Vražda kao uvjet pomirenja

Neuništive pravne norme definirane su u hrvatskome običajnom pravu, ali i u statutima komuna. Te stare norme hrvatskoga pravnog sustava, jednoga od najbogatijih u Europi, namjerno su i ciljano prepuštene zaboravu nakon 1918. A nama danas moraju poput rimskoga prava biti pouka pri rješavanju raznih suvremenih društvenih problema i sukoba. Osobito je u starome hrvatskom pravu zanimljiva vražda kojom se davanjem novčane odštete priznaje krivnja za ubojstvo i druge zločine. Tako se izbjegava lanac krvne osvete te omogućuje praštanje i pomirenje sukobljenih zajednica. Vražda bi, kao stara pravna norma, mogla kao inspiracija imati smisla i na prostorima bivše Jugoslavije pri traženju puta prema pomirenju.

Današnji hrvatski liberali nastoje odozgo nametnuti snošljivost, multikulturnost i pomirenje, pri čemu ih ne zanima da bi jedini uvjet za žrtvino praštanje morao biti da se zločinac pokaje, prizna svoje zlodjelo i namiri štetu. Praštanjem se ne uspostavljaju prethodni odnosi, nego se stvaraju temelji za izgradnju novih odnosa, a bez praštanja prošlost ovladava budućnošću, kao što reče Bože Vuleta. Izreka „Oprostiti, ali ne zaboraviti“ nema nikakva smisla, jer takav oprost nije bezuvjetan.

Odšteta za NDH

Velikosrpska ideja ima pouzdani obnovljivi izvor vlastite energije – a to je NDH. Velikosrbi koje danas zastupa vlast četničkih korijena u Beogradu optužuju Hrvatsku zbog oživljavanja „Endehazije“, u što su, potaknuti falsifikatorima ili zločincima za pisaćim stolom, skloni vjerovati mnogi Srbi. Koji je smisao održavanja pojma „Endehazija“, kao zacementirane spoznajne strukturne cjeline koja se ne smije podložiti povijesnoj reviziji? Njezinim eventualnim pobijanjem poništava se samorazumljivo i jednostavno prepoznavanje navodno ukorijenjenoga hrvatskog nacifašizma, klerofašizma, kvislinštva i, dakako, genocidnosti – kako to smatraju pobornici velikosrpske politike. Ta shema, koncipirana u interesu prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje, ali i održavanja „besmrtnosti“ te ideje (Vojislav Šešelj), ima obrambeni karakter u smislu prikrivanja vlastitih grijeha i prikazivanja „genocidnih“ Hrvata kao krivaca za sva zla. Zar da se od tih krivaca, koji su postali važni „žrtveni jarci“, traži oprost i izrazi kajanje te isplati vražda, čime bi se priznala vlastita krivnja? Nikako! Štoviše, kako drže velikosrpske vođe, treba tražiti odštetu za zločine prema Srbima u NDH. Zahtjev je u potpunosti opravdan, uz uvjet da se ne koriste krivotvorinama poput one o 700.000 ubijenih u Jasenovcu. No obračun je nepotpun jer se time ne uračunavaju četnički zločini u NDH.

Civilizacijski
sunovrat Srbije

Strah od ratne odštete za agresiju potkraj 20. stoljeća velik je u Srbiji, a prema podacima hrvatske Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna šteta u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 1999. iznosila je 236 milijarde kuna ili 32 milijarde eura. Pravni je okvir za nadoknadu štete još važeći Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije od 23. kolovoza 1996.

No shema „Endehazija“ služi ne samo velikosrbima nego i postkomunistima radi obrane Titova režima i naslijeđenih povlastica koje osiguravaju društvenu nadmoć, dok vizija budućnosti biva zamagljena. Hrvati priznaju ustaške zaista počinjene zločine, a broj onih koji negiraju te zločine naprosto je zanemariv. Pritom se postavlja zahtjev za revizijom povijesti, čime bi se razotkrile laži velikosrpske i komunističke historiografije. Te laži još u svijetu ozloglašuju NDH kao jedinu negativnu zvijezdu nacifašizma iz vremena Drugoga svjetskog rata. Hrvati lekciju o svojoj „genocidnosti“ stalno moraju ponavljati, a što je s drugima? Što je sa zločinima komunizma?

