Glazba je čisti osjećaj

Zagrebačka filharmonija na svom dugom povijesnom putu bilježi mnoge uspjehe i nedvojbeno je jedan od najuglednijih orkestara jugoistočne Europe. Dakako, vrijednosti i razina izvedbi svakog orkestra u velikoj mjeri ovise o osobi i osobnosti za dirigentskim pultom. Zagrebačkoj filharmoniji bili su na čelu slavni dirigenti Fritz (Friedrich) Zaun, Milan Horvat, Lovro von Matačić, Mladen Bašić, Pavle Dešpalj, Kazushi Ono, Pavel Kogan, Alexander Rahbari, Frank Shipway i Vjekoslav Šutej. Nažalost, nakon prerane smrti maestra Šuteja 2009. orkestar je ostao bez šefa dirigenta. Kao umjetnički savjetnici pomagali su Uroš Lajovic i Dmitrij Kitajenko, ali je mjesto šefa dirigenta ostalo (predugo!) nepopunjeno. Od rujna 2016. novi je šef dirigent Zagrebačke filharmonije, po izboru članova orkestra, mladi austrijski maestro David Danzmayr (1980). U Zagreb je došao s pouzdanim referencijama, školovan je na uglednom Mozarteumu u Salzburgu i dobitnik nagrada na međunarodnim dirigentskim natjecanjima, a ima i iskustva na rukovodećim položajima. Sve su to povodi da se Davida Danzmayra pobliže upozna.

Maestro Danzmayr, kako je tekao vaš dosadašnji profesionalni put?

Odrastao sam u Salzburgu i sa šest godina sam počeo učiti svirati klavir. Kad mi je bilo deset godina, počeo sam studij klavira na Mozarteumu, i to je trajalo pet godina, ali onda sam u dobi od petnaest godina prekinuo taj studij jer sam shvatio da ne želim biti profesionalni pijanist. Moja je želja bila da postanem dirigent, iako sam imao i druge interese. Maturirao sam na srednjoj školi koja je imala glazbeno usmjerenje, ali sam vrlo angažirano učio i druge predmete, posebno matematiku. No nakon mature trebalo se odlučiti za studij i to sam se ljeto intenzivno pripremao za prijamni ispit na Mozarteumu u Salzburgu, jer naprosto nisam znao da je moguće studirati i negdje drugdje. Srećom sam položio prijamni ispit i u razred me uzeo Dennis Russel Davies.

I vaš je otac glazbenik?

Da, moj otac još i danas dirigira u Salzburgu, a radi i kao producent na Ljetnim igrama pa je tako vrlo često surađivao s Herbertom von Karajanom ili pak s Claudiom Abbadom.

Dakle već u ranoj mladosti upoznali ste velike svjetske dirigente?

Moram reći da sam živeći upravo u Salzburgu i u obitelji glazbenika od najranije dobi slušao orkestralne koncerte i jedini orkestri koje sam poznavao bili su Bečka i Berlinska filharmonija te salzburški Orkestar Mozarteum. Moje je uho naprosto bilo naviknuto na njihov zvuk i mislio sam da svaki orkestar mora tako zvučati. To je bio svojevrsni perfekcionizam i tek sam poslije, upoznavši druge orkestre, imao priliku upoznati i druga, manje savršena orkestralna zvučanja.

Kako je protekao studij dirigiranja?

Danas shvaćam da sam u mladosti uvijek bio nekako drukčiji. Nisam se odlučio za pijanističku karijeru jer naprosto nisam bio spreman toliko vježbati. Uvijek sam bio, a to sam i danas, zainteresiran za mnoge stvari, bilo da je riječ o drugim umjetničkim granama, drugim glazbenim vrstama, a ne samo o klasičnoj glazbi, ili pak o sportu i mnogočemu drugom što život pruža. Zato sam imao sreću da sam došao u razred Dennisa Russella Daviesa, koji me razumio i imao je za mene dovoljno strpljenja. Nisam podnosio dogmatsko-malograđanski pogled na svijet po kojemu postoji samo nešto određeno što je pravilno, a sve se drugo odbacuje. Nisam prihvaćao da mora postojati samo jedan put, jer sam volio istraživati i tražiti uvijek nova i drukčija rješenja.

