Imaginativan i autentičan hod smrti

U pogovoru svoje nove knjige Smrt Petera Esterhazya prozaik i pjesnik Mirko Ćurić citira Gundulića navodeći da bi njegovi stihovi mogli biti motto te zbirke o smrti: „Smrt ne gleda ničije lice: / jednako se od nje tlače / siromaške kućarice /i kraljevske tej palače; / ona upored meće i valja / stara i mlada, / roba i kralja.“

Doista, simbolika tih stihova oživotvoruje se u ovoj nesvakodnevnoj knjizi koja donosi šest priča o smrti: Smrt Petera Esterhazya, Smrt Vjere Biller, Kolbova lista, Božić Vjekoslava Karasa i druge. Svaka od priča o smrti ima autentičnu sudbinu koja protagoniste tih sudbina povezuje u fenomenu smrti. Memorija, popraćena dokumentiranim uradcima i autorova imaginacija dovodi nas do sama „izvora bića“. To je u neku ruku sinteza povijesne prošlosti, a različitost psihičkog habitusa odabranih likova dovodi do svojevrsne ravnoteže u – smrti. U simboličkoj Kolbovoj listi (što samo dijelom naslova podsjeća na čuvenu Schindlerovu listu koja je donosila spas od smrti u konclogorima), „ostala je samo jedna lista i 566 obnovljenih nadgrobnih ploča koje svjedoče koliko bi svijet bio ugodnije i bolje mjesto kad bi svatko na ovom svijetu samo radio svoj posao, ali pritom ne bi osporavao pravo na dostojanstvo u životu i smrti drugom čovjeku, ma kako se zvao i izgledao.“ (Kolbova lista)

Paradoksi suvremenog svijeta nose u sebi misteriozne sklonosti zaustavljanja vremena kako bi se zabilježio pritisak prozaične stvarnosti. „Reanimirane“ smrti u šest priča o smrti u transparentnoj i zanimljivoj naraciji autora promiču etički svjetonazor bez kojeg ovako osmišljene priče ne bi smjele opstojati. To je uvjerljivi conditio sine qua non: uvjet moralnosti da se izrekne istina ma kako tjeskobna bila: „Ta spoznaja je grozna. Ne možeš promijeniti svijet. Možeš samo suosjećati, ne mrziti. To je jedini put kako mržnja ne bi pobijedila, makar će se, izgleda, sve opet ponoviti. Ponovno će Vjera, kroz zrak i svijet okružen mržnjom, hodati prema smrti. I bit će sama. I svi ćemo biti sami dok budemo hodali kroz žice, okruženi psima koji nas se spremaju rastrgati. I ničeg novog neće biti pod suncem.“ (Smrt Vjere Biller)

Komunikativnost Ćurićevih proza o smrti ne zanemaruje aktualnost zbivanja, ni povijesne reminiscencije. Taj historiografski spoj događanja obogaćen je transparentnom nazočnošću samog autora, koji u središte memoarskih prisjećanja gotovo zaljubljenički uvodi svoj grad Đakovo. Taj grad po mjeri čovjeka, u čijem se središtu nalazi velebna katedrala, posebno je uznosit, glorificiran u priči Smrt posljednjeg hrvatskog kralja. Uzvišeni predikat upućen je biskupu Jurju Strossmayeru. Matoš ga je nazvao „posljednjim hrvatskim kraljem“, a njegovu smrt označio kao „katastrofu za hrvatski narod“. Mirko Ćurić, autor te sjajno napisane priče, uzdiže se u vertikalu, raste u visinu opisujući Biskupove zasluge, zahvaljujući kojima, „može se gordo hoditi kroz svijet“. Biti svakom i svagdje ravan. Znati da su Đakovo, Hrvati i Josip Juraj jednako vrijedni kao ikoji drugi grad, narod i čovjek na ovome svijetu.