Naš anđeo u Havani

Zelene brojke semafora na uglu Avenide 23 i Calle M treperile su prijeteći da bi ih ubrzo zamijenile crvene, što je značilo da će prvi red automobila neumoljivo nastaviti vožnju. Motori su brujali kao da će se ispod hauba živopisnih boja polustoljetnih Chryslera, Fordova, Chevroleta i ostalih muzejskih primjeraka na kotačima razletjeti u komadiće. Valjalo se što prije skloniti. Preostao je samo korak, no tad mi je desna noga uletjela u poveću rupu na kolniku, a lijeva već visjela nad pločnikom. Poletio sam kao izbačen oprugom. Glava mi je prohujala nekoliko centimetara od velikog rubnog kamena. Pao sam udarivši snažno prsnim košem i natkoljenicom, osjetivši resku bol u rebrima i kuku, no najgore sam izbjegao. Prvo što sam ugledao nad glavom, bilo je ogromno zdanje Hotela Habana Libre čiji se nepregledan red prozora gubio u visini, a između njih na dugačkoj štangi vijorila je kubanska zastava. Krasan prizor!

Božidar i Željka uplašeno su zastali i pružili mi ruke misleći da sam se jako povrijedio. Doista, bol je bila jaka (osjećao sam je još dva tjedna kasnije), ali ništa u usporedbi s onim što se moglo dogoditi da mi je kojim slučajem glava završila na oblom kamenu.

Bilo je toplo, vlažni zrak lijepio je odjeću uz tijelo, gotovo trideset stupnjeva… tipična zimska noć u Havani, ispunjena kakofonijom glasova, koracima prolaznika i brujanjem automobila. Ustao sam polako i dalje zagledan u prozore tog ogromnog hotela, s čijeg je krova pred šezdesetak godina skinut svjetleći natpis Hilton, a u njega nahrupili umorni Fidelovi vojnici da napokon osjete što znači prespavati u krevetu. Zdanje je privremeno poslužilo kao glavni štab revolucionara, da bi se, u skladu s maksimom kako građevine traju upornije od ideja, opet vratilo u luksuzno izdanje. Naravno, s novim imenom.

Meni se nakon svega u toj vreloj noći činilo da upravo u visini velikih bijelih slova trepere krila dobrog anđela koji me je sačuvao da zauvijek ne ostanem u zemlji koju je, pred samo četiri dana, zauvijek napustio njen El Comandante.

Pod lišćem palmi

Naš se dolazak čudnim spletom okolnosti poklopio s njegovom smrću. Nakon deset i pol sati leta od Pariza, sletjeli smo na aerodrom José Martí. Dočekala nas je vrućina, vlažnost, službena lica carinskih službenika i neka svečana tišina. Bio je peti dan žalosti, koja će trajati još puna četiri dana. Uz žamor putnika na trenutak mi se činilo da čekaonicu aerodroma, koji nosi ime po velikom kubanskom pjesniku i borcu za slobodu, još jedino ispunjava zvuk trake po kojoj su klizili koferi. Pet, tri, zatim jedan, nekoliko minuta nijedan… onda opet, pet, šest… jedan… činilo se da će stizati cijelu noć. Obliveni znojem, dijeleći nervozu s ostalim putnicima natiskanima oko vijugave trake, proveli smo puna dva sata kao da pažljivo motrimo kretanje ogromne umiruće zmije. Netko tko je bdio nad tim poslom, mora da se ipak povremeno budio iz sna. Pomislih ljutito kako bi bilo dobro da od prevelikog broja službenih osoba čiji su pogledi počivali na nama, koji su užurbano nosili papire lijevo-desno, ili naprosto nepomično stajali, ipak pošalju nekog da pomogne zaspalom kolegi. No ta me je ljutnja brzo prošla. Sjetih se da je José Martí prije gotovo sto pedeset godina napisao da njegovi „stihovi jesu poput  bodeža, ali na njegovoj dršci raste cvijet“. Slutio sam da ćemo nakon lošeg aerodromskog dojma, taj cvijet naći u danima koji nas čekaju u Havani.

