Slaba konkurencija i licemjerje

Ako se naknadno i pokaže da je pogreška holivudskih veterana Warrena Beattyja, oskarovca i dobitnika počasne Akademijine nagrade Irving G. Thalberg te također oskarovke Faye Dunaway, koji su dobitnikom Oscara za najbolji film prvotno proglasili mjuzikl La La Land Damiena Chazellea umjesto stvarnoga pobjednika, egzistencijalne gej-drame Mjesečina redatelja Barryja Jenkinsa, bila unaprijed pripremljen duhovito angažiran igrokaz kojim se krema američke filmske industrije odlučila dodatno poigrati aktualnim trendom štancanja lažnih vijesti (fake news) te naknadnim ispravcima i posljedicama koje one u postčinjeničnoj medijskoj stvarnosti izazivaju ili mogu izazvati, to ni najmanje neće promijeniti generalnu sliku o 89. dodjeli nagrade američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Pripetavanje za statuu pozlaćena ćelavca, za čije je ime navodno zaslužna knjižničarka Margaret Herrick koja je uzviknula da čovječuljak izgleda baš kao njezin ujak Oscar, ove je godine s filmofilske i filmskokritičarske strane bilo blijedo i ne osobito zanimljivo, iz jednostavna razloga što se nijedan naslov nije izdvojio osobitom kakvoćom.

Pobjednik La La Land

Premda je najviše Oscara, njih šest uključujući one za režiju i glavnu žensku ulogu (Emma Stone), osvojio spomenuti La La Land, takav ukus Akademijinih glasača brojnim ljubiteljima pokretnih slika neće se svidjeti. Ne samo stoga što je riječ o žanru mjuzikla koji redovito ne nailazi na nepodijeljenu naklonost publike, zacijelo ponajviše stoga što je u filmovima s plesom i pjevanjem uvijek riječ o manje ili više bajkovitim, možda ne u prihvatljivoj mjeri zašećerenim, najčešće posve artificijelnim i neuvjerljivim, gdjekad uz poželjnu dozu campa i(li) ironijskog odmaka realiziranim, atraktivnim plesnim koracima i ritmovima prekrcanim, podjednako atraktivnim mladim likovima napučenim te redovito kičastim storijama s romantičnim zapletom i očekivanim sretnim završetkom. Istina, kod La La Landa taj sretan završetak pametno izostaje, što je pohvalno, a osim što zadovoljava sve odrednice i obilježja žanra, film u cjelini u većini segmenata nadvisuje kvalitativni prosjek njegovih novijih predstavnika, osobito u sjajno koreografiranoj i režiranoj sekvenci u kojoj nepregledno mnoštvo vozača i putnika uhvaćenih u prometnom čepu izlazi iz vozila te spretno koristeći automobile kao ne samo plesne kulise nego i rekvizite razigrano pleše i pjeva. No ta je sekvenca ujedno i kvalitativni vrh filma, jer se s njezinom dinamičnošću i kakvoćom izvedbe nijedna kasnija ne može usporediti. Unatoč jednostavnoj i za prirodu žanra neizbježno šabloniziranoj priči o „ljubavi većoj od života“ između glazbi bez ostatka predanu jazz-pijanistu Sebastianu i ambiciozne mlade glumice i dramatičarke Mije, La La Land nudi razigranu, svježu, šarmantnu i zavodljivu posvetu filmskom mjuziklu i klasičnom Hollywoodu iz 40-ih i 50-ih prošloga stoljeća, baš kao i glasovitim mjuziklima Jacquesa Demyja Šerburški kišobrani i Gospođice iz Rocheforta iz 60-ih. Film funkcionira i kao zgodna posveta kultnom remek-djelu Buntovnik bez razloga Nicholasa Raya, Chazelle plesno-pjevne dionice spretno usklađuje s dramskima i melodramskima, kič je funkcionalan te unatoč povremenoj napadnosti ne i iritantan, likovi su uvjerljivi i unatoč konvencijama zanimljivi i stvarni, a Emma Stone ostvarila je možda i najbolju ulogu u dosadašnjoj karijeri. Unatoč svemu navedenom, velike su mogućnosti da i ovom filmu, slično primjerice također u vrijeme premijere razvikanu i podjednako sa šest Oscara ovjenčanu mjuziklu Chicago, slava u dogledno vrijeme izblijedi te se za nekoliko godina počnu postavljati pitanja o razlozima i opravdanosti tolike hvale, slave i priznanja.

