Poezija se u Njemačkoj puno čita

U sklopu projekta Poetry in exchange Hrvatski centar PEN-a ugostio je nedavno u Zagrebu troje njemačkih pjesnika: Claudiju Gabler, Hansa Thilla i Dominika Dombrowskog. Hans Thill već je surađivao s Hrvatskom te je njemačkoj publici približio nekoliko hrvatskih pjesnika, a njegovo gostovanje bilo je prilika da i hrvatska publika upozna njegov rad. Rođen je 1954. u Baden-Badenu, a živi u Heidelbergu. Piše poeziju, suosnivač je izdavačke kuće Das Wunderhorn i voditelj Kuće za umjetnike Edenkoben. Radio je kao urednik te prevoditelj s francuskog jezika. Dobitnik je, među ostalim, nagrade za poeziju Peter Huchel. Prvu zbirku pjesama Gelächter Sirenen objavio je 1985. i od tada redovito objavljuje poeziju.

Kakav je status poezije u Njemačkoj? Koliko je važna i koliko vidljiva?

Trenutačno se o statusu poezije u Njemačkoj mnogo govori. To je već dobar znak, jer bilo je razdoblja u kojima se strahovalo od dodira s poezijom, govorilo da ona gotovo nikoga ne zanima. Mnogo je izvrsnih mladih pjesnikinja i pjesnika. Namjerno na prvom mjestu navodim pjesnikinje jer upravo mlade žene dominiraju scenom u Njemačkoj, a čini mi se da je tako u mnogim europskim zemljama. Vrijeme muške prevlasti kada je nekoliko žena služilo tek za dekoraciju – prošlo je. Vjerujem da je poezija danas, ako se može govoriti tako uopćeno, znatno nošena ženskim glasovima. Govorim o naraštaju oko četrdesete, to još nazivam mladom scenom. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća s jednim kolegom za svako desetljeće objavljujem po jednu antologiju, koja čini svojevrsnu inventuru poezije tog razdoblja. U pogovoru antologije posvećene 2000-im pisali smo melankolične tekstove i pitali se tko će još nakon nas pisati poeziju s obzirom da se mladi radije bave poetskim natjecanjem (poetry slam). No iznenada se 2003. pojavio mali berlinski izdavač Kookbooks, a njegovu osnivačicu – pjesnikinju i prevoditeljicu Danielu Seel – danas znaju svi u Njemačkoj i odjednom smo dobili veliki pjesnički pokret.

Je li s nešto promijenilo sa samom poezijom ili s njezinim čitateljima?

Čvrsto vjerujem da će poezije uvijek biti. Mislim da čovjek ne može živjeti bez poezije baš kao ni bez kruha. Kad zbijamo šale jedni s drugima, i to je poezija, a ne samo ono što pišu Hans Thill ili Zvonko Maković. Kad pokušamo nešto izreći ne izravno, nego lijepo, to je već poezija. Inače, u Njemačkoj postoji teza da država treba snažnije podupirati pjesnike. O tome se govori u predsjedništvu PEN-a, kojega sam član, a znam i da je ministrica za kulturu i medije Monika Grütters potporu poeziji uvrstila u svoj program. U Njemačkoj se nešto pokreće, no ne mogu reći kako je u drugim europskim zemljama. Političke potpore ne mogu jasno ništa pokrenuti, ali mogu poduprijeti ono što već postoji. O poeziji se više govori i postoji nekoliko stipendija za pjesnike. Dogodila se i promjena razmišljanja u žirijima, primjerice. Prije dvije godine na Sajmu knjiga u Leipzigu književnu nagradu za najbolje djelo odnio je pjesnik, a već je činjenica da je ušao u uži izbor bila odlična stvar! Pet godina prije govorilo se da poezija nikada neće dospjeti na taj popis, da je to potpuno isključeno i da se moramo prilagoditi publici. Dogodila se promjena u razmišljanju. To nema veze s politikom, koja samo slijedi postojeći razvoj, no i to da ga slijedi govori o tome da se nešto promijenilo.

