Strategija šoka

Motivi smrti, ljubavi i neispunjene žudnje, Stari zavjet, mitologija američkog juga, rock & roll, country, blues, klasična literatura i Elvis kao vezivna nit – sve se to već tri desetljeća prepleće u glazbi i stihovima Nicka Cavea, možda najslavnijeg australskog kantautora koji se u posljednjih tridesetak godina pojavio s onu stranu srednje struje. Iako je bez njega nemoguće zamisliti The Birthday Party, ili, primjerice, Grinderman – dvije bučnije usmjerene formacije – Caveov rukopis i značaj većina publike ipak prepoznaje u radu s grupom The Bad Seeds. S tim je sastavom najavio (jesenske) datume europske turneje, no Zagreb je ovaj put izostao s popisa pa će domaća publika biti uskraćena za nove – doista potresne – kantautorske ispovijedi, utisnute i u stihove nekih skladbi s posljednjeg studijskog albuma Skeleton Tree.

Naime, bol prouzrokovana smrću petnaestogodišnjeg autorova sina Arthura nužno se prelila i u stihove, premda je u trenutku tragedije veći dio albuma bio gotov. Dakle, Caveova općenita užasnutost poganom stvarnošću odnedavna je našla uporište i u osobnim, stvarnim mukama, pa će njegova umjetnost – dovoljno višeslojna i bez toga – dobiti novu, za slušatelja katkad i tegobnu dimenziju. Mučan i pun tjeskobe, uronjen u elektroničke teksture i vokalno (katkad) na granici recitacija, Skeleton Tree naišao je na unisono topao prijem. No sada, nakon najave još jedne svjetske turneje, valja podsjetiti na bitne transformacije kroz koje je prolazila njegova duga i plodna karijera.

Ako postoji njezina konstanta, bilo da je riječ o psihotičnom punku skupine Birthday Party, post-punku ranih Bad Seedsa, izopačenom bluesu ili lažno umirujućem folku iz poznije etape, jedina prepoznatljiva crta njegovih radova svodi se upravo na fasciniranost zatamnjenom, kompulsivnom, agresivnom stranom ljudske naravi: otuda toliko nemotiviranog nasilja, kaosa i biblijskih motiva u njegovim skladbama, bez obzira na podžanrovski predznak i fazu karijere. Ili, jezikom rock-kritike: što god činio i čega se god primio, jezgra Caveova opusa čvrsto je ukorijenjena u „filozofiji gotike“ – premda je sâm Cave višekratno naglašavao odbojnost prema ostalim protagonistima tog (s razlogom ismijavana) podžanra rocka.

Pravim i punim imenom Nicholas Edward Cave, rođen je 22. rujna 1957. u Warracknabealu, u australskoj državi Victoriji. Odrastao je okružen literaturom: majka mu je bila knjižničarka, a otac profesor engleskog, i ta će činjenica u znatnoj mjeri odrediti Nickov profesionalni razvoj.

Zajedno s Mickom Harveyjem u srednjoj školi pokreće sastav Boys Next Door, koji početkom osamdesetih mijenja ime u Birthday Party, bend čiju je estetiku ružnoga najslikovitije opisao publicist Roni Sarig: „Bili su nevjerojatno nastrani. Svirali su poput mahnitih pasa sa smetlišta.“

Usporedimo li Caveove početne „grupne“ napore s ugođajem albuma ostvarenim s The Bad Seeds, lako je uočiti radikalne promjene u tempu, ugođaju i stilu, ali i u temeljnom pristupu autorskim zahvatima i načinu apsorbiranja i „prerađivanja“ utjecaja. Poznija ostvarenja (ona iz kasnih osamdesetih, devedesetih i poslije), otkrivaju drukčiji tip kantautorske hipersenzibilnosti. Prva od njih zadržala su post-punk teatralnost, pa čak i dozu kakofoničnih obilježja, dok je sadržaj drugih, recentnijih, sve naglašenije ispunjen asketskim aranžmanima, pa čak i zlokobnom, introspektivnom mirnoćom.

Prva četiri albuma ostvarena s grupom The Bad Seeds (iz razdoblja od 1984–86) nedvojbeno su snažna, iako ne uvijek slušljiva ni lako prohodna djela – barem ako slušljivost definiramo parametrima srednje pop-struje. No svi ti radovi, poredani u logičnom slijedu, svjedoče o stalnom umjetničkom sazrijevanju.

