Podizanje Matičine palače

1880.

Matičino se vodstvo osobito zalaže da se počnu objavljivati narodne pjesme i izabiru Šenou, Franju Markovića, Janka Jurkovića, Tadiju Smičiklasa i Ivana Kostrenčića kao radnu skupinu koja će tražiti kompetentnoga urednika za takva izdanja i koja će nastojati da se prvi svezak pojavi već naredne 1881. No to se nije dogodilo. Matica je i inače sve češće osnivala radne skupine koje su se brinule da se ostvari neki ambiciozniji nakladnički plan.

Vrlo se živo raspravlja kako proslaviti 30. obljetnicu Vrazove smrti i u vezi s tim povezuju se matičari s rodnim Vrazovim Ljutomerom, u koji odlazi na dogovore Franjo Marković. Planira se spomen-ploča, slika u drvorezu koja će se dijeliti na dan svečanosti i sl.

Uz beletristiku, domaću (Vraz, Jurković) i stranu (Sienkiewicz), Matica nastoji širiti tematiku svojih izdanja, pa izlaze Razgovori o narodnom gospodarstvu Blaža Lorkovića i Slike iz geologije Mije Kišpatića.

1881.

Javljaju se problemi s Viencem. U protekloj godini prihodi su bili 7912 forinti, a rashodi 9075 for. pa Dionička tiskara odbija dalje tiskati list. Pao je broj pretplatnika s 1244 na 1031.

Te je godine umro August Šenoa i istoga dana (13. prosinca) zasjedali su Matičini čelnici i dogovarali kako da što dostojnije isprate „nezaboravnoga družtvenoga potpredsjednika“. Uz niz odluka povezanih s pogrebom donijeli su i odluku da se već sljedeće godine tiskaju Šenoine Izabrane pjesme.

Matica objavljuje prijevod Puškinova Evgenija Onjegina (prevoditelj je Ivan Trnski) i nastavlja s povjesnicama pa donosi Poviest grčku Victora Duruya u prijevodu dr. Petra Tomića. Šulek objavljuje svoje djelo Lučba za svakoga ili popularna kemija. Od domaćih književnika objavljeni su J. Jurković i F. Milin, a moralizatorska nastojanja vide se u objavi knjige Zdrav razum i pošteno srdce talijanskoga autora Cezara Cantua. Knjigu je „za hrvatski sviet“ preradio Ivan Despot.

1882.

Novina su u Matičinu izdavaštvu djela iz klasične grčke i rimske književnosti. Tomo Maretić priredio je Homerovu Odiseju, a Adolf Veber Tkalčević Crispa Gaja Salustija (Knjiga o Catilininoj uroti, Knjiga o Jugarthinom ratu). Pojačavaju se otprije prisutna nastojanja da se objavi što više djela iz slavenskih književnosti (Puškin, Turgenjev, Kraszewski), a od domaćih Šenoa, Ferdo Becić i Josip Eugen Tomić. Mijo Kišpatić nastavlja surađivati i objavljuje knjigu Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti. Izlazi i prvi dio Smičiklasove Poviesti hrvatske. Od najstarijih vremena do 1526. Drugi je već ranije objavljen (1879).

1883.

Akademija šalje dopis Matici i poziva je da sudjeluje na „književničkom sastanku jugoslavenskom“. Matičina uprava pristaje na to uz uvjet da joj se pošalje program (5. ožujka 1883). Sastanak se trebao održati 1885, ali je Akademija javila „da nije dozvoljeno držati sastanak jugoslavenskih književnika“.

Izlazi drugi dio Kišpatićeve knjige o novovjekim izumima, B. Lorković objavljuje Žena u kući i družtvu, Maretić je priredio Homerovu Ilijadu, Gavro Manojlović preveo je s francuskoga Povijest istočnih naroda francuskoga egiptologa Gastona Maspera. Beletristiku objavljuju Šenoa, Franjo Marković, Vladimir Mažuranić i Jenio Sisolski (tj. Eugen Kumičić). Prvi se put u Matičinu izdavaštvu javlja i glazbena problematika: Ivan pl. Zajc objavljuje Hrvatske skladbe.

1885.