Hrvatska publika nije imala mnogo prilike susresti se s vašim pjesmama. Nemate knjigu na hrvatskom, prevedeno vam je samo nekoliko pjesama. Kako biste opisali svoju poeziju?

Riječ je o poeziji jezika koja polazi od duhovitih formulacija, zanima se za jezik i ono što se s njime događa dok pripovijedam, što ne znači da je moja poezija nužno narativna. Srodna je s nadrealizmom, ne obazire se na metrički oblik, pokušava rabiti jezik na začudan način, a kako sam stariji, nosi više od mene sama. Kao mlad čovjek objavio sam zbirku u kojoj nije bilo zamjenice ja. Umjesto „ja, ja, ja“ pisao sam „čovjek, čovjek, čovjek“, a to je velika razlika. To je poetski zanimljivo, no morali biste vidjeti tekstove da biste shvatili o čemu je riječ. U idućim projektima primijetio sam kako se ta zamjenica ponovno uvlači u moju poeziju. Riječ je o različitim projektima, riječ je o nekoj vrsti serijskog pisanja. Jedan sam ciklus nazvao U žurbi i svaka je pjesma počinjala tim riječima. Ono što nam spontano, u žurbi i usput, pada na pamet zanimljivo je i pomaknuto. Naslov je moje druge zbirke, nastale u vrijeme Zaljevskog rata, Civilni ciljevi. Prije dvije godine objavio sam Knjigu sela – kratke proze od kojih svaka opisuje neko drugo selo: postoje tegobna sela, marljiva, skromna... Cijenim pjesme Zvonka Makovića, koji se, među ostalim, poziva na njemačkog eksperimentalnog pjesnika Helmuta Heißenbüttela, kojega također veoma cijenim. Osjećam se povezan s Makovićem, ali i s engleskim pjesnikom Jeremyjem Prynneom. U poeziji postoji i tendencija popa, ali to nije moj put. Rado i često slušam pop-glazbu, ali takva forma izravnog izraza nije moja.

Kako onda komentirate odluku o Nobelovoj nagradi za književnost Bobu Dylanu?

To je vic, neozbiljna odluka, jer Dylan ionako ne treba tu nagradu, što nam je i pokazao. Nobelova nagrada nabačena mu je tek tako, što se ne bi trebalo događati. Nisam zadovoljan, iako jako volim neke njegove pjesme i stil pjevanja. Čini to vrlo poetski, to nije upitno, ali ipak je riječ o drugoj sferi.

Prevodite s francuskoj jezika. Možete li usporediti pisanje i prevođenje?

Danas više ne prevodim – jer ne moram. Neko sam vrijeme živio od prevođenja, između 1980. i 1990. preveo sam tridesetak knjiga. Kad se osvrnem na to razdoblje, vidim da mi je prevođenje jako pomoglo. Nisam prevodio samo poeziju, nego i kulturno-znanstvene knjige, romane, specijalizirao sam se za književnost Magreba, za sjevernoafričku književnost na francuskom jeziku koja me kulturološki zanimala, no prevodio sam prije svega ono što sam dobio u nalog jer sam od prevođenja živio. Poeziju s vremena na vrijeme prevodim i danas. Na internetu imam projekt Groblje mrtvih pjesnika. Kad umre neki pjesnik, potražim njegovu pjesmu i postavim mu je kao nadgrobni spomenik. S obzirom da prevodim sa svih romanskih i germanskih jezika, pokrivam velik dio svijeta, a za druge jezike to čine moji prijatelji. Umre li, primjerice, ruski pjesnik, zamolim Olgu Martynowu da mi prevede njegovu pjesmu. Navečer ponekad prevedem pjesmu, ali to više nije prevoditeljski rad koji podrazumijeva dvanaest sati dnevno za pisaćim stolom – jer i za zagrijavanje treba vremena – i koji ne ostavlja vremena ni za što drugo. Prevođenje je nekada vrlo štetilo mojem vlastitom pisanju, no u konačnici ga je jako obogatilo.

Kako ste izborili uvjete i vrijeme za pisanje?

