Tegobnost prognaništva

Iako fabulom smješten u 1974. godinu, roman Povratak portugalske 53-godišnje  književnice Dulce Maria Cardoso izrazito je aktualan, ali je također i osobito zanimljiv hrvatskoj čitalačkoj publici jer kroz problematizaciju bezdomništva,  emigracije i života u prognaničkome hotelu korespondira s donedavnim iskustvom velikog broja naših građana.

1975. je godina i u Angoli je – kao posljedica tzv. Revolucije karanfila u Portugalu – započeo proces dekolonizacije, ali i građanski rat, zbog čega je više od pola milijuna Portugalaca primorano na bijeg i preseljenje u Portugal. No, tamo ne nailaze na prijem kakav su očekivali - smješteni su u prenapučene hotele i unatoč početnim obećanjima uskoro bivaju od vlasti zaboravljeni i napušteni, a lokalno pučanstvo ih doživljava kao smetnju i prijetnju. Naime, Portugal je nakon dugogodišnje Salazarove diktature ekonomski, financijski i moralno devastiran, u zemlji vlada nezaposlenost i siromaštvo te općerašireni strah da će pridošlice oteti poslove domicilnome stanovništvu. (Reference na suvremenu zbilju su očite, a spomenuta aktualnost romana nepobitna, u kontekstu humanitarne katastrofe u medijima prozvane „izbjegličkim valom“, pri čemu je znakovito da se otpor prihvaćanju emigranata u europskim zemljama danas obrazlaže istim riječima: „oni će nam oteti poslove“). Uz to, ti nesretni ljudi personifikacija su nečiste savjesti društva i postaju objektima mržnje iz različitih razloga – neki u njima vide izrabljivače crnaca i ugnjetače koji su u potlačenome položaju držali i iskorištavali stanovništvo kolonija, dok im drugi zamjeraju zbog „predaje i bijega“. 

Za glavnoga junaka i pripovjedača roman ima petnaestogodišnjeg dječaka Ruija koji nakon bijega iz Angole u lisabonskome prognaničkom hotelu živi s majkom i dvije godine starijom sestrom, i koji svakodnevno osjeća (i čitatelju prenosi) tegobnost takve egzistencije. Linearno ispripovijedan, roman u početnih pedesetak stranica donosi dječakov prikaz nekoliko posljednjih tjedana života njegove obitelji u Angoli, uz nekoliko analepsi sa svrhom uvjerljivije kontekstualizacije i prikaza životnih uvjeta Portugalaca u koloniji, dok je ostalih 170-ak stranica locirano u Lisabon i donose njegova iskustva prognaničkoga života. Autorica uvjerljivo dočarava život u prognaničkome hotelu i nastojanje „da se od jedne sobe stvori dom“, ali i posljedice preduge zatvorenosti mnoštva ljudi u malome prostoru, što podrazumijeva nesputanost i niske strasti te lišenost privatnosti i intimiteta. No, ne izostaje ni detektiranje proturječja takvoga života,  jer unatoč stiješnjenosti i bliskoj usmjerenosti jednih na druge, te zajedničkome proživljavanju istoga iskustva i neprestanome razgovaranju („jer osim razglabanja nema se što drugo raditi“) nitko ustvari ne zna mnogo, niti išta važno o drugima. Prisnost je lažna, hinjena, a bliskost (točnije, fizička blizina) je rezultat okolnosti, a ne želje, pa se ono najvažnije zadržava u sebi i ne izgovara.

U maniri Bildungsromana i u ispovjednome obliku dječakove struje svijesti uvjerljivo su posredovane brojne faze njegove tegobne prilagodbe novim uvjetima života. Rui, njegova obitelj i ostali „povratnici“ tretirani su kao strano tijelo u društvu i osjećaju se getoizirani jer osim otpora lokalaca trpe i institucionalizirano neprihvaćanje (npr. diskriminatorni i omalovažavajući odnos profesora u školi, zbog čega Rui na neko vrijeme prekida školovanje). Rui se bori i s grižnjom savjesti i samooptuživanjem jer nije bio u mogućnosti pomoći ocu kojega su pred bijeg obitelji iz Angole oteli tamošnji pobunjenici, i ne zna se njegova sudbina.Također, on dolazi u sukob s domicilnom djecom, burno proživljava prva zaljubljivanja, a položaj mu otežava i majčina psihička bolest te osjećaj odgovornosti jer se, kao jedini preostali muškarac u obitelji, unatoč svojoj mladoj dobi osjeća dužnim skrbiti se o majci i sestri. Tako, u jednom od brojnih slojeva romana, autorica propituje i patrijarhalno društvo ukazujući na to da žrtve patrijarhata nisu samo žene.

Dulce Maria Cardoso vrlo uvjerljivo progovara iz perspektive adolescenta, iz rakursa buntovnog, nedovoljno zrelog dječaka suočenog s brojnim problemima, a pripovjedna Ich-forma i metoda struje svijesti nadaju se mudrim odabirom. Dječakovi subjektivizirani monološki iskazi puni su strasti, emocija, izraza tjeskobe, straha i nesigurnosti, a pomoću rečenica lišenih upravnog govora, prepunih kolokvijalizama, slenga i uličnog žargona, te nerijetko gramatički nepravilnih i sastavljenih od više ulančanih iskaza rukopis biva oplemenjen dozom razbarušenosti i neposrednosti, uz ostvarenje visoke razine uvjerljivosti i autentičnosti. Autorica (koja je inače proživjela slično iskustvo i čija se obitelj također 1975. iz Angole preselila u Portugal, kad je njoj bilo 11 godina) ne zanemaruje ni politički kontekst te kroz niz detalja posreduje atmosferu zemlje koja oslobodivši se diktature traži svoj identitet u okrilju demokracije. No roman se bavi i razočaranjem tih ljudi, koji se vraćaju u zemlju koju zatječu umnogome drugačiju od one koju su izdaleka mistificirali i idealizirali, lišeni uvida u pravo stanje i realnost. Štoviše, Dulce Maria Cardoso iz perspektive dječaka rođenog u Angoli progovara i o ironiji njihova „povratka“, jer u mnoštvu od pola milijuna ljudi koji 1975./76. dolaze iz Angole u Portugal brojni su poput Ruija rođeni i odrasli u koloniji, i sad se „vraćaju tamo gdje nikad nisu bili“.

Povratak je dirljiva i potresna, upozoravajuća i osvješćujuća, ali raspletom ipak i optimistična knjiga, pisana rukom lucidne, nadahnute, inteligentne i hrabre spisateljice koju portugalska kritika opravdano smatra „najvažnijom autoricom svoje generacije“.