Strast i intelekt

Ako je evolucijski mehanizam pop-glazbe u prvih nekoliko desetljeća njezina postojanja (sve do kraja prošlog stoljeća) bio zasnovan na žudnji za novim i drukčijim, u prvom desetljeću novoga stoljeća ona je postala sputana vlastitom prošlošću: mnogo iscrpnije o tome piše publicist Simon Reynolds u izvrsnoj studiji Retromania, tvrdeći, pojednostavnjeno, kako se popularna glazba posljednjih godina guši pod teretom „arhiviranih uspomena iz prošlih vremena“.

Najtipičnija manifestacija tog neprestanog prizivanja povijesti i nezadržive potrebe za sentimentalnim revitaliziranjem glazbe iz prethodnih vremena jesu povratničke turneje, ili općenito, reformiranje starih i odavno „nefunkcionalnih“ sastava: dovoljno se prisjetiti (sada već desetak godina stare i rekordno lukrativne) reunion turneje grupe Police, ili pak otužan primjer Guns N’ Rosesa, čije nove inkarnacije prije izazivaju prezir nego uzbuđenje.

Srećom, postoje umjetnici koji su to u punom smislu riječi: kreativne osobnosti koje se – unatoč stalnim pritiscima – ne namjeravaju prepustiti valu nostalgična ponovnog okupljanja: Paul Weller neće ponovno svirati s grupom The Jam, mrzovoljni Morrissey ne želi reformirati The Smiths, a ni David Byrne ništa slično ne namjerava učiniti sa slavnom postavom Talking Headsa.

„Ponovno pokretanje Talking Headsa vjerojatno bi se, za određeni naraštaj publike, ili za više njih, pokazao veoma uspješnim projektom“, objašnjava glazbenik u nedavnom intervjuu za portal Creative Independent. „To bi mi priskrbilo mnogo novca i medijske pažnje, ali bi me vratilo nekoliko koraka unatrag.“ Za umjetnika sklona „različitim stvarima“ to bi bilo posve neprihvatljivo.

Koje su to „stvari“? Najsvježija se odnosi na mjuzikl posvećen Ivani Orleanskoj, čija je premijera pod naslovom Joan of Arc: Into The Fire (u režiji Alexa Timbersa) održana prije nekoliko tjedana u njujorškom Public Theateru. Byrneov umjetnički profil u posljednja dva i više desetljeća satkan je i od aktivnosti na području filma, fotografije, slikarstva, biciklizma...

Tomu valja pribrojiti konceptualni projekt o bivšoj filipinskoj prvoj dami Imeldi Marcos, potom uspješan kolaboracijski album Love This Giant, ostvaren s mladom glazbenicom St. Vincent, sjajnu autorefleksivnu studiju How Music Works, seriju koncertnih hepeninga pod naslovom Contemporary Color te novi ambiciozni projekt Neurosociety, svojevrsni „kazališni performans koji su dizajnirali znanstvenici“.

To je tek kruna dugog i vijugavog umjetničkog puta. Iako je podrijetlom iz Dumbartona, u Škotskoj, Byrne se u New York doselio kao 22-godišnjak, u svibnju 1974, nakon izobrazbe na instituciji Maryland Institute College Of Art. Poput gotovo svih njegovih vršnjaka odrastao je na rock-glazbi, ali njegove su ambicije – za razliku od većine kolega – od početka nadilazile rock ‘n’ roll, pa čak i new wave i „čisti“ punk-rock, čiji su postulati sredinom 1970-ih dobivali konačne oblike u brazdama ploča Talking Headsa.

U njihovoj glazbi zrcalili su se Byrneovi utjecaji, njegova znatiželja i formalna naobrazba. U njoj se reflektirala fascinacija pop-artom, avangardnim skladateljima poput Phillipa Glassa, opusom koreografa i plesača Mercea Cunninghama i vizualnom umjetnošću Jaspera Johnsa. Zanimao se za plesnu glazbu različita podrijetla – od soula i funka, preko diska, pa sve do raznih zahtjevnijih formi koje će u kritičarskom vokabularu zaživjeti pod nazivom world music.

