Povijesne ličnosti i fikcionalna proza

Nakon Fride ili o boli (2007) i Dore i Minotaura (2015), Mileva Einstein, teorija tuge treći je roman Slavenke Drakulić u kojem se stvarne, povijesne ličnosti pojavljuju kao glavni likovi njezine fikcionalne proze. Osim te poveznice, zajedničko je spomenutim knjigama i to da su im u fokusu žene i da su pisane iz ženske vizure (kao što je slučaj, uostalom, sa spisateljičinim cjelokupnim dosadašnjim beletrističkim opusom); i na koncu, u sva tri romana predmet su osobita autoričina interesa različiti aspekti odnosā njezinih kreativnih junakinja sa životnim partnerima, slavnim umjetnicima ili genijalnim znanstvenicima. Podsjetimo: za protagoniste romana iz ovoga kruga autorica je u prvoj knjizi odabrala meksičke slikare Fridu Kahlo i Diega Riveru, u drugoj francusku fotografkinju (hrvatskih korijena) Doru Maar i španjolskoga slikara Pabla Picassa, a u trećoj srpsku fizičarku podrijetlom iz Vojvodine Milevu Marić i američkog fizičara njemačko-židovskog podrijetla Alberta Einsteina. Spisateljicu je kao ključno pitanje u njihovim biografijama zanimalo: zašto su te vrlo darovite, kreativne žene ostajale u dubokoj sjeni genijā, „velikih muškaraca“ s kojima su dijelile život, ili dio života, a istodobno i polje umjetničkog djelovanja?

Ovo su, naravno, sumarne i pojednostavnjene konstatacije, pa odmah valja reći da Slavenka Drakulić ne piše biografije niti želi „ispravljati“ one dosad napisane; nisu to, u žanrovskom pogledu, čak ni romansirane biografije. Riječ je o romanima u kojima se autorica oslonila na unaprijed „zadan“ okvir, koji čine širokoj javnosti poznati likovi i detalji njihovih biografija – važni događaji od kojih je sastavljen njihov život, njihova krajnja sudbina. Da bi romani zadržali vjerodostojnu prepoznatljivost zbilje, autorica nije odstupala od utvrđenih osnovnih biografskih činjenica, ali se u stvaralačkom postupku, jasno, njima slobodnije koristila, u skladu s odabranim narativnim strategijama; mogla je npr. birati događaje koje će uvrstiti u roman, doba o kojem će pisati, odstupati od prikazivanja zbivanja u vremenskom slijedu, posvetiti se nekim elementima socijalnog miljea kao što su uobičajene društvene norme ponašanja, osobito odnos prema ženama. Autorica pritom upozorava na ključnu razliku između biografije i fikcionalne proze (i ne bez razloga, jer se te dvije kategorije ponekad zamjenjuju): u biografijama se, kaže, vidi slijed događaja, kako se život te ličnosti odvijao, ali se ne vidi „zašto se osoba ponijela upravo na određeni način, koja je bila motivacija da donese neke odluke i kako se osjećala pritom“. A nju su zanimali odgovori upravo na ta pitanja – odgovori za koje drži da ih može dobiti oblikovanjem svjetonazora i psihe svojih junakinja, uživljavanjem u njihova unutarnja stanja i mehanizme kojima primaju zbivanja oko sebe i reagiraju na njih. Tako zapravo vrijednost, umjetnički doseg romana bitno ovise o tome koliko je čitatelju prihvatljiva i uvjerljiva konstrukcija psihološkog svijeta junakinje, odnosno logika motiviranja njezinih reakcija i postupaka. U romanima o Fridi Kahlo i Dori Maar spisateljica je sigurno, vješto i s mnogo osjećaja za nijanse pripovijedala o krizama i lomovima svojih junakinja, a jednako to uvjerljivo radi i u svome novom djelu.

Ponižavajući odnosi

Biografski okvir romana Mileva Einstein, teorija tuge čini bračna veza Mileve Marić (1875–1948) i Alberta Einsteina (1879–1955) te njihovi odnosi nakon rastave. Mileva je bila silno nadarena matematičarka pa ju je imućni otac poslao na studij u Švicarsku, želeći joj tako pomoći da postane materijalno neovisna jer joj šanse za udaju nisu bile velike zbog tjelesnoga hendikepa (šepala je). S Einsteinom se upoznala i zbližila na studiju fizike u Zürichu; vjenčali su se 1903, nakon što je on diplomirao i dobio posao, a ona, stjecajem loših okolnosti, ostala bez diplome. U braku su im se rodila dva sina, ali su odnosi supružnika s vremenom zahladnjeli, pogotovo otkako je Mileva doznala da joj je muž u ljubavnoj vezi s rođakinjom Elsom Löwenthal. Od 1914. Mileva sa sinovima živi u Zürichu, a Albert prelazi u Berlin te 1919, na njegovo inzistiranje, razvrgavaju brak. Novac od Nobelove nagrade koju je dobio 1921. Einstein je, prema prethodnom dogovoru, darovao Milevi, koja se morala nositi s teškim bolestima najbližih – shizofrenijom mlađeg sina i svoje sestre, a i s vlastitim depresijama, zbog kojih je često završavala u bolnici.

