Django otvorio Berlinale

Čast otvaranja 67. berlinskog festivala pripala je filmu francuskoga režisera Etiennea Comara Django. Iz naslova je zaključivo da je posvećen legendarnom gitaristu i prvom autentičnom europskom jazz-glazbeniku Djangu Reinhardtu. Godinama popularnoga Reinhardta svojataju Njemačka, Francuska i Belgija, jer je taj predstavnik ciganske (ne romske!) grupacije Sintija, odnosno još točnije Manousha, rođen tijekom jedne od brojnih selidbi u tipičnim ciganskim kolima na „ničijoj zemlji“ i to na razmeđi spomenutih država. Kao mjesto rođenja Jeana Baptista Djanga Reinhardta u literaturi se navodi Liverchies u Belgiji, a kao datum 23. siječnja 1910. I ovom prigodom valja reći da Cigani u svijetu generalno ne bježe od tog naziva svoje pripadnosti, pa je tako i jazz Djanga Reinhardta već odavna dobio službeno i međunarodno priznati termin gypsy swing, a ciganska se glazba oduvijek na raznim svjetskim jezicima označava tim atributom.

Životopis Djanga Reinhardta je opisan u brojnoj jazz-literaturi, s naglaskom na nesretnom slučaju koji će ga kao mlada zadesiti u kolima u kojima je njegova majka proizvodila voštane ukrase. Kola su se nesretnim slučajem zbog prevrnute svijeće 1928. zapalila, i tom je prilikom mladi Django, koji je dotad učio svirati violinu, gitaru i banjo, izgubio majku i tri prsta lijeve ruke. Nadaren i ustrajan, naučio je svirati gitaru, usavršivši kao autodidakt posve novu i dotad nezabilježenu tehniku lijeve ruke sviranja instrumenta, koja će postati bitnom u interpretacijama njegova swinga. Poseban se trenutak u životu i Djangovoj karijeri zbio 1934, kada je u Parizu s violinistom Stephaneom Grappellyjem osnovao legendarni sastav Hot Club de France.

Film Django temeljen je na noveli Alexis Salatko Folles de Django, i to samo na jednom manjem dijelu njegova života i karijere, točnije godini 1943, koji govori o Djangovoj glazbi, ali i teškim trenucima i problemima koje je imao zbog rasne pripadnosti u razdoblju njemačke okupacije tijekom Drugoga svjetskog rata. Spominje se u filmu čak i njegov tragičan završetak. To je kao tema filmu otvorilo vrata svjetonazorski već godinama prepoznatljiva berlinskog festivala, a o čemu je u uvodu govorio i direktor festivala Dieter Kesslick. Ne začuđuje stoga da su, između ostalih, crvenim tepihom prošetali ideološki istomišljenici, poznati američki glumci Richard Gere i George Clooney.

U svom je prvom tekstu nakon premijere, službeni festivalski kritičar francuskom producentu i redatelju debitantu Etiennu Colmaru, koji je glavnu ulogu Djanga povjerio francuskom glumcu romskoga podrijetla Redi Katebu, opravdano zamjerio da dio priče autorice scenarija Alexis Salatko nije ispričao na pravi način.

Dodatna se relativizacija može steći ukoliko se pročita knjiga o Djangu njemačkog autora i glazbenog pisca Dietricha Schultza-Koehna, koji je kao časnik Wehrmachta u vrijeme okupacije službovao u Parizu. Sprijateljivši se s poznatim jazz-gitaristom, Schultz-Koehn ga je opisao na svoj način, ne propustivši gotovo ni jedan od njegovih nastupa. Neprekidno aktivna Djanga nikad, osim jazza i pecanja ništa drugo nije zanimalo, ponajmanje politička zbivanja.

Neke od njegovih najpoznatijih skladbi potječu baš iz razdoblja o kojem se govori u filmu. Primjerice Minor Swing te napose zapažene teme sa začudo neinventivnim naslovima Swing 42 i Swing 43, koje su još, nadam se, arhivirane i u fonoteci Hrvatske radiotelevizije u Zagrebu. Povijesno ne sasvim precizno koncipiranom scenariju, ekranizaciju  Etiennea Colmara valja promatrati kao izraz umjetničke slobode.

Glavnu je ulogu u filmu dobio francuski glumac romskoga podrijetla, Reda Kateb, a Djangovu je glazbu u filmu svirao njegov sljedbenik i jedan od  najistaknutijih predstavnika gypsy swinga, također pripadnik Sintija, nizozemski gitarist Stochelo Rosenberg.

Pri kraju, a u vezi s nekim povijesno nedorečenim detaljima filmskog scenarija, valja se prisjetiti za Djanga važne činjenice iz 1946, kada će legendarni američki jazz-pijanist Duke Ellington nakon prvoga poslijeratnog nastupa s big bandom u Parizu, impresioniran jazzom Djanga Reinhardta, povesti ga na turneju, a potom i u Sjedinjene Države. Reinhardt se u domovini jazza nije najbolje snašao, vratio se u svoju Francusku, gdje je nastavio svirati, a  16. svibnja 1953. i umro te je pokopan na groblju u Fontainebleauu.