Strastveno muziciranje

U Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a nastupio je u četvrtak, 9. veljače, proslavljeni violinist Ilya Gringolts, a orkestrom je ravnao šef-dirigent Enrico Dindo. Program je slijedio je klasičan raspored, uvertira–koncert–simfonija, no u izboru djela nije bio tako klasičan, zanimljiv i raznolik. Na početku se slušalo djelo skladatelja koji nasljeđem i radom pripada čak trima nacionalno-kulturnim prostorima: hrvatskom, talijanskom i njemačkom. Riječ je o Antoniju Smaregli, rođenu 1854. u Puli, a odabrana je njegova uvertira Leonora, nastala na temelju istoimene balade njemačkoga pjesnika Gottfrieda Augusta Bürgera. Enrico Dindo je djelo s orkestrom oblikovao punim tonom, širokim zamasima i uzbibanim kretnjama, stvarajući iznimno bogatu tonsku sliku, u kojoj su se ipak javljale poneke intonacijske nečistoće. Vrlo lijepo je prikazano ljuljanje unutar fraza naglašene osjećajnosti izrazito talijanskog stila. Ponegdje se ipak, u želji za izgradnjom tog velikog, raskošnog tona, izgubila preciznost artikulacije, a s njom je izostala i ujednačenost gesti glazbenika. Unatoč tome ukupan dojam bio je vrlo dobar, pa se moglo prepoznati zanos muziciranja i snažnu energiju dirigenta koju je uspješno dijelio s orkestrom.

Slijedio je nastup ruskoga virtuoza Ilye Gringoltsa, najmlađeg pobjednika u povijesti Paganinijeva natjecanja i jednog od najzanimljivijih violinista današnjice, koji je odabrao Koncert za violinu i orkestar u g-molu, op. 67  Mieczysława Weinberga, rođena u Poljskoj u židovskoj obitelji, s karijerpm ostvarenom u Sovjetskom Savezu, u koji se sklonio bježeći od opasnosti Drugoga svjetskoga rata. Ilya Gringolts snimkom toga koncerta već je oduševio publiku i kritiku, a i u živoj izvedbi pokazao je snagu izraza, punokrvan ton i interpretaciju u kojoj je podjednako dojmljiv bio njegov intelektualni pristup djelu, kao i ekspresivnost i proživljenost građe. Osim sjajne tehničke pripremljenosti, Gringolts je oduševio i sjedinjenjem s karakterom glazbe, pokazujući da je senzibilitetom idealan interpret djela, koje zahtijeva poniranje u dubinu strukture. Znalački je istaknuo i jedinstvene melodijske linije specifičnih pomaka, koji djelu i Weinbergovu izrazu daju prepoznatljivost. Orkestar je bio budan i aktivan, a Dindo je uspješno balansirao između traženja punokrvnoga tona iz prve izvedbe u trenucima kada je orkestar vodio glavnu riječ u skladbi te smirenja i podupiranja solista u njegovim nastupima. Orkestru je nedostajalo tek nešto više jasnoće u artikulaciji pojedinih odsjeka.

Nakon stanke izvedena je 3. simfonija u F-duru, op. 90 Johannesa Brahmsa. Enrico Dindo i Simfonijski orkestar HRT-a još su jednom postigli zaneseno muziciranje u kojem je vrhunac bio znani treći stavak, Poco allegretto, zaokret od dotad naglašena bujnog tona s postignutim elegantnim izrazom i osjećajnošću udaljenom od patetike. Kao i mnoge izvedbe  maestra Dinda, i ova je bila puna karaktera i vatre, iako su neki detalji (na tehničkoj razini) zahtijevali nešto više discipline. U mislima slušatelja su i nakon završetka koncerta odzvanjale usijane geste gudača i grmljavina limenih puhača iz posljednjeg stavka Brahmsove 3. simfonije, koji su na najbolji način zaokružili večer punu strastvena uživanja u glazbi.