u Južnome kineskom moru, ali i ukupnoga jačanja kineske vojne sile, koja će vjerojatno zahtijevati nove odnose u Aziji.

To bi mogla biti neka nova platforma na kojoj bi se gradila strategija bilateralnih američko-ruskih odnosa. Ta slika viđena iz Washingtona svakako je optimistična. No obje premise zasad se čine neostvarivima. Rusija ima vrlo razvijene ekonomske i vojne odnose s Iranom, obje zemlje zajednički djeluju u Siriji i posve je sigurno da Moskva ne bi prihvatila ideje američke administracije koje bi tražile promjenu tih odnosa.

Što se tiče NR Kine, unatoč rusko-kineskim povijesnim neslaganjima i nepovjerenju, ipak je NR Kina danas najveći kupac ruskoga plina i nafte, oružja i vojne opreme i ujedno veliki investitor u Rusiji. Mjesto NR Kine u Rusiji teško da bi mogla zauzeti neka druga zemlja pa čak ni SAD. Stoga je sasvim sigurno da će u tom četverokutu Rusija vrlo oprezno vući poteze kako bi izgradila nove odnose s Amerikom, bez ugrožavanja izvrsnih odnosa s Iranom i NR Kinom.

Borba protiv terorizma

Ono što, međutim, ostaje kao moguća realna platforma za početno američko-rusko približavanje jest borba protiv terorizma i dogovori oko nuklearnog oružja. Prije nekoliko godina predsjednik Putin za govornicom u Ujedinjenim narodima pozvao je na stvaranje zajedničke koalicije država koja bi se borila protiv ISIL-a i radikalnoga islamskog terorizma. To je nešto što izravno pogađa i Rusiju, i ona je, svakako, spremna sa SAD-om krenuti u radikalnu akciju uništenja terorizma. Koliko bi to kompliciralo odnose na području Bliskog istoka, gdje je tu mjesto Turske, zatim Saudijske Arabije i Bahreina kao velikih američkih saveznika, to će se tek vidjeti. No često isticanje potrebe zajedničke borbe protiv terorizma i ISIL-a u nizu Trumpovih istupa, čini se, već otvara vrata dogovoru o usklađivanju američkih i ruskih antiterorističkih pristupa.

U nedavnom telefonskom razgovoru Trump je Putinu otvoreno iskazao nezadovolj­stvo sadašnjim stanjem oko nuklearnog oružja. Ugovor o njegovu ograničenju, kojim su se obje strane obvezale na održavanje 1555 raketa, istječe godine 2021. i služit će dotad kao okvir koji obje stane poštuju. Unutar toga velikog strategijskog nuklearnog kapaciteta događaju se promjene, koje iako ne utječu na ukupan balans i ukupne mogućnosti uzajamnoga sigurnog uništenja, ipak remete oblike vojne sile. Ruska strana raspolaže velikim brojem taktičkoga nuklearnog oružja, američka strana postavila je svoj novi raketno-obrambeni štit u članicama NATO-a na istoku Europe. Premda je taj štit najavljen kao obrana od tzv. iranskih raketa (koje još nemaju toliki doseg ni nuklearne glave), Rusija u tome vidi prijetnju svomu teritoriju.

Što je stvarni razlog Trumpova nezadovoljstva koje je izrazio Putinu još se ne zna. Hoće li on povećavati arsenal nuklearnoga strategijskog oružja i prije isteka ugovora, hoće li mijenjati odnose na europskom prostoru, hoće li nastaviti izgradnju raketnog štita koji će morati, ako se s njim nastavi, dovesti do ruskih reakcija? To su svakako pitanja koja daleko prelaze telefonski razgovor i koja će predsjednici morati rješavati već prilikom prvog susreta.

Nedavni posjeti visokih dužnosnika iz Trumpove administracije Europi potvrdili su Trumpova stajališta o međunarodnim odnosima i nastojali donekle smiriti Europljane. Iz svih izjava bilo je očito da još nema izgleda za brzo poboljšavanje američko-ruskih odnosa, a ako do toga i dođe, bit će to u prvom redu odluka američkoga predsjednika.