Četiri su dana tišine bila ispunjena razgovorima, čitanjima proznih i pjesničkih radova, izmjenom spisateljskih iskustava i svakodnevnom posjetom svim važnim institucijama kubanske kulture. Casa de las Americas, Casa de Alba Cultural, Centro Cultural Dulce Maria Loynaz, Zaklada Alejo Carpentier... U društvu Alberta Marrera, Pierrea Berneta, Alberta Guerre, Alexa Pausidesa, zatim velike literarne osobnosti hispanoameričke književnosti Miguela Barneta, te napokon, od ranije poznatog prijatelja, Gaetana Longa, čovjek se osjećao kao da obnavlja već davno sklopljena poznanstva. Neposrednost, veselost i prijateljski ton svih tih razgovora na kamenoj terasi Udruženja književnika i umjetnika, u naslonjačima od kovana željeza, pod velikim lišćem palmi, činilo se da imamo vremena na pretek. A zapravo je munjevito prolazilo.

Hotel Capri

Peti je dan našeg boravka rano ujutro protresla kanonada topova. Počasna salva koja je označila kraj žalovanja za Fidelom Castrom. Izašao sam na terasu kuće u kojoj smo boravili, u samom srcu Havane i pogledao preko visokih zgrada hotela Capri i Nacionala ispod kojih se u dužini od osam kilometara pružao betonski zid Malecona, najpoznatijeg šetališta, čiji lukobran štiti gradske ulice od atlantskih valova. Jedne sam večeri sam otišao onamo; more je bilo nemirno, bijela pjena uzdizala se na pučini, možda baš u onom prostoru gdje se stari ribar Santiago do iznemoglosti borio s morskim psima da sačuva svoju ogromnu sabljarku, dok su u daljini treperila svjetla stare Havane. 

Valovi su hučno udarali o čvrsti, visoki zid, stvarajući gotovo nestvarni prizor jurećih, starih automobila kroz razliveno more na cesti. Pokušao sam zamisliti nije li se upravo takav prizor odvijao pred očima Ernesta Hemingwaya kad je pisao roman koji mu je donio najveće svjetsko priznanje za književnost. Pogled mi se vrati na crvenkasta slova Hotela Capri, točno nasuprot naše terase, pred kojim su u nizu stajali taksiji. I tu je vrijeme ostavilo tragove. Davne 1955. godine kroz ta su vrata, pod blagoslovom diktatora Batiste ušli ljudi u elegantnim odijelima, s puno prljavo zarađenog novca. Najpoznatija imena tih gostiju bila su Meyer Lensky i Lucky Luciano. Američki gangsteri. Izležavajući se na ležaljkama uz hotelski bazen, dok ih je zabavljao jednako tako talentirani gangster – glumac George Raft, pokušali su za svoju dokolicu kupiti Havanu i pretvoriti je u veliku kockarnicu i bordel. Ali tijek događaja otišao je u drugom smjeru. Kao što će sigurno i sad otići nakon smrti čovjeka zbog kojeg je cijela Kuba bila u tišini devet dana.

Skrovite ulice

Nakon toga Havanom su se prosuli zvuci. Rumba, salsa, son, habanera, charanga, guaracha, cha cha cha... sve je to ionako tu nastalo. Osobito zvuci u staroj Havani čijim smo ulicama i trgovima krstarili svaki put kad bi prestao službeni dio posjeta. Ulice Animas, Virtudes, Neptuno, Bernal nećete naći u turističkom vodičima jer to je niz zgrada koje kao da je premazala dječja ruka jarkim bojama. Neke kuće su tako trošne da ih podupiru stupovi, žbuka je otpala, s balkona visi rublje, dvorišta natrpana starudijom i cijeli niz vrata iza kojih se vide zbijeni kreveti i stolice. Puni su stanara čije oči svijetle kao bezbroj krijesnica. Mnogi sjede na dovratcima samo u majicama i papučama dok ulicom, koja je mjestimice puna rupa, teških mirisa i odloženog smeća, odzvanjaju povici, smijeh i dozivanja. Šetali smo danju, šetali smo noću i nijednom nismo osjetili nelagodu. Nijedna ružna riječ, nijedna prijeteća gesta. Okruživali su nas znatiželjni pogledi, osmijesi i srdačan pozdrav: Ola! Da smo se ovako zatekli u nekoj od južnoameričkih favela, vjerojatno bi igranje ruskog ruleta bila avantura s manje opasnosti. Ali sve te trošne ulice vode u blještavu Havanu. Doslovce se ulijevaju u nju. Izranjaju monumentalne zgrade, palače, raskošno zdanje nacionalnog kazališta, hoteli Inglatera, Sevilla, Parque central, neoklasicistička zgradurina Capitola, barokna katedrala Svetog Kristobala, razvikana kavana Floridita u kojoj je maliganima sklon Ernest u sve većim pauzama pisanja trusio ledeni mojito.

