Povratak simpatičnih marginalaca

Nakon hvaljena prvijenca Sasvim malo ubojstvo (1994) karijeru britanskoga redatelja Dannyja Boylea u orbitu prestižnih filmskih autora uvrstio je upravo Trainspotting (1996). Njegov izravan nastavak T 2 Trainspotting – što tematski razrađuje sudbine središnjih likova nakon dva desetljeća – postaje uvod u kratko promišljanje ne samo odnosa tih dvaju djela već i čitavoga Boyleova filmskoga stvaralaštva, koje obuhvaća dvanaest dugometražnih igranih naslova. Ne treba zaboraviti da je Boyle još početkom 1980-ih počeo s radom u kazalištu, a njegov neprestani napredak pridonio je i prelasku na televiziju 1987. Iako se kazališna i televizijska režija smatraju manje važnima, u karijeri Dannyja Boylea bitne su u promišljanju dramaturgije, rada s glumcima i odnosa prema vizualnim medijima. U 2000-ima Boyle se dakle nakratko posvetio televizijskome radu, u desetljeću poslije i kazališnom, a režirao je i ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Londonu 2012.

Njegovih dvanaest dugometražnih filmova žanrovski, tematski ili pak kontekstom mogu se podijeliti u parove. Pritom poveznice nisu toliko raspoznatljive u filmovima Sasvim malo ubojstvo (1994) i Trans (2013). Ipak, posrijedi su raznolika interpretiranja kriminalističkoga i trilera. Ali dok prvijenac naginje crnoj komediji, Trans je okrenut psihološkom. Slučajno pronađen novac i krađa skupocjene umjetnine dvije su krajnosti tumačenja žanrovskih postavki. Ali dok se odmakom od srednje struje i ironijskim stavom prema građi i nasilju Boyle u prvijencu približio sličnome iskoraku Quentina Tarantina u ranom razdoblju stvaralaštva, Trans je promišljeno iako ne potpuno uspjelo djelo zrela autora.

Raznorodan opus

Filmove Ne tako običan život (1997) i Milijuni (2004) obilježava temeljni predznak komedije prožet dramskim naglascima, ali i odnos prema vjerskom. Pritom se prvo navedeni naslov oslanja o nasljeđe klasičnoga holivudskoga filma s anđelima koji interveniraju u ljudske živote, dok je drugi znatno eksplicitnije razmatranje kršćanskoga svjetonazora i djelovanja. Podjednako, suprotnosti su središnjih likova, bogataševe kćeri i domara u Ne tako običnu životu i dvojice braće, jednoga sklona milosrđu a drugoga samoživosti u Milijunima arhetipski otponac uslojavanju građe tih filmova. Dok je u Milijunima motiv pronađenoga novca suprotan onomu u Sasvim malom ubojstvu – posrijedi nije grabež nego darivanje potrebitima – jasno je da se odnos Ne tako obična života s holivudskim klasicima nije ostvario i u iznimnoj kvaliteti, već se taj film našao u procjepu s tematski sličnim djelima poput Michaela (Nora Ephron,1996) i Grada anđela (Brad Silbering,1998), američkoga remakea Neba nad Berlinom (Wim Wenders, 1987).

Žal (2000) i Milijunaš s ulice (2008) različiti su odrazi pustolovnoga žanra temeljena ne samo na istraživačkim pothvatima nego i na kolonizaciji. No razlike su im jasne. Dok je Žal poput odslika suvremenoga turizma prožeta egzotičnim podnebljima i eskapističkim težnjama koje doživljavaju sunovrat, Milijunaš s ulice drama je koja fokalizacijom središnjega lika precizno percipira suvremene probleme Indije, većinom nastale kao daleka posljedica britanskoga kolonijalizma i prožete suvremenim globalnim smjernicama. Nije nikakvo čudo da usprkos tržišnom uspjehu kritika nije hvalila Žal, dok je Milijunaš s ulice nagrađen sa čak osam Oscara, i kao rezultat suvremene filmske političke korektnosti.

Odraze pustolovnoga nalazimo i u biografskoj drami 127 sati (2010), snimljenoj prema zapisima planinara stradala u kanjonima američke savezne države Utah. Egzistencijalna drama o opstanku motivima se približava suvremenim ostvarenjima poput Brodolom života (Robert Zemeckis, 2000) ili Marsovac (Ridley Scott, 2015), premda je istinit predtekst čini još dojmljivijom. Biografski je i Steve Jobs (2015) o jednom od osnivača računalne tvrtke Apple. Dok je 127 sati usmjeren na kratko razdoblje i središnji lik, Steve Jobs u petnaestak godina percipira protagonistove osobne, profesionalne i stvaralačke dosege. Primarnost iskaza prvo navedena i kompleksnost građe drugoga rezultirali su izvrsnošću tih Boyleovih filmova, filmskih rekonstrukcija biografskoga žanra.

