Sifon

Na satu kemije učili smo o kiselinama. I brzo se uvjerili da su kiseline silno opasna stvar, poput sumporne ili solne, pa nam i nije bilo čudno što se upotrebljavaju u tajanstvenim industrijskim procesima. Ali onda je profesor upitao znamo li koja je to kiselina s kojom se svaki dan susrećemo. Netko se sjetio octene kiseline – zvane još i gromesenc – koja se, razrijeđena, rabila za kiseljenje paprike i krastavaca. No profesor je onda rekao da postoji kiselina koju često i pijemo. Nismo znali koja je to. A on nam je tada otkrio da je riječ o ugljičnoj kiselini. A ugljična kiselina nije ništa drugo nego soda-voda.

E, tu smo bili uistinu impresionirani, jer bilo je lijepo znati da među svim onim opasnim kiselinama postoji i neka pitoma, domaća, koje se ne treba bojati. A opet, nismo bili ni jako začuđeni što se od svih stvari koje nas okružuju baš soda-voda ubraja u kiseline. Jer ona je svagda imala u sebi nešto moderno: za nju se znalo da pripada u dostignuća suvremene tehnike, baš kao i ona kiselina u akumulatoru.

Jer soda je stajala u osobitim bocama, koje su bile drukčije od boca za vino, pivo ili ulje. Bile su načinjene od znatno debljega stakla (jer je tekućina u njima bila pod tlakom), a to se na njima i vidjelo. Osim toga, imale su po sebi utore, koji su tvorili šaru, a na gornjem dijelu bile su malko i proširene, tako da budu još dekorativnije. A kao vrhunac svega, bile su u boji: staklo od kojega su bile načinjene bilo je ružičasto, plavkasto ili zelenkasto, tako da je odmah bilo jasno da je riječ o nečemu posebnom.

Dolazile su u dvije varijante, od litre i od dvije litre. One od litre bile su češće u lokalima, dok su dvolitrenke bile običnije u kućanstvu. A zajedničko im je bilo to što su imale osobit mehanizam, bez kojega se do tekućine i nije moglo doći. Taj mehanizam sastojao se od cijevi i pumpe. Cijev se nalazila unutar boce i bila je debela otprilike kao obična olovka, često je i sama bila staklena i prozirna. Pumpa je pak imala pipac kroz koji je izlazila tekućina, i polugu, na suprotnoj strani, koju je trebalo pritisnuti, da bi se onda unutar pumpe nešto dogodilo i da bi soda špricnula iz flaše pjeneći se mnogobrojnim mjehurićima. Mi smo poslije, na satima fizike, proučili taj mehanizam i doznali kako pumpica zapravo stvara zrakoprazni prostor, u koji onda uđe ona tekućina i tako stigne u cijev i u našu čašu. Ali taj nam je trenutak uvijek ostao zanimljiv i uvijek nam je bilo uzbudljivo pritisnuti pumpicu i gledati kako tekućina prska iz nje.

Ta je tekućina, dakako, bila i sama po sebi privlačna. Jer imala je osobit peckav okus, a ako nisi pazio, onaj plin došao bi ti u nos i od toga bi ti udarile suze na oči. Zanimljivi su također bili i mjehurići zraka što su stalno putovali prema površini, a spektakularna je bila mala eksplozija do koje bi dolazilo ako bi čovjek zatvorio čašu dlanom, pa protresao tekućinu u njoj. Od početka je bilo jasno da iza svega toga mora stajati neka ozbiljna tehnologija.

I doista, postojali su tada sodari. Oni su imali male pogone u dvorištima, gdje su proizvodili tu popularnu tekućinu. Radilo se o tome da se u običnu vodu nekako uvede onaj plin (profesor je rekao da je to CO₂), a to se činilo uz pomoć osobitih strojeva. Strojevi nisu stvarali veću buku, a nisu bili ni veliki ni komplicirani, pa se i po tome vidjelo da se u tim pogonima zbiva nekakva čarolija.

A kako su sodari bili privatnici, tako su imali i mnogo više smisla za marketing nego socijalistička poduzeća. Zato su oni – prvi, a valjda i jedini u to doba – uveli dostavu u kuću. Sodar bi dvaput tjedno došao u vaš kvart, pa bi dolazak najavio zvonom ili povicima. Imao je zaprežna kola (poslije mali kamionet), a u prtljažnom prostoru stajale su mnogobrojne drvene gajbe sa soda-flašama. Vi biste izašli pred kuću i donijeli svoju praznu bocu, a sodar bi je od vas preuzeo i zauzvrat vam dao punu. Lijepo biste platili, i bilo bi sve u redu.

U mnogim kućanstvima ljudi su imali soda-flaše. A imali su ih zato što su one bile jednostavan način da se obitelj osjeti kao da živi u blagostanju. Boce za soda-vodu bile su tada, naime, obavezne u kavanama i vrtnim restauracijama, a odlazak na takva mjesta bio je uvijek svečanost. Pa zašto da takvu svečanost čovjek ne priredi i kod kuće? Zašto da ne gucne malo onoga pića koje se inače samo u lokalu moglo dobiti?

To piće zvalo se špricer. Priređivalo se tako što se u stanovitu količinu vina – recimo, decilitar i pol – uštrca stanovita količina soda-vode, recimo pola decilitra. Od toga bi vino postalo ukusno i imalo osvježavajuće učinke. Špricer se strogo razlikovao od gemišta, koji se pravio tako što se u vino ulijevala gazirana mineralna voda. Pravi fajnšmekeri dobro su znali uz koje jelo ide jedno, a uz koje drugo, a tek se poslije počelo misliti kako su špricer i gemišt međusobno zamjenljivi. A onda je špricer i posve nestao, jer se valjda držalo da je mineralna voda zdravija i da potire učinke alkohola.

Ali, u ono vrijeme, ljudi su pili velike količine špricera. A kad bi se podnapili, znali su se posvađati, pa i potući. U tim tučnjavama igrale su onda i boce za soda-vodu znatnu ulogu. U lokalima su se one zvale sifon, a u tučnjavama su služile kao oružje: događalo se da ti sifoni lete naokolo, pa da stradaju i zrcala, a i mnoge glave. Možda su ih zato i ukinuli.

Ili su se ljudi promijenili? Nemaju više smisla za nijanse, nije im važno piju li gemišt ili špricer. Doduše, javljaju se i danas tu i tamo pokušaji da se običaj pijenja soda-vode obnovi: sad postoje osobite plastične boce s malim bombicama uz pomoć kojih možete sodu napraviti i kod kuće. Ali to nije steklo širu primjenu.

Trag o svemu tome ostao je još samo u jeziku. I danas se može čuti tvrdnja da je netko ladan ko špricer, pri čemu onaj tko to kaže često i ne zna što je špricer. Ali dobro je da izreka postoji, jer u njoj je i soda-voda nekako sačuvana. Možda nam jednom ustreba.