Apsurdne zamjerke Stepincu

Kao što je poznato, postupak kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca popraćen je, na zahtjev pape Franje, redovitim susretima povjerenstva koje čine predstavnici Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, kao i istaknuti povjesničari. U skladu s time predstavnici obiju crkvi nastoje o Stepincu ne polemizirati u javnosti i izbjegavati bilo kakve izjave koje bi ometale rad povjerenstva. No, nažalost, vodeći srbijanski političari, zbog svojih dnevnopolitičkih potreba, ali i svjetonazora, truju te crkvene pokušaje sustavnim napadima na bl. Alojzija Stepinca, ne birajući riječi. U takvim okolnostima hrvatski političari, očekivano, reagiraju na te napadaje, pa nesvjesno pridonose pretvaranju čisto crkvenog slučaja, kakav uistinu jest Stepinčeva kanonizacija, u politički slučaj, što on ne smije biti. Koliko god izjave srbijanskih političara bile provokativne, hrvatski političari na njih ne bi trebali nasjedati niti im davati odveć veliko značenje. Dovoljno bi bilo da iznesu osobno mišljenje o Stepincu, a na pitanja u vezi s njegovom kanonizacijom odgovaraju jednostavnom rečenicom: To je stvar Crkve i mi se u to ne želimo miješati.

Reakcije srbijanskih političara zapravo su najviše štete nanijele SPC-u, jer su politizacijom cijeloga slučaja oslabile vjersku vjerodostojnost. Da je sve ostalo u okvirima odnosa dviju crkvi, možda bi taj dijalog bio smisleniji. Ovako je nastalo previše ostrašćenosti, jer su srbijanski političari istupima ideologizirali stvari.

Dakle, kanonizacija bl. Alojzija Stepinca stvar je Crkve i na tome treba ustrajati. Srbijanski su političari u pravu kad kažu da Hrvati moraju biti svjesni kako najveći dio srbijanske javnosti neće nikad promijeniti negativno stajalište o Stepincu. To je činjenica, i zato na to ne treba trošiti energiju, pa bi bilo bolje da hrvatski političari, ukoliko žele pomoći, tu energiju usmjere na diplomatsko polje, na kojem trenutno imaju prednost u odnosu na srbijanske političare (članstvo u EU i NATO) te učine sve što mogu da europska i svjetska javnost budu upoznate s likom i djelom bl. Alojzija. Jer nažalost, povjesničari, političari, crkveni ljudi, a kamoli šira javnost, ni u nekim izrazito katoličkim zemljama (Poljska, Slovačka, Irska), nemaju gotovo nikakvih spoznaja, ili često imaju vrlo površne i krive spoznaje, o blaženom Stepincu. Bitno je pisati i prevoditi literaturu o Stepincu, darovati je istaknutim osobama i ustanovama diljem svijeta. Također treba snimati dokumentarne filmove na više jezika i prikazivati ih u drugim zemljama. Imamo ih nekoliko snimljenih, ali uglavnom na hrvatskom jeziku i prikazuju se samo hrvatskoj publici. Kao da je u svetost Stepinca važno uvjeriti samo one koji su već uvjereni. Koliko npr. Poljaka zna o Stepinčevu spašavanju njihovih sunarodnjaka? Juraj Batelja sve je objavio, ali Poljaci to ne znaju. Oni vjeruju hrvatskim stajalištima o Stepincu tek kad im kažemo da ga je papa Poljak, Ivan Pavao II, proglasio blaženim, jer ako ga je on cijenio, onda ima smisla. No može li to biti jedini argument? Moramo napokon shvatiti da Stepinac, onoga trena kada bude proglašen svetim, postaje svetac za sve katolike svijeta, a ne samo za Hrvate. Stoga se treba potruditi da i oni saznaju barem osnovne stvari o njemu.

Država i režim

Osim Crkve, najvažniju riječ o Stepincu moraju imati povjesničari. Oni moraju reagirati u skladu s činjenicama koje istražuju i koje su utvrdili, bez pristranosti i podilaženja bilo komu. Može se reći da je u tom pogledu mnogo napravljeno, ali još ima dosta posla. Vrijeme čini svoje, arhivi se pomalo otvaraju, i treba stalno biti u tijeku.