Direktor sam Umjetničke kuće Edenkoben u vinskoj regiji Pfalz, između Landaua i Neustadta. Zaposlen sam na pola radnog vremena i ako imam sreće, ujutro mogu sjesti i pisati nekoliko sati. Eto, jutros sam pisao, za mene je to uspješan dan. Većina pjesnika reći će vam da je nemoguće pisati poeziju osam sati dnevno, inače bi čovjek poludio. Zato se uz pisanje poezije jako dobro može raditi još neki posao. Ne radim ništa za čime nemam unutarnju potrebu. Vođenje umjetničke kuće Edenkoben također me ispunjava jer sam okružen piscima, organiziram zanimljiva zbivanja. Uvijek sam se trudio ne služiti mainstreamu, a to vrijedi i za prevođenje: prevodio sam autore koji bi inače najvjerojatnije ostali neprevedeni. Do danas mi je ostao važan, primjerice, Abdelwahab Meddeb, arapski autor francuskog jezika koji je već devedesetih pozivao na reformu islama i pisao vrlo hrabro lijepe pjesme, odlične priče i religijsko-teorijske eseje protiv suženog promatranja islama. Prevodio sam i Assiu Djebar, koja se bori za ženska prava.

Potkraj sedamdesetih s kolegama ste osnovali izdavačku kuću Wunderhorn. Kako je došlo do te inicijative?

Bili smo militantni ljevičari u Heidelbergu, ali pripadnici nedogmatske, kreativne struje, prozvali smo se „spontancima“. Svojim političkim akcijama nismo daleko dogurali, pa smo odlučili osnovati izdavačku kuću. Bio sam tada vrlo mlad, još mlađi od ostalih. Izdavali smo poeziju, književnost i štošta drugo. Prije šest godina morao sam napustiti nakladu zbog posla u Umjetničkoj kući, ali oni nisu potonuli, ide im i bolje nego dok sam bio s njima.

Niste mnogo postigli političkim akcijama. Koliko se može postići izdavačkom kućom?

Vodila nas je iluzija da možemo pokrenuti svijet. Na prvi pogled to je nemoguće, jer se promjene ne zbivaju preko noći, ali ipak smo objavili neke važne autore i uveli ih u njemački javni prostor. Primjerice, spomenutog tunisko-francuskog autora i muslimanskog kritičara islama Abdelwahaba Meddeba, ali i Edouarda Glissanta, teoretičara koji se zalagao za nov odnos među bivšim robovima i robovlasnicima. Umro je prije pet godina, ali danas je vrlo čitan diljem svijeta, filozofi su ga preuzeli u svojim diskursima. Takve smo ljude predstavili njemačkoj javnosti, siguran sam da drugi to u ono vrijeme ne bi učinili. Pripadamo generaciji koja je mislila da sve mora napraviti sama. To nije loše. Za pjesnika nije loše da upozna praktičnu stranu književnog tržišta i druge aspekte realnosti. To mi nije štetilo, samo je ponekad bilo naporno.

Njemačka knjižna industrija uzor je cijelom svijetu. Kako je biti mali izdavač u toj vrhunski organiziranoj branši?