Matica ima 6200 članova, najviše dotad. Vlada nekoliko godina daje godišnje po 2000 forinti za izdavanje klasika i narodnih pjesama (što se može, barem dijelom, pripisati dobrim odnosima između predsjednika Kukuljevića i kancelara Ivana Mažuranića).

Osim već spomenutih knjiga Mije Kišpatića, Jurja Carića i Petra Tomića, nastavlja se sa Šenoinim Sabranim pripovijestima, tu su i Kumičić (Sirota) i Botić (Bijedna Mara, Petar Bačić).

1886.

Već dulje djeluje pododbor za izgradnju kuće Matice hrvatske, 22. ožujka podnijeli su izvješće koje „bje odobravanjem primljeno na znanje te ujedno jednoglasno u svih točkah primljeno i odobreno“. Zaključeno je da Matica treba uputiti molbu Gradskom zastupstvu u vezi sa zemljištem na Zrinskom trgu. To je zastupstvo Matici besplatno ustupilo zemljište i na glavnoj Matičinoj skupštini (2. svibnja) odlučeno je da se po postojećem nacrtu izgradi dvokatnica (trošak: 70.000 forinti). Zasad će se graditi 2/3 zgrade, koja ne smije biti luksuzna, ali mora biti vrlo solidna. Četvrtoga svibnja izabran je pododbor za gradnju kuće. Predsjedao mu je Janko Jurković, a u njemu su bili Đ. Deželić, A. Eisenhut, T. Smičiklas, F. Folnegović, B. Lorković, R. Lopašić, J. Stare i I. Kostrenčić. Za arhitekta je izabran Ferdo Kondrat, predsjednik Kluba inženjera. Planira se da do kraja godine kuća bude pod krovom, a da do kraja srpnja 1887. bude predana Matici.

U studenom te godine stigla je u Maticu zbirka narodnih pjesama koje je u okolici Bihaća prikupio prof. Luka Marjanović. Najviše mu je pjesme kazivao Mehmed Kolak Kolaković iz Orašca. Prikupljena je zbirka odlična po mišljenju stručnjaka, ali prof. Marjanović obavještava da je to samo četvrtina pjesama koje Kolaković zna, pa odbor 3. prosinca zaključuje da toga kazivača pozove u Zagreb, da ovdje otpjeva sve pjesme koje zna, da se pjesme snime i prepišu.

Objavljena je peta knjiga Šenoinih sabranih pripovijesti, prozom se javljaju K. Š. Đalski i I. Vojnović, putopisima A. Veber, a taj autor priredio je i Ciceronove Izabrane govore. Kišpatić objavljuje Kukce (prvi dio, a drugi će izaći naredne godine), Ivan Broz Crtice iz hrvatske književnosti, prvi dio, drugi će izaći 1888. Poseban je odjek imala Kukuljevićeva knjiga Glasoviti Hrvati prošlih vjekova.

1887.

Na sjednici uprave u svibnju Ivan Kostrenčić izvješćuje da je kazivač narodnih pjesama Mehmed Kolaković još početkom godine stigao u Zagreb, da su pjesme koje je otpjevao prepisane i da su priređene za tisak. Matica treba što prije objaviti te pjesme jer „glasi raznose da se i s druge strane snubi Mehmed Kolak da svoje pjesme u pero kazuje“. Matica se silno angažira oko skupljanja i bilježenja narodnih pjesama po svim hrvatskim krajevima. Od nekih otkupljuje zbirke koje su prikupili, drugi joj takve zbirke daruju.

Na sjednici 13. svibnja nalaže se tajniku da Matičine knjige prenese u novu Matičinu kuću, odlučuju odbornici da se kupi novi namještaj jer Matica svoga pokućstva nije imala. Kako je prostora bilo mnogo, Matica će iznajmljivati stanove po cijeni od 500 ili 600 forinti godišnje svaki.