Umjesto spoznaje o prvenstvu srpskoga genocida u dugom dvostoljetnom trajanju, Hrvati su „bezgrešnim“ Srbima postali krivci i začetnici svih zločina. Na početku 21. stoljeća, uz svesrdnu potporu međunarodne politike, nastoji se izjednačiti krivnja agresora i žrtve za „ratni sukob“ potkraj 20. stoljeća. Hrvate se optužuje za pobunu protiv SFRJ i za rušenje njezina ustavnog poretka, pri čemu je Jugoslavenska narodna armija tobože imala legalno pravo braniti komunističku državu. Istina o primarnosti velikosrpskih zločina danas je potrebna svima, a osobito srpskome narodu, kako bi doživio katarzu i izvukao se iz „srbobranštine“ i zabluda koje su nanijele tolike tragedije narodima na ovome geopolitičkom prostoru, a osobito samim Srbima. Bez istine o velikosrpskom genocidnom programu nema pomirenja na ovim tragičnim prostorima jugoistočne Europe.

Svetozar Marković (1846–1875) odavno je razotkrio „srpske obmane“ i negirao je značenje Kneževine Srbije kao južnoslavenskoga Pijemonta, što bi se ostvarilo ekspanzijom Srbije uz pozivanje na Dušanovo Carstvo. Malobrojni analitičari „druge Srbije“ u novije vrijeme, kao Markovićevi nastavljači, žele razotkriti zablude svoga naroda, ali problem leži u tome što službena srpska politika i Srpska pravoslavna crkva nisu spremne priznati zločine počinjene u ime srpstva.

„Druga Srbija“ odlučno je istupala protiv zlogukoga srpskoga nacionalizma iz osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. O tome svjedoči zbornik Srpska strana rata koji je 1996. (2. izdanje 2002) uredio Nebojša Popov. U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe – posebno uglednika iz SPC i SANU te mnogih drugih intelektualaca – u poticanju rata.

Glede posljedica velikosrpske agresije krajem 20. stoljeća Bogdan Bogdanović 2015. mentalno stanje srpskoga naroda ovako ocjenjuje:

„Moja braća Srbi nisu svesni razmera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije.“

Kajanje i priznavanje krivice za počinjene zločine i razaranja tek se bojažljivo pojavljuje među Srbima. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj, ratni zločinac Milan Babić, ovako se pokajao u Haagu: „Molim braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem svoj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kom sam i sâm učestvovao.“  To je poruka čovjeka koji je shvatio zločin u kojem je sudjelovao. Nažalost, Babić je sebi oduzeo život i nije mogao kajanje proširiti u svojemu narodu. No umjesto Babića megafon su preuzeli današnji vođe Srba u Hrvatskoj, koji stalno zbore o srpskoj ugroženosti, ne spominjući srpsku krivnju za ratne strahote potkraj dvadesetoga stoljeća.

Vuk Drašković, vođa Srpskog pokreta obnove, bivši ubojica za pisaćim stolom, koji je 80-ih godina 20. stoljeća zacrtavao granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“, shvatio je svu tragediju velikosrpske agresije. Za Telegraf je 2015. izjavio da se u Srbiji šuti o istini da je najveći broj zločina i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini te na Kosovu počinila srpska strana i da stoga Srbija mora konačno priznati poraz. Drašković kaže: „Nova politika mora biti očišćena i od primjesa prethodne politike poraza i zločina i sva ratna neprijateljstva moraju biti preokrenuta u prijateljstva. To su Nijemci napravili nakon Drugog svjetskog rata i vidimo gdje su danas. To mora i Srbija napraviti. Srbija mora neprijateljstva s Albancima, Bošnjacima i Hrvatima preokrenuti u prijateljstva. Naravno da bole žrtve NATO-ova bombardiranja, ali njih je višestruko manje nego što je, recimo, od srpskih bombi ubijeno civila samo u Sarajevu. Za tri godine, ubijeno je blizu 12 tisuća civila, a od toga više od 2000 djece.“ Drašković je nijekanje genocida u Srebrenici nazvao „civilizacijskim sunovratom“ Srbije.