Ono što je iniciralo ponovnu raspravu o Stepincu bila je vijest o formiranju spomenutog povjerenstva. Ali ono samo po sebi ne može ništa promijeniti. Što se tiče trenutno dostupne dokumentacije o Stepincu, sve je, manje ili više, istraženo. Ako se u međuvremenu ne otkriju neki dosad nepoznati dokumenti, bit će to situacija u kojoj će svi ostati pri svojim stajalištima. Naši povjesničari pri svojim, srpski pri svojim, a SPC i Katolička crkva pri svojima. Rad povjerenstva, u tom će smislu biti čisto zadovoljavanje forme. U smislu: Eto, nešto smo pokušali razriješiti. Ali ništa se neće promijeniti. Volio bih da griješim.

Naime, dosad iznesene zamjerke, onih koji se protive Stepinčevoj kanonizaciji, apsurdne su i nije mi potpuno jasno zašto im posvećujemo toliko pozornosti. Naravno, Stepincu nisu mogli prigovoriti da je bio suodgovoran za bilo kakve progone, pa mu se onda prigovara što je uopće imao bilo kakve kontakte s predstavnicima NDH. Ali Crkva i njezini prelati komuniciraju sa svakom vlašću, sviđalo im se to ili ne. Stepinac je jednako bio u kontaktu s Titom ili Bakarićem, kao što je bio s Antom Pavelićem i drugim ustaškim dužnosnicima, ili s jugoslavenskim kraljem, odnosno Namjesništvom. Nadbiskup zagrebački mora poštivati svoje protokolarne obveze. Kada bismo prihvatili tumačenje da je zbog komuniciranja s ustaškim vlastima Stepinac bio proustaški raspoložen, ne bi li to značilo da je zbog komuniciranja s komunističkim vlastima bio prokomunistički raspoložen? Ne možemo te stvari dvojako tumačiti, kako nam kad odgovara. Primjedba kako ustaše nisu došle na vlast legitimnim putem nije argument, jer ni komunistička vlast, kao ni mnoge vlasti u ranijoj povijesti, nisu uspostavljene legitimnim putem. Crkva u tom pitanju uvijek prihvaća činjenično stanje i održava odnose sa stvarnom političkom vlašću, bez obzira kako je uspostavljena. To ne znači da je podupire, već da prihvaća realno stanje stvari. Nažalost, oni koji Stepinca smatraju suodgovornim za nedjela ustaških vlasti ne žele razdvojiti odnos prema državi od odnosa prema režimu. Nesporno je da je Stepinac s radošću prihvatio osnivanje hrvatske države, ali i sa skepsom prema pokroviteljima njezina nastanka. Odnosio se prema državi kao takvoj onako kako se Crkva i treba odnositi: „Bogu Božje, caru carevo“. No takav odnos ne znači ni ljubav ni potporu režimu ili stranci koji državom upravljaju. Iz života nadbiskupa Stepinca sasvim je jasno da je državu volio, a režim, u onim slučajevima kada je radio nečovječno, tj. nekršćanski, upozoravao i osuđivao. Stepinac nikad nije izjavio ni jednu pohvalnu riječ o poglavniku Anti Paveliću i njegovoj vladi, javno je prosvjedovao protiv njihove protukršćanske politike i spašavao progonjene Židove, Srbe i ostale unatoč mogućim posljedicama za svoj život.

Drugi prigovor tiče se vjerskih prelazaka i jednako je apsurdan. Vjerske prelaske s pravoslavlja na katoličanstvo nije tražio Stepinac, nego ustaški režim. Biskupi su odmah reagirali protiv toga, a svećenicima su izdali kanonski naputak kako se ponašati u tim situacijama. Tek nakon pritiska, među ostalim i pravoslavnih svećenika, Stepinac je popustio i poručio svećenicima da se kod pojedinih vjerskih prelazaka može ubrzati procedura, ako je riječ o spašavanju ljudskog života, jer da se oni, nakon prestanka opasnosti od pogibelji, ako to žele, mogu odmah vratiti na pravoslavlje. To što su postojali svećenici koji su radili „na svoju ruku“, u suradnji s ustaškim režimom, i tako ignorirali naputke ne samo Stepinca nego i drugih biskupa, sasvim je druga tema. I danas postoje svećenici koji ignoriraju svoje biskupe i njihove naputke, a bilo ih je i tada, što nitko ne spori.