Nakon diplome ste ipak napustili Salzburg i Austriju?

Za vrijeme studija boravio sam na Akademiji Sibelius u Helsinkiju, a kada sam 2005. diplomirao, trebalo je krenuti u profesionalni život. Bio je raspisan natječaj za dirigenta asistenta orkestra u Škotskoj, Royal Scottish National Orchestra tražio je pomoćnog dirigenta, pa sam se prijavio. Bilo je 110 prijavljenih, a na razgovor i upoznavanje bilo je pozvano deset kandidata. To da su odabrali upravo mene bilo mi je golemo zadovoljstvo, a uključivalo je i mogućnosti za samostalan rad. Tako sam u tri godine rada čak 34 tjedna mogao samostalno dirigirati, što je doista bila velika povlastica. U Škotskoj mi se rodilo i dvoje djece, a moja je supruga, sopranistica, također započela karijeru operne pjevačice.

Karijera vas je dalje vodila u SAD?

Nakon angažmana u Škotskoj prvo sam se s obitelji vratio u Salzburg i ravnao domaćim orkestrima, a moja je supruga nastupila u nekoliko produkcija Mozartovih opera. Preseljenjem u SAD preuzeo sam Komorni orkestar u Columbusu (ProMusica Chamber Orchestra, Columbus, Ohio) i tu poziciju imam još i sada, a obitelj mi je i dalje u Americi jer je moja supruga angažirana u tamošnjoj opernoj kući.

Kako je došlo do prvog poziva za nastup sa Zagrebačkom filharmonijom?

Na jednom me natjecanju upoznao maestro Kitajenko i preporučio me upravi orkestra. Bilo mi je to vrlo drago i rado sam prihvatio poziv, jer imam dobru prijateljicu Splićanku i više sam puta ljetovao u Hrvatskoj.

U kakvu vam je sjećanju ostao prvi susret sa Zagrebačkom filharmonijom?

Za mene je to bila „kemija“ već pri prvoj suradnji. Na programu je bila Šesta simfonija Gustava Mahlera. Doživio sam to kao pravi dar jer glazbu Gustava Mahlera dobro poznajem. S orkestrom sam od prve uspostavio odličnu suradnju i vjerujem da je simpatija bila obostrana. Uostalom, to je i potvrđeno pozivom da dođem za šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije.

Prema iskustvima s drugim orkestrima, kako doživljavate Zagrebačku filharmoniju i kako postupate kada je riječ o primanju novih članova?

Zagrebačka filharmonija je orkestar u hrvatskoj metropoli, to je dakle istovremeno gradski, ali i nacionalni orkestar, budući da u Zagrebu živi glavnina stanovništva Republike Hrvatske. To je orkestar s dugom tradicijom i njegovi su članovi vrsni glazbenici, ambiciozni su i željni rada i napredovanja. Uvjerio sam se da Muzička akademija u Zagrebu obrazuje sposobne glazbenike i logično je da ih se prima u zagrebačke orkestre. Dakle, kada su audicije za nove članove, uvijek se javljaju i kandidati koji su studij završili u Zagrebu ili možda na nekoj drugoj visokoškolskoj ustanovi u Hrvatskoj. Ali danas je izrazita fluktuacija mladih glazbenika i za glazbenike se može reći da prevladava uvjerenje kako je svaki čovjek „stanovnik svijeta“ – mi u Austriji kažemo Weltmensch – a za glazbenika je kozmopolitizam itekako karakterističan. Uostalom, ja sam Austrijanac i postao sam šef dirigent orkestra u Zagrebu. Mi glazbenici često smo podrijetlom pripadnici jedne kulture, dolazimo iz određene sredine, ali smo istovremeno i „građani svijeta“ i nalazimo radna mjesta na raznim krajevima kugle zemaljske. U tom je kontekstu pri primanju novih članova u orkestar za mene presudno nešto drugo. Naime, Zagrebačka filharmonija po zvuku i tradiciji muziciranja tipičan je srednjoeuropski orkestar. Stoga je bitno da se novi član može svojim glazbenim obrazovanjem i načinom sviranja uklopiti u orkestar, a tu su onda dakako na prvom mjestu pozvani hrvatski kandidati. Ako na audiciji imamo dva kandidata, jednoga iz Hrvatske, a drugoga iz neke druge države, a približno su iste kvalitete, prednost treba dati hrvatskom kandidatu. Ali ako najbolji kandidat dolazi iz neke druge države, uvijek sam za to da se primi. U Zagrebačkoj je filharmoniji najbolji hornist Ukrajinac, i to je pravi izbor. Jer želimo cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj kulturi trajno osigurati kvalitetu muziciranja, a i afirmaciju Zagrebačke filharmonije na međunarodnim koncertnim podijima.