Pitanje je koliko je jaka „druga Srbija“ uzmemo li u obzir da je patrijarh Irinej početkom 2017. izrazio zabrinutost glede stanja u Hrvatskoj zbog ploče HOS-a s natpisom „Za dom spremni“, za poginule hrvatske branitelje u Jasenovcu. Patrijarhu ne pada na pamet da najprije počisti velikosrpsko dvorište ispred svoje Crkve i pokaje se za dugotrajno sudjelovanje SPC-a u poticanju i širenju velikosrpskih ideja. Štoviše, on u to vrijeme u Banjoj Luci bogohulno izjavljuje da je Republika Srpska „djelo Božje“. Nastanak toga entiteta na genocidu patrijarh zanemaruje. On zanemaruje i veličanje kulta Svetoga Vukašina Jasenovačkoga, kojega je SPC proglasila svetim 1998. Lažno svjedočanstvo o patnji toga čovjeka, za kojega ne postoji dokaz da je uopće postojao, vrlo je stručno zapisao jedan psihijatar unoseći čak brojku od 1350 Srba koje je u jednoj noći ubio jedan ustaša. Nedavno je objavljen i roman o Vukašinu. Za kanonizaciju Svetoga Vukašina Jasenovačkog SPC nije pitala za mišljenje Katoličku crkvu, ali za kanonizaciju „ustaškoga vikara“ Alojzija Stepinca osnovana je posebna međucrkvena komisija.

Sjećanje na Gazimestan

Slobodan Blagojević u časopisu Vreme glede stanja u Srbiji izrazio je 1991. misao o epohalnom kukavičluku u kojem se prihvaća „čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočavanja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom“. Stanje u Srbiji poslije doživljenih poraza devedesetih nije se promijenilo te prijetnje i zveckanje oružjem, o čemu svjedoči stanje u Republici Srpskoj, valja najozbiljnije shvatiti. Predstavnik beogradske vlade na božićnome domjenku 2017. usred Zagreba poručuje da će Srbija hrvatske Srbe braniti svim sredstvima u slučaju njihove ugroženosti. Zar to ne podsjeća na Miloševićev govor iz 1989. na Gazimestanu: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.” Kamo zapravo ide iracionalna Srbija? Podsjetimo se proročanstva Ive Pilara iz 1918. u svezi s krivnjom Srbije za izbijanje rata. On je, naime, naslutio da će sve početi iznova u drugim okolnostima. Hrvatska politika ne smije biti naivna. „Epohalni kukavičluk“ i dalje živi u Srbiji. „Uzrok“ rata za beogradsku vlast uvijek je isti i postojan makar iracionalan, a to je danas nepostojeća „Endehazija“ koja ugrožava srpski narod. Taj casus belli, koji skriva pravi uzrok, odnosno agresivne velikosrpske namjere prema liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, stalno ističu veliki „povjesničari“ nositelji vlasti u Beogradu: Tomislav Nikolić, predsjednik Republike Srbije – zakleti četnik; Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova – Miloševićev suradnik; i Aleksandar Vučić, predsjednik vlade – poznat po velikosrpskim pohodima po Hrvatskoj za vrijeme rata. Povod za rat lako je naći. Stoga Hrvatska mora biti budna i pripravna; premda se nova agresija ne čini izglednom, Hrvatska mora osuvremenjivati svoju vojsku i jačati obrambene potencijale. Od vražde, oprosta i pomirenja zasad ništa! Ostaje nam „druga Srbija“ kao velika nada.