Trumpove lekcije

Na temelju Trumpovih šturih predizbornih izjava i smjernica nove vanjske politike moglo se iščitati da je unutar američke političke klase Trump najskloniji multipolarnoj rekonfiguraciji svijeta nakon Drugoga svjetskog rata, što se i vidi iz njegove često isticane parole: „America First“ (Amerika prva). Riječ je o pristupu u međunarodnim odnosima koji se protivi gospodarskom i političkom globalizmu i zagovara umjereni izolacionizam. U prilog takvu smjeru govore i Trumpove kritike svojih izbornih suparnika u pogledu vojnog intervencionizma u prošlosti te njegova najava uspostave normalnijih odnosa s Rusijom pa i suradnje s Putinom, kao i pozivi europskim partnerima da preuzmu jaču odgovornost na području obrane. To potvrđuje i najava povlačenja američke vojne zaštite određenim azijskim partnerima, sve to ide u smjeru multipolarnog pristupa.

Geopolitičke posljedice takvih odluka mogle bi izazvati malu revoluciju u međunarodnim odnosima, jasno ukoliko Trumpova administracija bude dovoljno snažna da dobije pristanak tzv. američke duboke države, tj. vojno-industrijskog kompleksa, Kongresa, raznih lobija, diplomatske i republikanske elite. Lijevi birači Bernieja Sandersa sve se više približavaju Trumpovim idejama kao konačnoj promjeni intervencionističkog mesijanizma kakav je zagovarala većina republikanaca i demokrata, podupirući sve američke vojne avanture i ratove od 1990. pa nadalje. S obzirom na to, teško je zamisliti da će Trump uskratiti vojnu zaštitu u Aziji (posebno zbog teritorijalnih pretenzija Kine u Južnom kineskom moru i Južne Koreje) te istočnim europskim zemljama koje su članice NATO-a. Na stranu retorika, smjernice nove američke vanjske politike mogu se lako mijenjati putem osobnih dogovora Trumpa i Putina, posebno u vezi sa smanjenim angažmanom u Ukrajini i sprječavanjem eskalacije sukoba te uopće temom proširenja NATO-a na istok. Što se tiče Bliskog istoka, Trumpova realpolitika, koja se protivi „izvozu demokracije“ i intervencionizmu, mogla bi promijeniti konfiguraciju odnosa jer se ne slaže s dosadašnjom politikom SAD-a i Europske Unije glede nužne smjene Assadova režima. Trump je svjestan prijetnje širenja tzv. Islamske države, pa se mogu zasigurno očekivati promjene u pristupu borbi protiv islamskog terorizma, i to u koaliciji s Rusijom, za razliku od Clintonove i Obamine administracije koji su podupirali zaljevske petromonarhije i savezništvo sa sunitskim monarhijama protiv Assadove Sirije ili Muslimanske braće u Egiptu.

Pragmatično partnerstvo

Trumpova odluka o američkom istupanju iz NAFTA-e i TTIP-a, kao i prvi potezi njegove administracije odražavaju snažne izolacionističke, ali i protekcionističke poruke. Takav bi smjer vanjske politike bio suprotan težnjama liberala, ali i ambicijama konzervativaca. Prisjetimo se da je konzervativni smjer bivše Bushove administracije u teoriji i praksi poprimao oblike mesijanskoga civilizacijskog intervencionizma u svijetu, koji je ekspliciran u tezama izloženim u dokumentima Za novo američko stoljeće, Ponovna izgradnja američke obrane i Vanjska politika za Ameriku u 21. stoljeću.

Jedan je od mogućih scenarija i približavanje SAD-a i Rusije u vezi sa Sirijom i Irakom, kao i raznim regionalnim akterima poput Turske. S geopolitičkog aspekta mogla bi se iskristalizirati neka vrsta pragmatičnog preustroja savezništva na temelju rusko-američke suradnje sa Sirijom, Irakom i Izraelom, kao i na području Afganistana, ali i u istočnoj Europi i Kavkazu. Današnja verzija Hladnoga rata između Rusije i SAD-a mogla bi biti zamijenjena pragmatičnim partnerstvom sa zajedničkim točkama poput protuterorističke suradnje, stabilizacije Bliskog istoka i odbacivanja intervencionizma.

Korijeni američkog izolacionizma

Amerika je tijekom povijesti često balansirala između intervencionizma i izolacionizma, a korijeni politike atlantizma nalaze se u vjerskoj i filozofskoj viziji „imperijalne Republike“. Puritanska Amerika potomaka doseljenika s Mayflowera, prvih pionira, koji su željeli napustiti Europu s uvjerenjem da ih ona progoni, smatrali su da ih je Božja providnost zadužila u misiji, i to tako da na kontinentu stvore novi Sion, novi Jeruzalem. Takvo se mesijansko poslanje dobro održava u, primjerice, američko-hispanskom ratu, krizi na Kubi, ali i ratu u Vijetnamu. Uz pravo na samoobranu, SAD primjenjuju i sintagmu o borbi protiv osovina zla. Jedno od ključnih načela američkoga gospodarstva jest, uz slobodnu trgovinu, „međunarodna gospodarska međuovisnost i otvaranje tržišta“ – načelo proizašlo iz izvješća Vijeća za nacionalnu sigurnost 1950, a iz kojeg slijedi da Amerika treba „predvoditi zdravu međunarodnu zajednicu, iako ne postoji stvarna svjetska opasnost“, a zdrava međunarodna zajednica pretpostavlja „uspostavu svjetske otvorene ekonomije u kojoj kapital i sva dobra mogu slobodno cirkulirati izvan nacionalnih granica“. I u vremenima deklariranoga izolacionizma, gospodarski odnosi s drugim europskim saveznicima uvijek su postojali, a Monroeova doktrina u biti je onemogućavala svaki oblik europskog intervencionizma u „američke poslove“, smatrajući pritom Latinsku Ameriku rezervnim prostorom američkog hegemonizma. Za vrijeme Hladnoga rata najžešći antikomunisti većinom su bili upravo republikanski izolacionisti. Tijekom 60-ih godina novi izolacionizam potaknula je intervencija u Vijetnamu – taj se izolacionizam usprotivio ratu, ali je ipak ostao privržen Atlantskom savezu i međunarodnoj suradnji. Sljedeća vrsta izolacionizma pojavila se poslije, 90-ih godina, posebice za vrijeme Clintonove administracije, kad američka politika preko međunarodnih institucija nastoji pridobiti moralni legitimitet za svoje djelovanje.