Zvučni sudar postpankovske estetike i koenovskog pesimizma, gothic-bluesa i biblijskih aluzija, industrijski generirane buke, street-corner gospela i melodramatičnih balada, proizveo je trajan i neizbrisiv učinak na tadašnju i sve sljedeće generacije „alternativnih“ i underground-rokera. Najkaotičnija manifestacija njegova (heroinom pojačana) kreativnog meteža prepoznaje se na prvijencu From Her To Eternity, iz lipnja 1984, ali ništa manje tmuran nije ni The Firstborn Is Dead koji počinje temom Tupelo, jednom od nekoliko aluzija na Elvisa, velikog uzora i „kralja rock and rolla“.

Najzanimljivije (i ključne) trenutke prve etape Caveova solo stvaralaštva valja tražiti na albumu Your Funeral, My Trial koji je, poput još nekih ranih diskografskih pothvata, snimljen u glasovitim berlinskim studijima Hansa. Objavljeno u studenom 1986, to djelo pokazuje preobražaj autorovih demonskih vizija koje i danas, s vremenskim odmakom, zvuče melodično, rafinirano i suzdržano – premda ne i manje intenzivno.

Caveova transformacija od autodestruktivnog pankera do rafiniranoga kantautora tekla je to intenzivnije što je intenzivnije bilo njegovo uranjanje u literaturu. No spomenuti preobražaj, započet osamdesetih, dovršen je tijekom idućeg desetljeća, u doba bujanja alternativnog i indie rocka – a s njima i novog kantautorskog vala. Tako će se Nick Cave & The Bad Seeds uklopiti i u renesansu kantautorske poetike nadahnute klasicima iz sedamdesetih, što potvrđuje uspjeh albuma The Good Son, Henry’s Dream, Let Love In, Murder Ballads i The Boatman’s Call.

Njegov noviji autorski rukopis odaje novu urednost i disciplinu; s druge strane, strategiju šoka zamijenio je (kako piše jedan kritičar) crni humor – ali i novoprobuđena introspekcija. Iako su Caveovi stihovi još bili ispunjeni otvorenim nasiljem, glazba na izdanjima poput Murder Ballads i The Boatman’s Call bivala je sve tišom i introvertnijom.

Sinteza komunikativnosti i ispovjedničke akustike donijela mu je u drugoj polovini 90-ih nove poklonike, ali i zaključila preobražaj: Cave je napokon postao klasičan kantautor čiji su se punk-korijeni doimali jednako udaljeno od sadašnjosti kao što je Van Morrison iz vremena remek-djela Astral Weeks bio udaljen od rhythm and blues ishodišta prijašnjega sastava Them.

Boatman’s Call pripada kategoriji break-up albuma, i bolan je dokument autorovih emotivnih previranja. Pjesme su nadahnute raspadom veze s brazilskom novinarkom Viviane Carneiro te s kratkim (i također neuspješnim) romantičnim odnosom s britanskom kantautoricom PJ Harvey.

Nakon Boatman’s Call Nick Cave snima još pet albuma s grupom The Bad Seeds te dva u sklopu skupine Grinderman, svojevrsne garažne izvedenice Bad Seedsa.

Cave je tako zatvorio puni razvojni krug. Okušao se u svim žanrovskim disciplinama koje su mu stajale na raspolaganju, uključujući literarne i filmske stranputice koje traže posebnu analizu.

Povratak složenijim teksturama na pretposljednjem albumu Push The Sky Away publika i kritika pozdravile su kao dobrodošao povratak introspekciji iz razdoblja ključnih „tihih“ albuma.

A danas?

Teško je predvidjeti što je nakon nezamislive osobne tragedije sljedeće na redu. No jedno je sigurno: njegovi albumi, a poglavito posljednji, potvrđuju staru tezu da se najveća umjetnost često rađa iz najdublje boli. Valja se samo ponadati da će album Skeleton Tree – na kojemu se napokon razotkrila njegova emotivnost u punom, neironičnom i nesimboličnom smislu – imati i kakav-takav (auto)terapijski učinak.