Roman se sastoji od pet dijelova/poglavlja, obuhvaća vrijeme od 1914. do 1933, a otvara ga šokantno pismo. Glavna junakinja, već na pragu srednje životne dobi, kad se gubi iluzija da bi se u budućnosti još sve moglo ostvariti, dobiva neočekivano okrutnu pismenu poruku od muža. On joj šalje Uvjete (u romanu se doslovno citira Einsteinovo pismo supruzi iz 1914, pronađeno i publicirano 1986), gdje taksativno nabraja što su joj dužnosti i čega se mora odreći u eventualnom budućem zajedničkom životu. Napuštena žena postaje svjesna svoje poražavajuće i ponižavajuće situacije: bez diplome, bez posla, praktički bez muža. Nekad njegova „ljubav života“, supruga, majka njegove djece, sada mu je odjednom „strankinja“, kojoj nudi „lojalan poslovni odnos“ svodeći je na služavku koja treba prati, čistiti, kuhati i odreći se svih osobnih odnosa s njim. Kako je došlo do toga, što je pošlo krivo da jedna iznimno talentirana i nekad ambiciozna žena doživi takav sunovrat?

Pomračenje uma

U tekstu se od početka prepleću vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo: neutralni narator pripovijeda što se zbiva i kako se osjeća glavna junakinja u vrijeme obuhvaćeno romanom, a istodobno iz njezinih sjećanja, retrospekcija, čitatelj doznaje brojne detalje o njezinoj prošlosti. Tako se Mileva prisjeća kako je još kao djevojčica postala svjesna da je drukčija (djeca su joj se rugala zbog šepavosti), kako ju je izbacilo iz ravnoteže protivljenje Albertovih roditelja njihovoj vezi, a ključno u narušavanju odnosa s Albertom i začetak njezinih depresivnih stanja bilo je zatajenje (zbog njegove karijere) i smrt izvanbračno rođene kćeri Lieserl ostavljene kod njezinih roditelja (i tu je posrijedi biografski dokument, pismo pronađeno i objavljeno 80-ih godina). Počela je sebe kriviti da je napustila kćer, da je ne položivši završni ispit na fakultetu izdala oca, bila je potištena zbog teške bolesti mlađeg sina i sestre, silno razočarana muževim ponašanjem („Razum i intelekt nisu često u skladu s moralnošću.“).

S vremenom skupilo se dosta toga, a za svoju duševnu bolest i njezine tjelesne refleksije, za koje doktori nisu nalazili objašnjenja, otkrila ga je sama Mileva u tada svježe objavljenu tekstu Sigmunda Freuda Tugovanje i melankolija. Dijelom naslova svog romana, teorija tuge, koji se spretnom aluzivnošću dovodi u vezu s Einsteinovom teorijom relativnosti, autorica sugerira gdje je tražila siguran oslonac za svoju interpretaciju još jedne nesvakidašnje ženske sudbine u prvoj polovici prošlog stoljeća. Talijanski psihijatar Giovanni Jervis kaže da depresija u „najobičnijem smislu“ znači tugu, a psihijatrijski problem postaje tek kad je snažna i dugotrajna. Tvrdi da se psihološki pojam tuge za mrtvom osobom može proširiti, pa slične osjećaje mogu izazvati neko veliko poniženje, osobni neuspjeh, svijest o životnim promašajima. Sve je to Mileva doživjela, ali njezin mehanizam za zaštitu u situaciji teških gubitaka blokiran je i ona ne uspijeva ostvariti svoj životni projekt. Ne može se oduprijeti depresiji; prepušta se očajanju, ne želi se osloboditi patnje zbog naglašene volje za samokažnjavanjem.

Kao što je snažno i vrlo efektno započela roman, autorica ga tako i završava, scenom rastanka sa sinom, koji ostaje u ludnici, i osjećajem svemirske samoće i mučninom krivnje: „Putem kući prisjeća se prizora iz bolnice. Kad je izlazio iz upraviteljeva ureda, Tete se na vratima okrenuo i rekao: Zašto me ostavljaš, mama? Učinilo joj se da to iz njega progovara Lieserl. Zadrhtala je.“

Snažan, potresan, uvjerljiv roman.