Nas je znatiželja vukla u manje svjetlucave dijelove grada. Na jednom raskrižju inzistirao sam da odemo do kavane iz koje su dolazili dobri tonovi. Obična, s betonskim podom i niskim zidom s rešetkama koji ju je dijelio od ulice, ali puna sjajne glazbe. Nije ni mogla biti drugačija, kad je za električnim klavirom sjedio jedan od posljednjih legendarnih članova Buena Vista Social Cluba – Amaranto Fernandez! Vitalni starac od gotovo devedeset ljeta, nasmijana lica, s mišićima kao da je boksao za Kubu, a ne pronio slavu njene glazbe, imao je u prstima još toliko energije i toliko vedrine u nastupu da je ovdje naprosto trebalo ostati. Činilo mi se na trenutak kako nad njegovom bijelom kapom opet trepere krila onog anđela koji nam je pokazao put i stalno bdije nad nama.

Razgovori, čitanja, krstarenja gradom – bio je svakodnevni itinerer. Zimski dani Havane bili su postojani: stalno blizu 30 stupnjeva. Uvijek bih se nasmijao pogledavši na toplu jaknu u kojoj sam krenuo na put iz Zagreba prikovanog na temperature ispod nule. U jednom od tih sunčanih popodneva bili smo pozvani  kod književnice Aetane Alberti Leon, kćeri jednog od najslavnijih španjolskih pjesnika Rafaela Albertija. U tom lijepom domu u rezidencijalnoj četvrti, duh njena oca bio je prisutan tijekom cijelog razgovora uz čaj. Vraćajući se taksijem natrag, najednom sam ustanovio da sam negdje izgubio kubansku vizu iz putovnice. Naime, ta je viza mali, pravokutni, zelenkasti papir na kojem je otisnuto ime i broj pasoša. Kad napuštate Kubu, morate ga vratiti na aerodromu. Izgubiti ga, znači suočiti se s problemima. Zabrinuo sam se. Svi krasni dojmovi prethodnog razgovora u kući Alberti na trenutak su bili zasjenjeni tim neugodnim saznanjem. Morao sam ustanoviti gdje sam sve mijenjao novac u kubanske pezose, jer to se jedino može uz predočenje putovnice. Vrtio sam nervozno sva moguća mjesta u glavi i onda, gotovo s nekom sigurnošću, izdvojio mjenjačnicu u Hotelu Nacional gdje smo bili prije dva dana. Lice policajca pred vratima gdje se mijenja nije djelovalo srdačno. Zamolio sam ga da pita blagajnike nisu li možda našli zelenkasti papirić jer...

Otišao je bez riječi unutra i te minute čekanja beskrajno su dugo trajale. Vratio se s nasmiješenim licem i moji su problemi bili riješeni. U ruci je držao vizu. Što mi je preostalo već da u tom radosnom trenutku počastim njega i sve blagajnike unutra. I premda je vani bilo čisto plavo nebo, imao sam osjećaj kao da između dvije kupole Hotela Nacional, nalik na dva mala zvonika, trepere krila koja me stalno štite od svih mogućih nevolja. Prođoh kroz raskošni lobby hotela u veliki vrt, s čije je uzvisine bio krasan pogled na utvrdu San Salvador de la Punta, vijugavi betonski zid Malecona i praznu pučinu oceana. Sjeo sam u naslonjač s divnim osjećajem opuštenosti i tad mi kroz glavu proleti da je ovdje, pred gotovo šezdeset godina, sniman film po knjizi jednog od mojih omiljenih pisaca Grahama Greenea – Naš čovjek u Havani. I to pod redateljskom rukom sjajnog Carola Reeda. Karakteristična Greenova špijunska radnja u kojoj veliki majstor pera, u svom ironijskom tonu, opisuje slučaj trgovca usisavačima koji angažiran od engleske tajne službe šalje poslodavcima lažne izvještaje u London. Nisam mogao suspregnuti osmijeh zadovoljstva. Naravno, dio tog zadovoljstva odnosio se i na činjenicu da je MI6 dobivao dijelove usisavača kao lažne nacrte za raketne poligone, no najveću radost ipak mi je pružalo to što sam umjesto Jamesa Wormolda, prodavača usisavača i špijunske magle, tog Greenovog čovjeka, ja imao anđela, nježno, nebesko biće koje je od prvog dana bdjelo nad mojim kretanjem u Havani.