Trumpova izborna retorika i teme njegova često nespretna, ali instinktivno spontana političkog diskursa, poput protjerivanja ilegalnih imigranata, građenja zida duž južne granice SAD-a, revidiranja sporazuma o slobodnoj trgovini kako bi se zaštitila radna mjesta Amerikanaca te povlačenja američkih vojnika iz inozemstva, znače povratak nekoj vrsti izolacionizma i nastoje pružiti odgovor na zabrinutost širih američkih narodnih slojeva, često zanemarivanih ili napuštenih od strane vladajućeg američkog sustava. Zbog toga je taj Trumpov secesionistički diskurs o rascjepu između naroda i vrha političkog establišmenta noćna mora svih povlaštenih bogatih čuvara neoliberalnoga poretka i politički korektnih snobova jer simbolički održava jasan prekid s „američkom dubokom državom“ – s heterogenim skupom središta moći, konzultanata, lobista, donatora i poslovnih ljudi, financijaša s Wall Streeta koji kontroliraju sve poluge političke, ekonomske i financijske moći. Trump utjelovljuje taj rastući jaz između američkog centra, sa svim njegovim povlasticama, i američke periferije: bijelog, radničkog i srednjeg sloja, koji u biti čine društvene žrtve financijske krize i gubitnici neoliberalnog sistema.

Nakon prvih Trumpovih odluka, a posebno nakon odluke o povlačenju iz trgovinskog sporazuma o transpacifičkom partnerstvu, može se predvidjeti ulazak u novu eru američkoga protekcionizma. Ne treba u tom smislu podcjenjivati dugu američku protekcionističku tradiciju, primjerice Alexandera Hamiltona ili Johna Maynarda Keynesa, koji su snažno utjecali na provođenje nacionalne političke ekonomije SAD-a u prošlosti. Tako je hamiltonizam kao doktrina političke ekonomije nastao u posebnim povijesnim okolnostima. Naime, tadašnji američki predsjednik Thomas Jefferson (predsjednik 1801–1809) bio je zagovornik slobodne trgovine i zagovarao je izvoz poljoprivrednih proizvoda, dok je Alexander Hamilton, prvi američki ministar financija (1789–1795), htio zaštititi američke proizvode od gospodarskih suparnika – Britanaca. Hamilton u Izvješću o proizvodnji (1791) preporučuje kako treba zaštititi domaću industriju nametanjem poreza i carinskih pristojbi na uvoz stranih proizvoda. Hamilton na taj način navješćuje uspostavu sustava buduće banke Federalnih rezervi. Njegova gospodarska doktrina podsjeća na to da je glavni cilj naroda ostvarivanje općeg dobra i sreće, naspram liberalnih doktrina i monetarističke politike, a da se opće dobro može temeljiti na sustavu javnog kredita, koji bi u nacionalnom razvoju trebao osigurati i zaštititi nove proizvodne snage od lihvarske politike tadašnjih bankarskih krugova. Zvuči poznato, zar ne?

 * * *

„Balkan“ se prepušta Rusima?

Trenutno područje tzv. Balkana ne predstavlja vanjskopolitički prioritet za novu Trumpovu administraciju, prvenstveno zaokupljenu borbom protiv islamskog terorizma te slučajevima Kine, Irana, Sirije itd. Analitičari poput Sieba Janssena s druge strane, ističu kako približavanje Trumpa i Putina navješćuje prešutni pakt prema kojem bi se SAD povukle iz balkanske regije, prepuštajući više manevarskog prostora Rusiji, zbog toga što ne postoji zajedničko stajalište EU-a u pogledu neriješenih teritorijalnih pitanja na tom području. Kad bi se takav scenarij dogodio, onda bi to otvorilo put širenja ruske utjecajne zone ne samo u ruskom susjedstvu (Ukrajina, Gruzija, baltičke države), nego i na području jugoistočne Europe, dakle u Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Republici Srpskoj u BiH, a to bi svakako otvorilo mogućnost novih sukoba i nestabilnosti. Drugi pak analitičari drže da postoje izrazito jak proturuski resantiman unutar republikanskog tabora koji ne ide u prilog Trumpovu koketiranju s Putinom, te da je prisutnost Briana Hoyta Yeea u Trumpovoj administraciji znak da se još uvijek nije jasno iskristalizirala politika prema balkanskoj regiji, što navješćuje daljnje razdoblje statusa quo.