Film Mjesečina, drugo dugometražno ostvarenje scenarista i redatelja Barryja Jenkinsa, čiji zapaženi prvijenac Lijek za sjetu (Medicine for Melancholy) iz 2008. kod nas nije distribuiran, a koji se osim Oscarom za najbolji film okitio i onim za najuspjeliju sporednu mušku ulogu (Mahershala Ali), dvostruko je angažirano djelo, i u rasnom i u spolnom smislu, jer je protagonist tamnoputi dječak, a poslije mladić, koji se isprva nesvjesno suočava s vlastitom drukčijosti, makar su je svi oko njega pomalo nerealno od početka svjesni, da bi naknadno krenuo osvještavati vlastiti dvostruki manjinski status, što je predočeno prilično suptilno. Drugi rasno i dijelom socijalno angažiran film je drama Ograde, treći redateljski projekt Denzela Washingtona (Antwone Fisher), za ulogu u kojoj je Viola Davis (Tajni život kućnih pomoćnica) nagrađena Oscarom za najbolju sporednu žensku ulogu. Temeljene na istoimenom kazališnom komadu Augusta Wilsona, u pedesete godine prošlog stoljeća smještene Ograde govore o temperamentnom, brbljavom i ponosnom sredovječnom Afroamerikancu koji se, svakodnevno se boreći za boljitak svoje dijelom raspršene obitelji kao i protiv socijalne nepravde, prisjeća zanimljiva i turbulentna vlastita života. Dojmovi o u cjelini vrlo dobrom filmu bili bi još bolji da se Denzela Washingtona u glavnoj roli uspjelo barem malo obuzdati u pretvaranju filma u njegov one man show. Oscar odličnoj Violi Davis zaslužena je nagrada filmu ne sasvim zasluženo nominiranu u čak osam kategorija.

Egzistencijalna drama
i humanost u ratu

Melodrama Manchester by the Sea redatelja Kennetha Lonergana, koja je od šest nominacija naposljetku potvrdila one za najboljega glavnog glumca Caseyja Afflecka i najbolji izvorni scenarij, ponešto je precijenjena, socijalnim motivima snažno određena te crnim humorom protkana muška melodrama u završnici opterećena konvencijama i nepotrebnim sugeriranjem moguće sretnije budućnosti za protagonista i njegova mladog nećaka, čime se cjelini otupljuje snaga i intenzitet. Zasluženo je Oscarima za najbolju montažu i montažu zvuka ovjenčana i odlična moralistička ratna drama Greben spašenih, povratničko redateljsko ostvarenje Mela Gibsona, autora sposobna oblikovati sugestivna, energično režirana, vizualno atraktivna, tematski i idejno dobrano na pozitivan način staromodna i u cjelini efektna djela kojih su protagonisti svojevrsni predestinirani gubitnici, ali, što je neusporedivo važnije, stoici koje spletovi okolnosti pretvaraju u junake. Gibsonovi su filmovi manje ili više doslovno obilježeni biblijskom simbolikom, njegovi junaci pate i stradavaju u usporenim kadrovima, bivaju sakaćeni i ubijani, a tjelesna im je patnja ujedno put pročišćenja, etičke i ljudske afirmacije, samodokazivanja te gotovo dosezanja božanskog, ne samo kad je riječ o Kristu u Pasiji. Nakon prve, konvencionalnije i slabije polovine filma u kojoj Gibson dobrano poseže za klišejima i rubnom patetikom, te „zamjerke“ iskupljuje u drugoj polovini, u kojoj slijede žestoki, realistični i naturalistični prizori borbi, razaranja i smrti, a film s prikazivanjem krajnje nehumane i destruktivne prirode rata i ljudske prirode u njemu s jedne strane biva pesimističan do granice mizantropije, a s druge neobično altruističan, human i u pojedinim momentima poetičan.

Animirana slika stvarnosti

Oscar za najbolji animirani film također je zasluženo osvojila duhovitim referencijama na aktualnu stvarnost nakrcana pustolovna komedija s elementima trilera Zootropola Byrona Howarda, Richa Moorea i Jareda Busha, svježe, duhovito, elementima apsurda protkano, dinamično, efektno pomaknutim likovima i zabavnim dijalozima nakrcano, nenametljivo, ali jasno subverzivno te u cjelini šarmantno djelo namijenjeno svim generacijama gledatelja, u kojem je i zagovor klasičnih diznijevskih vrijednosti poput privrženosti obitelji, prijateljstva, hrabrosti i slijeđenja svojih snova izveden s minimumom doslovnosti i didaktičnosti. Ako je u uvodu spomenuta zabuna Warrena Beattyja i Faye Dunaway i bila pripremljena te osmišljena u sklopu ironičnog iskazivanja antitrampovskih stavova filmaša, koji su se mogli s manjim ili većim intenzitetom detektirati tijekom čitavog trajanja manifestacije u losandželeskom Dolby Theatreu, takav se koncept i ovom prilikom pokazao licemjernim i „krezubim“. Jer, kako drukčije ocijeniti najprestižniji skup bogate filmsko-poslovne elite koja u raskošnim toaletama slavnih modnih dizajnera i uz čaše skupih šampanjaca međusobno nazdravlja i dijeli si pohvale, da bi istodobno kritizirali novoga predsjednika i njegovu administraciju, čijem su dolasku na vlast dijelom i sami kumovali, barem kao pripadnici elite koja ne dijeli i ne razumije financijske, egzistencijalne i ine probleme onih dolje, o kojima dokumentarce snima opet oskarovac Michael Moore. No savjesti su im zasigurno mirnije dok s pozlaćenim statuama pod rukama sjedaju u limuzine i kreću ka svojim basnoslovnim imanjima, vjerujući da su upravo iskazali jasan, čvrst i beskompromisan društveni i politički stav.