Najčešće je pitanje Stepinčevih osporavatelja da li je mogao ili trebao učiniti više. Ali tko može procijeniti je li ono što je činio bilo „dovoljno“ ili ne? Mnogo je biskupa u Europi koji su šutjeli, pa sada nitko o njima ne govori. I danas čitamo izjave nekih srbijanskih povjesničara da je Stepinac šutio u svezi s progonima Srba, Židova i drugih. To je notorna neistina, jer su objavljene mnoge njegove izjave i prosvjedi koji to opovrgavaju. Čemu to uporno izbjegavanje činjenica? Zapravo, činjenica je da je Stepinac jedan od malobrojnih koji se usudio oglasiti, pa sada ni to nije dovoljno. On je otvoreno napao režim, ne samo ustaški nego i onaj nacistički. Među prelatima u Europi nema nijednog koji je tako otvoreno napao naciste. Među svećenstvom je bilo takvih primjera, ali među biskupima baš i ne. Izgleda da bi nekim osporavateljima bilo jedino ispravno da je Stepinac uzeo pušku i otišao u partizane. To nije posao biskupa. Oni moraju ostati sabrani i činiti ono što je u duhu crkvenog nauka. Stepinac je to i činio te je mudrim, ali za razliku od mnogih drugih biskupa, i hrabrim ponašanjem spasio na tisuće života.

U djelovanju bl. Alojzija Stepinca samo slijepac ne vidi dosljednost u odnosu prema svim režimima. Uvijek i za svakoga režima, nacističkog, ustaškog ili komunističkog, branio je vjeru i branio je čovjeka. Ta dosljednost vidljiva je i besprijekorna.

Čovjek Crkve

Pogrešno je, a toga ima i u hrvatskoj javnosti, Stepinca doživljavati kao hrvatskog nacionalista. Istina, on je jasno izražavao ljubav prema svom narodu i hrvatskoj državi, ali je ponajprije bio čovjek vjere i Crkve. Sve što je činio činio je ponajprije u skladu s crkvenim poslanjem. Stepinčeva svetost neće se ogledati u ljubavi prema narodu i državi, nego u crkvenom djelovanju. Tu mislim na njegovo zauzimanje za prava svakog čovjeka, bez obzira na nacionalnu, rasnu ili vjersku pripadnost, dobročinstvo prema ugroženima i progonjenima, mučeništvo zbog vjere. Njegova svetost neće se procjenjivati ni na temelju ove ili one njegove izjave u odnosu prema političkim vlastima. Mnogi su proglašeni svecima, a da se u djelovanju nikad nisu izjašnjavali o političkim vlastima, a u njihovo vrijeme bilo je itekako okrutnih vladara. No sama činjenica da se Stepinčevi osporavatelji, u nedostatku argumenta, koriste navodnom njegovom šutnjom, ili izvlačenjem pojedinih rečenica, koje bi ga možda mogle kompromitirati, govori njemu u prilog. Crkva svetost pojedinca ocjenjuje na osnovi njegova ukupnog djelovanja, a ne na temelju mogućih pojedinih pogrešaka. Zamislimo samo kolike je grijehe imao sv. Pavao, a postao je i svetac i apostol. Jasno je da ni kardinal Stepinac nije bio čovjek bez ijedne ljudske slabosti, i vjerojatno ima i katolika koji se ne mogu složiti s njegovom kanonizacijom, a o pravoslavcima da i ne govorimo. No kanonska se procedura ne bavi traženjem sporadičnih pogrešaka u životu potencijalnih svetaca, nego njegovim sveukupnim doprinosom kršćanstvu, u kojem dobra djela zasjenjuju sitničarenja u smislu je li možda mogao napraviti više, ili postupiti onako kako neki naknadnom pameću smatraju da je trebao postupiti u pojedinim povijesnim okolnostima.

Kako će završiti postupak Stepinčeve kanonizacije? Treba razumjeti da je postupak u proceduralnom dijelu već završio i jedino preostaje konačna odluka pape. Teško je zamisliti da bi papa Franjo, ili neki njegov nasljednik, ignorirao mišljenja svih crkvenih komisija, nastala u redovnoj crkvenoj proceduri, te podlegao pritiscima izvan Katoličke crkve. To bi više govorilo o samom papi nego o Stepincu. Naročito je nemoguće zamisliti da bi bilo tko, pa i sam papa, odustao od Stepinčeve svetosti, tako što bi zanemario činjenicu da je za hrvatske, i mnoge druge, katoličke vjernike Stepinac već svet i da će za njih takav i ostati.

Kao povjesničar ne mogu govoriti o tome je li netko zaslužio svetost ili ne, ali si uzimam pravo da, na temelju povijesnih činjenica, kao i primjera iz povijesti, procjenjujem možebitni ishod procesa Stepinčeve kanonizacije. S tim u vezi usuđujem se procijeniti da će konačni ishod ići u prilog bl. Alojzija Stepinca.