Ta iznimna organiziranost bila je dobra za nas, iako se danas stanje pogoršava, a manje knjižare propadaju. Zajednica njemačkih nakladnika i knjižara može se pohvaliti pozitivnim brojkama, ali profitiraju veliki lanci, a male knjižare, gdje rade ljudi koji znaju svaku knjigu i mogu pomoći kupcima – teško opstaju. Ugrožava ih Amazon, gdje kupci brže i jednostavnije dolaze do knjige. Te su tendencije vjerojatno prisutne svugdje u svijetu. Potkraj sedamdesetih osnovano je još mnogo malih, opozicijskih izdavača koji su radili ono što veliki izdavači nisu htjeli. Postojala je, kao i danas, vrlo živahna scena, vrlo energična i prisutna u medijima. Činjenica da u Njemačkoj postoje poduzeća kod kojih knjižare naručuju knjige s dostavnim rokom od jednog dana za nas je male izdavače bila izvrsna stvar. U Francuskoj primjerice ne postoji takav sustav koji bi pokrio sve izdavače. Zato konkurencija malih i velikih izdavača u Njemačkoj nije bila tako velika kao u drugim zemljama. Teoretski tada, ali i danas, možete dobiti svaku knjigu, svakog izdavača u roku od jednog dana. No ni to kupcima više nije dovoljno brzo pa knjigu naručuju kod Amazona. U Njemačkoj od 1995. postoji čak i Zaklada Kurt Wolff koja štiti male izdavače, a prima potporu Ministarstva kulture. Scena je bogata i raznolika. Usprkos tomu tržišni uvjeti postaje sve teži, a mali izdavači često rade na rubu bankrota, radeći upravo ono što je deficitarno – a deficitarno je zato što se veliki izdavači, gledajući samo na zaradu, time ne žele baviti. I mali izdavač mogao bi raditi samo uspješnice, i vjerojatno bi mu sasvim dobro išlo. No mali izdavači redovito rade izdanja za uski segment publike, pitanje je samo koliko su izdržljivi. Poznajem i u Hrvatskoj izdavače poput Branka Čegeca, koji svoja izdanja rade srcem, ali ne da bi zaradili. Bilo bi dobro kad bi Njemačka još intenzivnije podupirala male izdavače jer kazalište, opera, filmska industrija dobivaju velike subvencije, za razliku od književne scene.

Aktivan ste član Njemačkoga centra PEN-a – organizacije koja se bori za zaštitu i slobodu riječi. Što to danas znači za Njemački PEN?

PEN je organizacija za zaštitu ljudskih prava, poput Amnesty Internationala i drugih. Iz njemačkog je PEN-a došla prva rezolucija o izbjegličkoj krizi, prvi smo reagirali prije tri godine oko Božića i pokrenuli stvari u Njemačkoj. Član sam odbora Pisci za mir koji se sastaje na Bledu u Sloveniji, a osnovan je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina u skladu s tadašnjom politikom nesvrstanih. Nastojimo pridonijeti tomu da postojeći konflikti ne prerastu u vojne, to je mukotrpan i često bezuspješan posao, kao što možete zamisliti, inače više ne bi bilo ratova u svijetu. No isplati se barem pokušati djelovati preko centara PEN-a jer oni postoje u gotovo svakoj, pa i u zemljama poput Kine. Nastojimo utjecati na nacionalne podružnice da pridonesu mirnom rješavanju konflikta. To je poludiplomatska aktivnost, ali odustati ne smijemo.

Djelotvorniji je odbor Pisci u zatvoru, koji pokušava legalnim sredstvima osloboditi pisce iz zatvora. Odbor Pisci u egzilu u Njemačkoj dodjeljuje stipendije progonjenim piscima kako bi se mogli povući na godinu ili dvije i posvetiti pisanju. Često je riječ o spašavanju života, o ugroženim ljudima. U Hrvatskoj je ne tako davno vladala diktatura. U Njemačkoj je vladala najstrašnija diktatura, ali je od tada prošlo mnogo vremena, ja sam odrastao u demokratskoj zemlji i mislim da mi je dužnost pomoći ljudima u arapskom svijetu ili u Turskoj: možemo barem otežati posao diktatorima, jer znaju da ono što rade ne ostaje skriveno. Znamo da nijedan bankar zbog bankarske krize nije dospio u zatvor, ali 800 pisaca diljem svijeta jest u zatvoru jer su se odvažili izreći istinu. To je krivo i tu se moramo angažirati kao pisci. S druge strane, to nam pokazuje potencijalnu snagu riječi. Činjenica da zbog rečenice ili formulacije u pjesmi netko može dospjeti u zatvor dokazuje koliko poezija može biti djelotvorna. Iako su težina riječi i važnost pisca možda i veće u nedemokratskim društvima, nitko ne bi poželio tu vrstu važnosti. O tome svjedoče i novija iskustva iz vremena podijeljene Njemačke. Mnogim je mojim prijateljima iz bivšeg DDR-a trebalo vremena da se snađu u novim okolnostima nakon pada Zida, ali nema nikoga među piscima tko žali za starim vremenima.

