Prvi hrvatski filmski fantasy

S trećim igranim redateljskim projektom Dejana Aćimovića (Je li jasno, prijatelju?, Moram spavat´, anđele), slobodnom adaptacijom romana Anka Brazilijanka Mate Lovraka objavljena 1939, hrvatska je kinematografija dobila prvi fantasy-naslov. Moglo bi se reći da je bilo i vrijeme da se i neki domaći filmaš pridruži već više od desetljeća i pol, još od prvoga nastavka Harryja Pottera, u svijetu filmske zabave za (naj)mlađe gledatelje i mlađe tinejdžere izraženu, a neko vrijeme i dominantnu, trendu snimanja bajkovitih i manje ili više ambicioznih te značenjski i izvedbeno potentnih, baš kao i neujednačeno tematski, edukativno i etički intrigantnih, u većoj ili manjoj mjeri infantilnih te u cjelini nejednako uspjelih ostvarenja dječjeg ili tinejdžerskog fantasyja. Dok posljednjih godina dominira tzv. Y(oung) A(dult) fantasy (Igre gladi, Sumrak saga, Različita, Labirint), očito je zamiranje gledateljskoga zanimanja za dječje priče istog predznaka, poput serijala Arthur u zemlji Minimoya i nedovršenih Kronika iz Narnije.

Najuspjeliji predstavnik formalno dječjeg fantasyja (premda realno nije riječ o filmu za djecu) jest remek-djelo Panov labirint Guillerma del Tora, vizualno začudna i impresivna, suptilno emotivna, tragična, ali ne i tužna priča o španjolskoj djevojčici koja bijeg iz građanskog rata pronalazi u podzemnom svijetu napučenu mitskim bićima. „Čitanje“ Lovrakova opsegom nevelika i ne osobito poznata romana od strane redatelja Dejana i scenaristice Tatjane Aćimović generalni zaplet nadopisuje u romanu nepostojećim fantasy-podzapletom koji nalikuje onom iz del Torova filma. Sirota mala protagonistica Anka (prilično uvjerljiva Cvita Viljac) spas od zle posvojiteljice (Linda Begonja) iz piščeva rodnog mjesta Veliki Grđevac (glumi ga Tepljuh kraj Drniša) pronalazi bijegom u prirodu i pronalaženjem skloništa među radnicima lokalne ciglane, da bi odmah naletjela i na mitska bića iz bjelovarskog kraja, divove hude, lovce jagare i žene-zmije. Obilježja su proze Mate Lovraka realističnost, edukativnost s jakom moralnom potkom, reflektiranje na svijet odraslih i širu društvenu zajednicu kojoj mali protagonisti pripadaju, kreiranje zanimljivih i slojevitih likova te njihovih međuodnosa, evolucija likova i filmičnost proznih ostvarenja, no mitskih stvorenja i elemenata fantasyja u njima nema.

Ono što autori zadržavaju jesu zanimljiv socijalni kontekst, detalji osobnih odnosa koji primjerice u relacijama oca i sina vlasnika ciglane prema radnicima u ciglani poprimaju obrise i klasne borbe, sukob dobra i zla te zalaganje za pravdu i pravednost, kao i zanimljivo povlačenje paralele između vremena nastanka romana i aktualnog stanja u svijetu. Nakon što žene-zmije u podzemlju zarobe Anku, njihova gospodarica Sena klinki će u jednom trenutku reći da se na površini priprema veliko zlo, da započinje sukob u kojem će izginuti milijuni ljudi, a sve u ime međusobnoga dokazivanja različitosti među ljudima koji su prema Seni svi jednaki. Nažalost, da su specijalni efekti bolje i atraktivnije izvedeni (što svakako ne znači da im nedostaje atraktivnosti), ta kao i ostale sekvence sa ženama-zmijama bile bi intrigantnije i uzbudljivije, a bio bi jasan i dramski vrhunac. Razmjerna skromnost specijalnih efekata posebno čudi ima li se na umu da je kao umjetnički savjetnik na filmu surađivao glasoviti snimatelj Thierry Arbogast (Moje najdraže godišnje doba Andréa Téchinéa, Grimizne rijeke Mathieua Kassovitza), stalni suradnik Luca Bessona na čije filmove o Arthuru i Minimoyima Anka također dijelom podsjeća.

Djevojčica će zaštitu i zamjensku majku ubrzo pronaći u dobrodušnoj pralji Milki, koju odlično, s kombinacijom bezbrižne razigranosti i zaštitničke brižnosti te (ne)svjesne romantične posvećenosti tumači kinodebitantica Anđela Ramljak, a postupno i u Brazilijancu kojeg solidno utjelovljuje nekad nogometna, a danas i filmska zvijezda Éric Cantona (Elizabeta, Tražeći Erica). On je tjelesno neosporno dojmljiva pojava, šutljivi, grubi i agresivni div za kojeg slutimo da krije zlatno srce, i u smislu karakterno-emotivnog kontrapunkta Anki i Milki te dobrim dijelom kao dramski protagonist funkcionira dosta dobro. Problematičan je, ipak, njegov nerazgovijetan i neartikuliran izgovor hrvatskog jezika, s učenjem replika, s čim je prema vlastitom priznanju imao „paklenih muka“. On je svoje dijaloške dionice najprije učio na francuskom, zbog razumijevanja onoga što govori i čitavih scena, da bi ih naknadno usvajao i na hrvatskom. No netko ga je trebao uputiti u intonaciju i melodioznost govora, jer u njegovoj izvedbi rečenice zvuče zbrzano, nerazgovijetno i nerazumljivo. Zanimljiv je i detalj da autori filma u završnici naglasak stavljaju na donekle ishitrenu karakterno-dramsku mijenu Brazilijanca te njegov iznenadni zaštitnički odnos prema Anki, kao i naglo buđenje osjećaja prema Milki, dok je u Lovrakovoj prozi njegov izbor praktički isključivo racionalan, jer se vodi zaključkom da će mu život u paru s Milkom biti lakši i bolji nego samu.

U cjelini, Anka je film koji bolje izgleda „na papiru“ nego na ekranu, dijelom i zbog dramaturškog i narativnog „rezanja“, odnosno ishitrena prekidanja nekih sekvenci, film koji više valja poštovati zbog ambicija, htijenja i adaptiranja manje poznatog djela pisca čijim se prezimenom naziva čitavo razdoblje u hrvatskoj književnosti za djecu, nego zbog konačnog rezultata koji je pred gledateljima. Posrijedi je i film kojim je Dejan Aćimović, nakon prethodnog igranog Moram spavat´, anđele, opet demonstrirao sklonost humanističkim pričama sagledanima iz vizure senzibilne djece te smještenih u prošlo vrijeme.