Između života i smrti

Virovitički kazališni susreti (VIRKAS) počeli su uobičajeno, novom predstavom. Ovaj put to je premijera jednočinke Pred smrt Frana Galovića u režiji Dražena Ferenčine te izvedbi glumačkog ansambla Kazališta Virovitica i studenata glume osječke Dramske akademije.

Riječ je o malo poznatoj i kazališno poticajnoj jednočinki tiskanoj 1913. u Savremeniku, a napisanoj početkom 20. stoljeća, kada se u književnosti javljaju prve naznake književnog ekspresionizma, koje Galović ugrađuje u dramu o smrti, kojom je opsesioniran do tragične pogibije negdje na Drini početkom Prvoga svjetskog rata.

Dan prije smrti, 25. studenog 1914, prijatelju i književniku Milanu Ogrizoviću, naslućujući kraj, Galović piše: „Jutro je i u 10 sati imamo da navalimo. Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan. Reci Sanctissimi, da se pomoli za upokoj moje duše, ako me ne bude više.“ Sutradan je bio mrtav. Nepredvidivost smrti, koju Galović kao da priželjkuje, tema je i drame Pred smrt.

U njoj mlada žena nenadano noću umre u muževu zagrljaju, što muž doživi ne samo kao šok nego i osjeti kao početak svojeg umiranja, koje će konačno završiti druge noći, nakon što, poslije bdjenja nad umrlom, odu rodbina, prijatelji, grobar i zvonar, a on ostane sam. Zatvoren u sobi s mrtvom ženom, pritisnut tugom i nekim čudnim, njemu neobjašnjivim osjećajem nestajanja iz stvarnosti, nagovještaj su i početak smrti, koja ga posjećuje kao Neznanka u liku umrle i zove da krene za njom.

Sve prije toga, sva realnost života – erosom ispunjeno bdijenje, čega su simbol zdrave, mlade seoske cure i razuzdani momci, njihove erotične šale i pošalice, pa i okrutno napastovanje umobolne seoske djevojke, nasuprot thanatosu prispodobljenu pokojnicom prekrivenom bijelim velom, zatim otkucaji sata, veliko raspelo poviše umrle i svetačke slike po zidovima na kojima su povješani alati i posuđe seoske kuće – nemoćno je pred skončanjem života. Ti kontrasti mrtvih znakova i živih likova, a ne sama dramska radnja, ključni su razlog za predočavanje poetske dimenzije smrti „kojom se ništi bilo kakva navodna realističnost djela“, piše Dora Golub u kazališnoj afiši.

To je onaj ekspresionistički poticaj dramskog događaja i svih doživljaja koji mogu opravdati svoje postupke, koje samo smrt može prirediti i izrežirati. To je ono što neizbježnost tragične radnje čini jedino mogućom, kojom se u svakom trenutku može najaviti nadolazeća Smrt, konkretno razdijeljenost žene „na dva tijela; jedno nepomično na odru, a drugo pokretno, sposobno da povede u smrt“. To je trenutak kada muž s užasom sestri pripovijeda san u kojem ga u ljubavni zagrljaj vuku hladne ruke njegove žene dok s njom dijeli bračnu postelju.

Taj san je uvod u ritual smrti, ali i agon koji jukstaponira tvrdokornost seljana, ­njihovu neimpresioniranost okončanjem života i ravnodušno doživljavanje smrti mlade žene, koju svi manje žale nego živa muža, što je Galoviću koliko ekspresionistički motiv toliko i obračun sa živima, njegova osveta živima, kojima Smrt „ne dopušta da se umrlu zaboravi“.

Upravo ta nepredvidivost smrti, a ne puki strah od tjelesnog umiranja, bio je razlog i poticaj redatelju Ferenčini za predstavu dojmljivih ekspresivnih trenutaka. Na tim trenucima sazdao je predstavu ispunjenu ekspresionističkim i simboličkim elementima u kojima je tražio puninu kazališnog iskaza; „stanja jedne duše, emocije poput straha, tjeskobe, osjećaja klaustrofobije, jeze“, glazbe i svega onoga što je moglo doprijeti do publike. I što se među publikom očitovalo muklom tišinom koja se mogla gotovo dodirnuti.

Ostvarenju predstave u veoma dojmljivu scenskom prostoru, koji su kreirali redatelj Ferenčina i Marita Ćopo, ujedno kostimografkinja kostima crnih i tamnih nijansi, pridonijela je i glazba Cinkuša, rasvjeta Damira Gvojića, a najveći obol dali su glumci, njihovo zajedništvo i unutarnje prepoznavanje dramskoga.

Osobit osjećaj za zajedništvo, suigru i nadigravanje te glumačku svježinu ponudili su studenti osječke Dramske akademije: Ana Marija Jurišić (svast Jela), Ivana Vukičević (Bara), Snježana Lančić (Lucija), Krešimir Jelić (Ivo), Domagoj Mrkonjić (Tomo), među kojima su se dramskom prisutnošću i proživljenošću istaknuli Goran Vučko (Marko Pavlović), muž pokojnice i Ines Zmazek (sestra Mara). Iskustvom i već dokazanim glumačkim dosezima pridružili su im se: Sara Lustig (Neznanka), Antun Vrbenski (grobar) i Vlasta Golub (suluda prosjakinja Roza).