Možete li pojasniti koncept umjetničke kuće koju vodite? Na koji ste način surađivali s hrvatskim autorima?

U Njemačkoj ima mnogo umjetničkih kuća. Naša kuća pripada pokrajini Rheinland-Pfalz. Smještena je u lijepom vinorodnom kraju. Godišnje tamo stanuje i radi pet pisaca. Imamo i projekt Poezija susjeda, u kojem pjesnici prevode pjesnike, Hrvatska je bila gošća 2007. U kući tada gostuje po šest pjesnika i prevoditelj koji njihove pjesme prevede u sirovom obliku, to se zove interlinearna verzija, jer svaka riječ stoji baš kao i u originalu; potom šest njemačkih pjesnika na temelju tih sirovih interlinearnih prijevoda stvara konačne prijevode na njemački. Svi sudionici tjedan dana borave u kući: razgovaraju o pjesmama, što stoji u kojem retku i zašto. Na najrazličitijim jezicima razgovara se o poeziji, pije se rizling koji raste iza ugla, vlada prijateljsko-radna atmosfera. Prevoditeljica Alida Bremer pomogla mi je pri izboru pjesnika 2007: Tomice Bajsića, Branka Čegeca, Zvonka Makovića, Gordane Benić, Ivane Bodrožić i Delimira Rešickog. U poeziji ne postoje mali i veliki jezici. Nema mnogo Hrvata na svijetu, ali ima mnogo hrvatskih pjesnika. Uvijek se iznova čudim kako mnogo dobrih pjesnika može dati nacija od četiri milijuna stanovnika. To vrijedi za gotovo svaki narod diljem svijeta. Ono što me tada intrigiralo bila je blizina rata, kako je to iskustvo poetski prerađeno, ako uopće jest. Moglo se zapaziti da je još mnogo rana otvoreno, da je bilo traumatičnih doživljaja. Usred dosadno mirne Njemačke pokazali smo da život ima i tu stranu. Jedno je kad se o tome doznaje iz medija, drugo kad se o tome čitaju pjesme. I obratno, važno je da Nijemci nisu poznati samo kao kapitalisti koji otvaraju banke i prodaju automobile, nego da postoje i pjesnici koji prevode hrvatske pjesnike na njemački. Ta serija postoji već 28 godina, uglavnom riječ je o europskim zemljama, no imali smo i Tursku. U Njemačkoj živi toliko Turaka da ne znam koju bismo zemlju mogli vidjeti kao susjeda ako ne Tursku. Ove godine radimo Siriju kako bismo upozorili na to da među Sirijcima postoji i pjesnici, ljudi u egzilu koji žive u Francuskoj, Njemačkoj ili Švicarskoj, riječ je dakle o susjedima u najužem smislu riječi.

Projekt Poezija susjeda – pjesnici prevode pjesnike pokrenuli ste 2000. Što ste naučili o europskoj suvremenoj poeziji?

Mislim da je istočnoeuropska poezija zanimljiva jer donosi mnoga iskustva i probleme koje treba preraditi. Jezično je radikalnija od francuske poezije, primjerice. Pozvao sam mnoge istočnoeuropske zemlje jer ne može se pozvati Hrvatska i Slovenija, a Srbija ili Bosna ne. Gostovale su i Ukrajina, Rumunjska. U poeziji tih zemalja zapaža se pritisak, problemi koji tište, ta je poezija ponekad sirova, ali vrlo snažno estetski prerađena, progovara o ljudskom identitetu, novim odnosima, smjeni slobode i neslobode. Primjerice, pjesnik Jurij Andrukovič koji živi u Ukrajini i politički je vrlo djelotvoran: to su politički akteri i pjesnici, u Njemačkoj toga više nema, a silno je zanimljivo. S druge strane, zanimljivo je i kako engleski avangardisti barataju činjenicom da svaka šuša danas govori engleski i da je taj jezik postao lingua franca, kako se poezija spašava od tog brbljanja diljem svijeta.