Smijeh kao lijek

Zasigurno je pojava štakora na opernoj pozornici, na praizvedbi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Sergejeviča Prokofjeva u Chicagu, na samu kraju 1921, bila u najmanju ruku neobična, ako ne i šokantna. Djelo nasta(ja)lo od 1918, poslije Prvoga svjetskog rata i početka Oktobarske revolucije, u kontekstu modernizma i avangarde u ruskoj umjetnosti, a prije dugogodišnje prevlasti sovjetskog socrealizma, radikalno je u Prokofjevljevu stvaralaštvu, ali sadržava sve skladateljske odlike njegovih kasnijih i najboljih ostvarenja. Skladateljev libreto, na francuskom izvorniku, temelji se na istoimenoj komediji Carla Gozzija, odnosno njezinoj obradi velikoga ruskog kazališnog modernista Vsevoloda Mejerholjda. Iako Prokofjev nije pripadao avangardi, Naranče su ukazale na moderno poimanje operne forme.

Fantastično-bajkovita opera, karakteristike epohe u kojoj je nastala i koloplet tadašnjih umjetničkih ideja, koje su umjetnost okretale naglavačke, zaokupili su redatelja Krešimira Dolenčića i razigrali njegov duh u namjeri da operu što maštovitije uprizori. Mašte nije nedostajalo ni njegovim suradnicima, u prvome redu mladomu scenografu i kostimografu Simonu Bejeru. Osobito su oduševili kostimi, raznoliki, šaroliki, skrojeni po mjeri svakog izvođača i karakteru svakog lika. Odličan je i scenski pokret Larise Lipovac Navojec i Marija Vrbanca te sudjelovanje članova Plesnog centra Tala.

Opera koja zaziva commediju dell’arte, njezina satira i nadrealizam, danas više nisu ono što su bili prije stotinu godina. Nešto što se tada moglo izraziti jedino satirom danas se bez problema izražava izravno, masovnim kanalima, pa ipak apsurd ispunjava svakodnevicu. Je li opera Zaljubljen u tri naranče izgubila možebitno značenje koje je imala na praizvedbi? Možemo je odslušati kao osebujno djelo u povijesti opere, no hoćemo li je zavoljeti, hoće li nas oduševiti? Neće.

Kroz deset slika, organiziranih u četiri čina, i prolog, traži se lijek – a to je smijeh, za melankoliju i hipohondriju princa, sina kralja Trefa. Prinčeva bolest uzrokuje borbu za prijestolje, što se promeće u borbu dobra i zla. Dobro, naravno, pobjeđuje, ali redatelj – kako to često biva u djelima s dijaboličnom tematikom – postavlja ogradu: štakorski repovi Princa i princeze Ninette, u finalu opere i ­happy­ endu, svjedoče da zlo nije dokraja pobijeđeno, sjeme uvijek može ponovo proklijati.

Prokofjevljeva glazba zasnovana je ponajprije na efektnoj, razvedenoj ritmici; poznata koračnica zaštitni je znak opere. Vokalne dionice podređene su iznošenju teksta. Glazbeni ulomci kratki su i sažeti, za mnoštvo događaja i slika. Poneki ariozni odbljesak više je u funkciji farse na klasičnu operu. Glazbeno je, pod ravnanjem dirigenta Nikše Bareze, predstava bila uredna i nadahnuta, koliko takva glazba može izazvati nadahnuća. Orkestar je bio vrlo dobar, zbor također (zborovođa Luka Vukšić), podijeljen na skupine ekscentrika, tragičara i vragova, komičara i liječnika, liričara i praznoglavaca, prema Mejerholjdovoj viziji teatra. Za dinamičnu scensku igru redatelju nije bila dovoljna pozornica; sa zboristima je zaposjeo lože, ulaze u gledalište i prvi red partera. Je li to nova kazališna „moda“, s obzirom na riječkog Otella?

Nakon niza dogodovština u kraljevskoj palači princa izliječi smijeh kada ugleda gaće vještice Fate Morgane, ali ga odmah spopadne njezino prokletstvo da će se zaljubiti u tri naranče pa on, kroz pustinju, kreće u potragu za njima. Mnoštvo prizora, s interakcijom zborskih skupina, akrobata i pojedinih likova – poput kralja Trefa Berislava Puškarića, Fate Morgane Ivanke Boljkovac, Princa Michaela Hendricka, Leandra Davora Radića, princeze Clarice Sofije Ameli Gojić, a naročito Kuharice, čuvarice naranči, u izvrsnom i duhovitom tumačenju basa Siniše Štorka – kazališno je, i scenski, dobro postavljeno, razigrano, s mnoštvom dosjetki pa ponekom i pretjeranom. Dinamičnost scenske igre ne prestaje, angažiranost sudionika ne popušta, a opet to nije dovoljno da sama opera i glazba dođu do izražaja. Intenzitet svega na sceni kao da je sam sebi bio svrhom. U tom se procijepu našla i uloga zabavljača Truffaldina u, tko zna zašto, smrknutu tumačenju tenora Ladislava Vrgoča.

Ostatak velikoga solističkog ansambla pjevača raznolikih glasovnih kvaliteta, što ovdje nije presudno, uspješno su činili Ljubomir Puškarić kao Pantalone, Ozren Bilušić kao Tchelio, Vitomir Marof kao Farfarello, Tanja Ruždjak, Martina Menegoni i Iva Krušić kao princeze Ninetta, Linetta i Nicoletta, Božimir Lovrić kao Majstor ceremonije, Cecilija Car kao Smeraldina i Ivica Trubić kao Herald.

Tenor Michael Robert Hendrick naučio je ulogu Princa na savršenom hrvatskom jeziku, što je izazvalo sveopće oduševljenje. Lijepo je to od njega, no to je normalan uzus profesionalnosti pjevačâ 21. stoljeća, da korektno pjevaju na najrazličitijim stranim jezicima.