Odnosi li se takvo gledanje i na repertoar?

 Dakako da Zagrebačka filharmonija tradicionalno izvodi i djela hrvatskih skladatelja, i to je jedan od njezinih zadataka. Hrvatsku glazbu izvodi i snima Simfonijski orkestar HRT-a, ali i Zagrebačka filharmonija obilježava važne obljetnice hrvatskih skladatelja i izvodi djela iz različitih razdoblja. U ovoj sezoni primjerice pripremamo izvedbu skladbe Željka Brkanovića u povodu njegova 80. rođendana, a moja je želja da na dulji rok naručujemo nova djela autora mlađe generacije jer upravo mlade skladatelje treba promovirati, davati im mogućnost za praizvedbe njihovih ostvarenja.

Sudjelujete li i u osmišljavanju drugih programa, kojima ne dirigirate?

Nisam diktator ni u kojem pogledu pa tako gostima dirigentima prepuštam odluke o njihovim programima. Jedino što primjećujem je da su odveć često svirana velika djela poglavito ruskih skladatelja i da možda nije vođeno dovoljno brige o tome da se pred glazbenike ne postavljaju uvijek samo teški i zahtjevni zadaci. Glazbenicima i publici potrebne su novosti, promjene, ne treba stalno svirati samo tehnički najzahtjevniji repertoar.

U odnosu na publiku jeste li zadovoljni brojem mlađih slušatelja koji posjećuju koncerte Zagrebačke filharmonije?

Danas je obrazovanje za klasičnu glazbu najbolje u Kini i na Tajvanu. U Americi je situacija prilično loša, a u europskim je državama vrlo različito obrazovanje za umjetnosti. U svakom slučaju, matematika i brojni drugi predmeti važni su, ali obrazovanje za različita umjetnička područja također je itekako važno, potrebno, nužno. Kada uspoređujem s Austrijom, mislim da je situacija u mojoj domovini ipak posebna. Mi smo u školi svi išli u kazalište, na koncerte i izložbe, o umjetnostima se razgovaralo i umjetnosti su bile važan dio obrazovanja i bavljenja u slobodno vrijeme. Mladi su danas itekako dobro informirani, ali internet, koliko god koristan, istovremeno je i opasnost i mislim da bi roditelji trebali mnogo više paziti na to koliko se i kako mladi koriste tim novim mogućnostima. Treba biti otvoren i treba barem upoznati različita područja i vrste umjetnosti. Jer poznato je da se najviše zavoli ono što se najbolje poznaje. Osobno, zanimam se za mnoge stvari, ne isključivo za klasičnu glazbu. Otvoren sam za novosti i rado upoznajem nova područja pa tek onda zaključujem sviđa li mi se nešto ili ne. Po meni, život je tako bogat, treba zagristi u život!

Što je za vas glazba?

Uvjeren sam da glazbu, ali i ples, različite umjetnosti, kulturu u cjelini, treba uzeti ozbiljno. Ljudi naprosto nisu za kulturu dovoljno obrazovani. A za mene je glazba osnovna ljudska potreba. Glazba je čisti osjećaj. U njoj su sadržani svi osjećaji, nježnost, blagost, ljubav, pa i tuga i bol. Biti profesionalni glazbenik pretpostavlja mnogo rada, odricanja i discipline, ali nama je dano da ljudima prenosimo upravo to bitno, što su mnogi skladatelji prije mnogo stotina godina osjećali i izražavali glazbom. A mi smo povlašteni te osjećaje oživljavati i prenositi. Jer ljudi se u osjećajnom svijetu nisu promijenili, a mi glazbenici upravo u tim važnim elementima ljudskosti i osjećajnosti imamo itekako važnu ulogu.