Od intrigantnog prvijenca 77 (naslovljena, dakako, prema godini izdavanja), pa sve do četvrtog ostvarenja Remain In Light (1980),  albume Talking Headsa kritika će označavati širokim pojmom „avanturistički art-rock“, čija je konstrukcija – od drugog izdanja – definirana i suradničkom asistencijom Briana Ena. Taj samoproglašeni neglazbenik još je u ranoj postavi grupe Roxy Music naučio nekonvencionalne ideje primjenjivati u konvencionalnoj rock-postavi, a to će do detalja razraditi na samostalnim albumima i tijekom producentske suradnje s inventivnim imenima kao što je Talking Heads.

Bez obzira na to kako je označavali, Byrneova inačica novoga vala premošćivala je udaljenosti između New Yorka, Londona i Afrike, stvarajući hipnotizirajuću tenziju dotad nepoznatu pop-rocku. Njihova je glazba kombinirala urbanu paranoju s primarnim plesnim potiscima, stilskom egzotikom, povremenim lirskim dodirima i multimedijalnim zahvatima, a rezultat tih postupaka bila je subverzivna cjelina koja je u funkcionirala na svim bitnim razinama.

U svojevremenom intervjuu časopisu Rolling Stone autorski i izvođački pristup Talking Headsa basistica Tina Weymouth usporedit će s apstraktnim slikarstvom, gdje „prva nanesena boja i prvi potez kistom naznačuju što će se sljedeće dogoditi“. Nepredvidivost i sklonost stilskim skretanjima doista su bile njihove glavne odlike, što se u manjoj ili većoj mjeri – čak i na komercijalnijim izdanjima poput Little Creatures – prepoznaje do kraja zajedničke karijere. Te odlike nagovijestit će i smjer Byrneove solo putanje.

„Dok je grupa djelovala u četveročlanoj postavi“, objašnjava Byrne u knjizi How Music Works, „njezina bit svodila se na tjeskobno samopropitkivanje koje je bilo rezultat zbunjenosti u svijetu u kojem smo se našli, pri čemu je ritam uvijek bio prisutan, ali prije svega kao kontrapunkt ‘unutarnjoj neurozi’.“  No sve se mijenja od remek-djela Fear Of Music i Remain In Light, koja postavljaju nove estetske okvire: „afrička“ kombinacija ritma i strukture, stapanje mnoštva dijelova koji funkcioniraju kao cjelina, izvođačka ekstaza... Byrne to naziva „ritmičkom teksturom“, koja će na kasnijim solo projektima zadobiti primarnu ulogu.

Potkraj 1980-ih, u razdoblju finalnog studijskog albuma Talking Headsa, Naked, Byrne pokreće diskografsku kuću Luaka Bop. Bila je to platforma na kojoj će, neopterećen pritiscima formalnoga rock-postava, od prvoga pravog albuma Rei Momo (1989), napokon materijalizirati sve snažniju zaokupljenost ne samo „svjetskom glazbom“ (od kolumbijskog cumbia-ritma, preko brazilske sambe, do klasičnog son montuna i cha-cha, koji su oblikovali afrokubanske temelje njujorške salse) nego i proširiti aktivnosti u smjeru vizualnih umjetnosti, plesnih projekata i – odnedavno – „ozbiljne“ znanosti.

Albumi Uh-Oh, David Byrne, Feelings i Look Into The Eyeball donekle su uspješno kombinirali ekscentrični pop za odrasle, kantautorski leksik i svjetsko glazbeno nasljeđe. Rezultat je world beat, ali interpretiran na posve individualan i prepoznatljiv način. Neki kritičari smatraju kako je njegova samostalna ostvarenja lakše cijeniti (ili ih analizirati u akademskom kontekstu), nego ih prihvaćati bez rezerve, s onom vrstom emocija kakve se vezuju za konvencionalne pop-pjesme.

Ako i jest tako – drugim riječima, ako su njegovi ključni radovi doista više plod superiorna ‘intelekta’ negoli spontanosti i emocija – malo tko može zanijekati energiju kojom i u poodmaklom razdoblju karijere zalazi na područja na koja se njegovi suvremenici jedva usuđuju zakoračiti. Istraživački impuls vodio ga je u brojne kolaboracijske projekte, a Brian Eno, Fatboy Slim i St. Vincent samo su neka iznimna imena koja će potvrditi tezu o Byrneu kao jednome od posljednjih velikih, autentičnih i svestranih njujorških suvremenih umjetnika slobodnih mislilaca.