Filmovi 28 dana poslije (2002) i Sunce (2007) dvije su varijante znanstvenofantastičnoga žanra. 28 dana poslije distopijski je film koji se približava žanru strave, a Sunce film o putovanju kroz svemir. Suprotnosti su i egzistencijalne pogibelji što prijete opstanku ljudske civilizacije, virus koji je izmaknuo humanom nadzoru u prvo navedenu naslovu i umiruće Sunce u drugome, što navodi na promišljanje ljudskoga ponašanja u opasnim situacijama. Kako četvero neinficiranih protagonista kao i posada svemirskoga broda nastoje prevladati smrtonosne prepreke nije upitno da ih uz akciju obilježava i metafizičko sagledavanje situacija u kojima su se našli. Film 28 dana poslije u cjelini je ipak smjelije i uspjelije ostvarenje, pa su njegova kvaliteta i tržišni uspjeh polučili nastavak 28 tjedana poslije (Juan Carlos Fresnadillo, 2007) pod Boyleovim producentskim nadzorom, dok Sunce ipak nije dosegnulo naslove što su bili nadahnućem Dannyja Boylea, poput 2001: Odiseja u svemiru (Stanley Kubrick, 1968), Solaris (Andrej Tarkovski, 1972) ili Osmog putnika (Ridley Scott, 1979).

Odraz britanskoga društva

U trenutku nastanka Trainspottinga ugled da mu je zamalo istovjetan Paklenom šundu (Quentin Tarantino, 1994), a spoj supkulturnih tema, razrade ovisnosti i glazbe priskrbio mu je kultni status među gledateljima sklonima filmu otklona. Boyle je precizan i nimalo senzacionalistički u ocrtavanju skupine središnjih likova sklonih narkoticima ili nasilju kao i okružja škotskoga grada Edinburgha. I sadržaj i redateljska izvedba definirali su Dannyja Boylea izrazitim postmodernistom, istodobno nesklonim bilo kakvu ulagivanju publici i kritici – koje su ga zbog stava i kvalitete objeručke prigrlile.

Dva desetljeća poslije T2 Trainspotting (2017) u ekspoziciji iznova predstavlja Marka Rentona (Ewan McGregor), Daniela Spuda Murphyja (Ewen Bremner), Simona Sick Boya Williamsona (Jonny Lee Miller) i Francisa Franca Begbiea (Robert Carlyle). Rentonov povratak iz Amsterdama zatječe ih u životnim promjenama. Dok Simon ustraje u manjim kriminalnim djelima i ucjenama zbog prostitucije, Begbie bježi iz zatvora, a Spud u nemogućnosti othrvati se ovisnosti koja je razorila i njegov brak i obitelj pokušava samoubojstvo. Ali kako ih je Renton na svršetku Trainspottinga napustio ukravši zajednički novac, isprva se Simon, a zatim i Begbie, nastoje osvetiti.

Razvidna je i složenost zapleta, jer Simon nastoji stvoriti bordel u kojem bi njegova družbenica Veronika (Anjela Nedyalkova) postala madame, a ona pak otkriva Spudov pripovjedački dar. Zanimljivo je da pritom upravo ona i Spud na svršetku doživljavaju svojevrsno pročišćenje, Veronika se vraća u rodnu Bugarsku, dok se percipiraju i natruhe obnove Spudova obiteljskoga zajedništva. No kako se prije toga isprva ukazala prilika a zatim dogodila izdaja, jasno je da ni pročišćenje nije moguće bez prevare.

T2 Trainspotting nije zalihosno ostvarenje u odnosu na prethodnika. Česte referencije na ranija zbivanja upotpunjavaju se i osvrtom na predadolescentsko razdoblje središnjih likova. Uz razvidnu povezanost s Trainspottingom, novi je film ipak samosvojno djelo snažna stava i iskaza. Iznova u scenarističkoj suradnji s Johnom Hodgeom i prema književnim izvornicima Trainspotting (1993) i Porno (2002) Irvinea Welsha, Danny Boyle je u redateljskoj izvedbi očitovao širok raspon stvaralačkih postupaka, konteksta te društvenoga, povijesnoga i kulturnoga nasljeđa. Nenametljivi su osvrti prema ulozi nogometa, popularne glazbe i filma, a među humorne vrhunce djela uvrštava se sekvenca s ironičnim stavom prema pobjedi protestantske vojske nad katoličkom 1690. kao nenametljiva kritika nemogućnosti prevladavanja povijesnih i vjerskih razlika čak i nekoliko stoljeća poslije.

Tijekom Rentonova polumonologa uočavamo blagu kritiku površnosti suvremenih civilizacijskih zasada, a poslije i etičko sagledavanje pogrešaka koje su izazvale stradanja sporednih likova dva desetljeća prije. Uz raspoložen glumački postav, raskošnu glazbu, dojmljivu fotografiju i dinamičnu montažu, Boyle se iskazao i izrazitim stilistom rabeći često i ekstravagantne oblike filmskoga zapisa poput zaustavljenoga pokreta, nakošenog kadra i teksta interpolirana u filmsku fotografiju. Iako u ekspoziciji stil i forma nadvladavaju sadržaj, većim dijelom filma svi su elementi skladno uklopljeni u cjelinu pa je T2 Trainspotting istodobno emocionalno i nostalgično djelo s obiljem humora i akcije, kao i odraza suvremenoga britanskoga društva.