Recital mrtvih riječi

Treća ovosezonska premijera u zagrebačkom HNK-u, Shakespeareova Zimska priča, izvedena 12. veljače u režiji engleske redateljice Tritschler, prošla je kako se i očekivalo – uspješno. No dok će snažan pljesak i već uobičajenu aklamaciju grlate publike mnogi iščitavati kao izvrstan rezultat, oni razočarani će, a i takvih je bilo, u toj frenetičnoj haenkaovskoj navadi prepoznati tradicionalno hrvatsko licemjerje i znak pristojnosti, koji nalaže da u nekim hrvatskim institucijama sve mora biti uspješno.

Valjda je takav ukus publike jedan od razloga što se, ne prvi put za mandata sadašnje uprave HNK-a, dogodilo da se dramski program najstarije nacionalne kuće u razmaku od samo četrdesetak dana stropošta na dno kvalitete. Ako su Ljudi od voska Mate Matišića – praizvedeni 30. prosinca prošle godine u režiji Janusza Kice – bili korak u kazališnu umjetnost, Zimska priča jest koračina na dno te umjetnosti. Što je tomu razlog?

Intendantica Dubravka Vrgoč u kazališnoj knjižici piše da se u Zimskoj priči „kao u svakoj bajci čudesno i nadnaravno isprepleće sa zbiljskim, a granice između prirodnoga i natprirodnoga, stvarnoga i izmišljenoga s lakoćom poništavaju“, pri čemu se „tragično i komično stapaju u sveobuhvatnu sintezu čineći svijet bliskim teatru ili obrnuto“. Zato se, misli intendantica, „sve čini podjednako mogućim“. Tko se nekako uspije udubiti u intendantičino teatrološko promišljanje otkrit će da je predstava točna slika njezinih izrečenih misli – želja da bude sve i nemoć da postane išta. Olakotna je okolnost odabir komada.

Komad nije promašena dijagnoza suvremenoga kaotičnoga doba, što se na pozornici itekako vidjelo, samo predstava nažalost nije predočila išta što bi rastvorilo kaos današnjice i bilo slika udaljavanja stvarnosti i teatra; ponudila je malo toga što bi ionako bezosjećajnu i teatraliziranu stvarnost učinilo podnošljivijom. I kojoj bismo se, barem na trenutak, mogli nasmijati umjesto strpljivo podnositi njezine obmane.

Shakespeare u Zimskoj priči, napisanoj potkraj života, propituje ljubav i mržnju, vjernost i ljubomoru, odanost i prevrtljivost, sve ono što je u mnogim svojim djelima s više ili manje uspjeha propitao. Samo je ovdje u to upleo i bajku, elemente pastorale, kojima je htio zabaviti publiku, koje je na pojedinim predstavama u kazalištu njegova doba bilo i po nekoliko tisuća. Htio je različitim ukusima, pa mu vjerojatno zato Zimska priča nije ni dosljedna tragedija ni poučna komedija, nego sve zajedno, romanca, kako to krste teoretičari dramskih žanrova.

Ukratko, riječ je o priči u kojoj dramsku radnju pokrene nesporazum između dvojice prijatelja, kraljeva dviju kraljevina – Leonta, kralja Sicilije, i Poliksena, kralja Bohemije (Češke) – pri čemu Leont Poliksena, kojega Leontova žena Hermiona prisno nagovara da još ostane u gostima, osumnjiči za obljubu kraljice. Izjeden ljubomorom do mržnje, Leont od sluge Camilla traži da otruje Poliksena, no umjesto da ga otruje Camillo (glumački nezainteresiran Mislav Čavajda) s Poliksenom otputuje u Bohemiju. Nakon toga Leont kraljicu Hermionu strpa u zatvor i pošalje izaslanike u Apolonov hram da mu Apolon kaže istinu, koju ne priznaje. U međuvremenu Hermiona u tamnici umre rađajući kćer, koju Leont osudi na spaljivanje. Djevojčicu spasi sluga otputivši se s njom u Bohemiju, gdje je ostavljenu u šumi nađe pastir i šesnaest godina odgaja kao kćer Perditu, u koju se zaljubi Poliksenov sin, kraljević Florizel. Da bi se vjenčali, Florizel i Perdita pobjegnu na Siciliju, za njima dođu Poliksen, Camillo i ostali, gdje se kraljevi pomire, „umrla“ Hermiona oživi i sve se okonča kao u bajci.

S obzirom na zamršen sadržaj i žanrovsku strukturu, Zimska priča jest komad kojim se, što su upravljačke strukture HNK-a prepoznale, može dosta toga reći o današnjem vremenu koje se iscrpljuje u rastakanju i raskrinkavanju emocija – što je dominantni sadržaj prva tri tragična čina – te o sublimiranju i obnavljanju emocija – u preostala dva čina – koji tvore ljubavnu bajku u kojoj je moguće mrtve oživiti i zle učiniti dobrima. Tako je moglo biti.

No umjesto dramske radnje i živih glumačkih likova dominirao je mrtvi teatar, s glumcima koji su stojeći recitirali ili hodajući izgovarali riječi bez osjećaja i misli, koje su se slijevale u ničim ispunjenu tišinu. Nešto u ničemu ponudili su Dragan Despot, Alma Prica, Jadranka Đokić, Livio Badurina, Duško Gojić i dječak koji je na premijeri igrao princa Mamilija. Nikako i onaj koji je glumio Vrijeme, kojemu je publika zapljeskala na otvorenoj pozornici za loše izdeklamiran i lošim kretnjama popraćen tekst.

Sve spomenuto veliki je uspjeh HNK-ova ravnatelja drame Ivice Buljana i nagrađivane redateljice Tritschler, u čijoj režiji i nije bilo režije, osim ako se u režiranje ne ubraja reagiranje glumaca na vlastite replike. Prostor glumačke igre, redateljičina verzija brukovskoga praznog prostora mašte, bio je tek dio scenografije koja je bijelo-crnim velikim zidom s malim vratima dijelila pozornicu na proscenij, gdje se „glumilo“, i dubinu u kojoj su glumci čekali svoj red. Bijela strana zida s vratima na lijevoj strani bio je prostor Sicilije, a crna strana zida s vratima na desnoj strani bio je prostor Bohemije. Po govoru pastirova sina (Damir Markovina) Bohemija je mogao biti i Dubrovnik, a po šubarama kostimiranih Bohemaca i Crna Gora.

Sve u svemu HNK je proizveo lošu predstavu obloženu riječima bez sadržaja, točnije komorni recital mrtvih riječi.