August Harambašić preveo je Pjesničke pripoviesti Tarasa Ševčenka, a Vladislav Vežić Goetheovu Ifigeniju na Tavridi, od domaće proze objavljuje Matica Šenou, J. E. Tomića, Đalskoga i Davorina Trstenjaka. Od „stručnih knjiga“ spominjemo, uz nezaobilaznoga Kišpatića, Franju K. Kuhača (Vatroslav Lisinski i njegovo doba), Ivana Kukuljevića Sakcinskoga (Poviest porodice Drašković). Poznati filolog August Musić priredio je prvi dio Herodotove Povijesti (drugi će, uredno, izaći sljedeće godine), a Musić je napisao i uvodnu studiju Kratek načrt hrvatske slovnice primerjene s slovensko za Rječnik hrvatsko-slovenski koji je Matica hrvatska izdala za svoje slovenske članove.

1888.

Na sjednici 13. studenoga tajnik-blagajnik Kostrenčić izvješćuje da je Matica od iznajmljivanja stanova uprihodila u godini dana 2900 forinti. Odbornici odlučuju da će se 2400 forinti uložiti u „književne radnje“, a 500 forinti založit će se u štedionicu i tim će se novcem plaćati troškovi amortizacije i porez na zgradu.

Deset dana poslije na sjednici se raspravlja o posve drukčijim problemima. Matica konstatira da veliki Akademijin Rječnik slabo napreduje i da bi bilo dobro objaviti „praktični rječnik hrvatskoga jezika“. Profesor Tomo Maretić pripravan je to djelo izraditi, ali prije početka rada treba se obavijestiti je li istina da u Beogradu već takav rječnik radi Stojan Novaković.

Na sjednici u prosincu Tadija Smičiklas predlaže da se u Matičinim prostorijama osnuje „njeka vrst čitaonice dotično literarnoga kluba“. Izabran je pododbor koji će proučiti okolnosti i predložiti rješenje (Smičiklas–Lopašić–Folnegović–Badalić–Kostren­čić).

Đalski, J. E. Tomić, N. Tomasseo, V. Novak, M. Ban, I. Gundulić (Dubravka) – to je popis hrvatskih književnika čija je djela objavila Matica hrvatska u toj godini. Nastavljaju se nastojanja oko upoznavanja zemljopisne (Ivan Hoić, Slike iz obćega zemljopisa, I) i povijesne problematike (Ivan Rabar, Poviest carstva rimskoga, Radoslav Lopašić, Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović).

1889.

Te su godine umrli Janko Jurković (20. ožujka), Ivan Kukuljević Sakcinski (1. kolo­voza) i Adolf Veber Tkalčević (6. kolovoza). Pret­hodne godine (18. prosinca) umro je Antun Mažuranić. Svi su oni velik dio svoje darovitosti i svojih snaga ugradili u Matičinu djelatnost. Na komemoraciji je Ivan Kostrenčić rekao da je u trenutku kada Kukuljević postaje predsjednikom Matičina glavnica iznosila 30.000 forinti, a u trenutku njegove smrti imala je zgradu koja vrijedi 60.000 forinti i još toliko gotovine. Jasno, materijalni pokazatelji nisu jedina vrijednost. Izdavačka djelatnost nadmašila je daleko Matičino izdavaštvo otprije.

Petnaestoga prosinca na skupštini izabrana je nova uprava. Na čelu joj je povjesničar, sveučilišni profesor Tadija Smičiklas (1843–1914), književni je odbor vodio Josip Eugen Tomić, a gospodarski Radoslav Lopašić. Tajnik-blagajnik i dalje je Ivan Kostrenčić.

U toj je godini otisnuto dvanaest knjiga. Objavljena je proza Šenoina, Kumičićeva, Novakova, komedija Vojnovićeva, poezija Sundečićeva i Harambašićeva. „Stalni“ Matičini suradnici Kišpatić i Rabar nastavljaju svojim stručnim djelima, pojavljuje se Maretićeva knjiga Slaveni u davnini, Milivoj je Šrepel priredio Tacitova Manja djela, Blaž Lorković objavljuje Počela političke ekonomije i piše predgovor za knjižicu Antun Jakić i knjižica za hrvatske trgovce.

U veljači je umro Ante Kovačić, Matica komemorirala je njegovu smrt u prosincu. I inače je Matica to činila i nastojala pomoći obiteljima preminulih književnika, posebice naravno obiteljima onih koji su objavljivali u Matici ili bili njezini dužnosnici.

(nastavak u sljedećem broju)