Posljednje jezične klopke

Zvonimir Balog rijedak je pjesnik s grandioznim opusom za djecu i nepravedno, od kritike, manje zamjetnim za odrasle, iako su oba u komplementarnom odnosu. Naime, Tvorac mu je (s kojim je Balog bio u dobrim, iako agnostičkim odnosima) izručio dar da bude ne samo pjesnikom nego mu je blagonaklono odredio i kakvim će pjesnikom biti, posebice kada je riječ o jezičnim alatima i materijalu za gradnju pjesme, to jest, posvemašnje balogovsko zvonimirenje – vlastite poezije i poetike. I tu je Tvorac bio izdašan, a razvidno je po tome što je pjesnik do kraja života (rođ. 1932. u Svetom Petru Čvrstecu kraj Križevaca, a umro 2014. u Zagrebu) inovativno nicao i vrcao plodnošću objelodanivši sedamdesetak knjiga, od toga desetak s idejom svijeta za odrasle. Kao što je bio i ostao središnja ličnost suvremene hrvatske dječje poezije 20. stoljeća u peterolistu s Ivanom Brlić Mažuranić, Matom Lovrakom, Grigorom Vitezom i Ivanom Kušanom, visokim se dosezima priključio i tradiciji takozvane obrnutosti očiglednoga svijeta i svakodnevnoga govora odraslih, koji je emitirao posebnosti stila jednog Bore Pavlovića i Ivana Slamniga.

Po nekima blizak nonsensu kao poeta ludens, humorist, kalamburist i dosjetljivac te žongler koji ostavlja jezične klopke, Balog iznenađuje i fascinira i na primjeru ove knjige iz ostavštine pod naslovom Svjetlost nevidljiva strana mraka. Igrivost njegova pjesničkog postupka odmah će osjetiti zavedeni čitalac koji postaje odgonetač i suigrač u ozbiljnoj gnoseološkoj igri kratkoročne životne egzistencije u stapanju sa svemirom. Naravno, tu zaista nema mjesta za razbibrigu i jezično jednoumlje. Bit će to uvažavanje biblijske egzegeze i kantovskoga mudroslova o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnog zakona u nama, između kojih pjesnik kontemplira. Dakle, iako shvaćen kao ludički pjesnik, uspijevao je posredovati susret dječje-ozbiljnog i nasmijano-tjeskobnog u cjelokupnom svome pjesničkom radu. Riječ je igračka, smatrao je, koju nikada nije mogao izgubiti, koju mu nitko nije mogao ukrasti i poderati i koja je novija što se njom dulje igramo.

U ovim pjesmama Balog je očigledno bio manje raspoložen rastvarati riječi u razobličavanju bezobličnog svijeta u grafovizualnom postupku (OSTIsvjetlOSTI) i s foničkim nakanama osluškujući prirodne jeke-imitacije svijeta i svakodnevnoga govora (halo lo lo lo). Stilistički materijal sada emitira poruku koja je bačena u svemir i koja je željna sumiranja prijeđena puta s ispunom o smislu postanka, ostanka i vječnosti. Sve vrvi od snažnih simbola i metafora u smislu novoga duhovnog rođenja, no pjesnik pjesmu ne objavljuje kao objavu pa stoga ne traži ni odaziv na nju. Njegov je um usmjeren i usredotočen na svemir, univerzum, beskraj i vječnost više nego kombiniranje i variranje jezika preko gramatičkih i govornih vrednota jezika. Ako je vječnost san ljudskog uma, tada se i s njom pjesnik zna semantički humorno poigrati:

i samo što smo iz vječnosti stigli

još se nismo pravo na noge digli

nismo se uspjeli s onima što su

nas dočekali izgrliti izljubiti

izmijeniti koju riječ

schnelzug za povratak zasvirao je već

pozivajući putnike da se što prije popnu

malo zatim nestalo je traga nebu i kopnu

(I samo što smo iz vječnosti stigli)

Balog se ozbiljno primaknuo dijagnostici svijeta i bivanja u njihovim krajnostima, ali nipošto kao pjesnik velikog razočaranja. Kao što ga je svojedobno zanimao skeptični humanizam zbilje kroz situacijski i verbalni humor, kako se pisalo, sada pak promiče ideju života kao savršenoga kruga koji ne nailazimo na ovom svijetu te su njegova poetska promišljanja bačena u vječnost. Autor pogovora Tonko Maroević smatra da ti i takvi stihovi (naslovi) imaju testamentarno značenje i kao da emitiraju slutnju rastajanja sa svijetom i životom, ali to pjesnik čini bez morbidnih i melankoličnih tonova kao nadmašivanje ograničenih zemnih kategorija i usvajanja definitivne slobode proziranja rečene krajnosti. I noć postoji, rekli bismo, kao obmana, san, smrt i nježnost, a ne kao lukavi zloduh pjesnikova osjetilnog iskustva. Stoga je Balog pjesnik introspekcije kao unutrašnje inventure i jezične vivisekcije iza koje stoji potreba za jezičnom i duhovnom konsolidacijom. Njegov privatni pravopis više ne zaobilazi ozbiljne i dojmljive poruke o nastanku, nestanku i budućnosti svijeta. Luckasta zabavnost i zaigranost upozorava nas na univerzum nevolja i zabluda našeg života, a ta se sad igra odvija na razini kozmološke komunikacije: „svemir / grebem signalima po // opni nekraja // što očajno zvonimiruje. Ili: „noć // ta trepavica zemlje //koja trepće // dan joj je upao u // oko.“ Trepavice su kao oružje ljubavi zapravo bezazleni artikli ljubavi, a dan obznanjuje novi poredak vrijednosti koji treba nadvladati. Pjesnik se i ovdje omaknuo niz sebe i želi vidjeti ono što još nije viđeno.

Oduvijek se smatralo da onaj koji je nesretan na ovome svijetu upire pogled u nebesa. Balog nije jedan od takvih očajnika, on rubove beskonačnosti također dotiče kozmičkim ritmovima vlastite igre, koju sad više nego ikad osmišljava. Pjesnik je dovoljno upoznao tragični svijet odraslih, koji je uvijek demistificirao jezičnom virtuoznošću kao vječni enfant terrible i homo ludens u mreži jezičnih tekstura. Nova se Balogova igra sada zasniva na osjetnim podacima koji pristižu „s druge strane“ te će izričajno tajanstvo uvijek biti nova peripetija u nekom zbivanju. Pjesnika, pritom, nije napustila ni zaigranost ni mudrost, a odbačena je i tradicionalna lirska rezignacija. Radost je sad svemir – tuga je svijet, ali ni na ovom svijetu ne umire se da bi nas Njegovo Svjetlo oživjelo na drugom, kao što to Bog reče Mojsiju.

Balog se tekstualnošću i pojmovnim asocijacijama nije odvojio od nas, on je vazda tu i sada, ponekad sa svojim toksičnim i sarkastičnim porukama blizak modelima ljudske prirode, a ponekad u odbljescima svjetla iz nebeskih dubina koje je odčitavao i koje je za života želio sagledati upravo u svojim maštalačkim rješenjima, u pjesmama iz ostavštine. One su sad postale zaglavni kamen u zaista veličajnoj vrijednosnoj gradnji ove poezije.