Prohujalo s damama

U subotu navečer, 4. veljače, u Istarskom narodnom kazalištu u Puli izvedena je premijera nevjerojatno popularne glazbeno-plesne komedije Djevojačka večer (u izvorniku Girls’ Night Out) engleskoga autora Davea Simpsona (u prijevodu Jadranke Bargh), u režiji slovenske glumice, redateljice, TV-voditeljice i zastupnice u slovenskom parlamentu (nije nebitno – s liste Združena levica) – Violete Tomić. Za pulsku produkciju zaslužni su još: za koreografiju slovenski koreograf i plesač Miha Lampič, za svjetlosne efekte Dario Družeta (INK), za funkcionalnost scene Goran Šaponja (INK) te osmero mladih glumica i glumaca: Mia Krajcar kao Nikolina, Lana Gojak kao Sara, Lara Živolić ili Helena Minić Matanić u ulozi Jane, Valter Roša kao Toni, Marko Braić kao Robi, Rade Radolović kao Dario te Luka Mihovilović u ulozi Filipa.

Redateljica, koja je ovom prigodom ujedno nastupila u ulozi glumice (Teta Iva), scenografkinje, kostimografkinje te glazbene urednice, već je više puta režirala Simpsonov komad. Od toga, ovo je treća izvedba u Puli, a druga u produkciji Istarskoga narodnog kazališta, pri čemu treba dometnuti da je Mia Krajcar i u izvedbi 2008. glumila Nikolinu.

Riječ je o kako se navodi u katalogu predstave „kazališnoj zabavi“ – lakom, zabavnom i pitkom komadu koji propituje zamršene ženske, muške i žensko-muške(?) odnose.

U najkraćim crtama: zagonetna pedesetogodišnja Teta Iva svojoj trudnoj nećakinji Jani, koja se sutradan udaje, odluči za djevojačku večer pripremiti iznenađenje u obliku posjeta muškome striptiz-baru. Uz njih dvije, tu su i fatalna Janina sestra Sara te nespretna prijateljica Nikolina, koja je zaručnica smušenoga Ivina sina Tonija. Muški četverac, pak, sačinjavaju trojica stripera: Dario – tip agresivna macho-garda, njegov prijatelj Robi – tip naglašenoga gay-nastupa i Filip – student glume, a ovaj put im se, nezadovoljan seksualnim odnosom sa zaručnicom, pridružuje i Toni.

Slijede dva sata tijekom kojih se u brzom ritmu izmjenjuju kratke konverzacije banalnoga humora zasnovana na medijski izlizanu vicu i dosjetki te plesno-glazbene erotske(?) eskapade u rasponu od funky ritmova (Toma Jonesa, Labelle, Erotic Dissidentsa…), preko neosrednjovjekovnih pop-gregorijanskih tonaliteta (Enigma) pa našeg „prpošnog“ Magazina do, ni više ni manje nego Straussova Zarathustre i Verdijeva Trubadura, pri čemu pretežitim dijelom koreografije dominira mahanje golemim gumenim falusom.

Gluma darovitih mladih glumica i glumaca svedena je na isprazno glumatanje i karikiranje klišeiziranih tipova funkcija bez ikakve naznake, u katalogu najavljenih, karaktera i gradnje živih dramskih lica ili kakva kritičkoga stava. Iz cijele, do krajnosti banalizirane priče, jedine poruke koje se ovom farsom od farse posreduju oduševljenom gledateljstvu jesu: kako je posve normalno da su žene oduvijek svodive na seksualni objekt; kako sada valja prihvatiti kao normalno da se danas i muškarci objektiviziraju unutar istoga seksualnoga modusa, no da je za to „kriv jebeni kapitalizam“ (kako deklamira jedan od protagonista); da se, budući tek jedan od četvero aktera zna gdje je pozicioniran klitoris, toga „znalca“ treba smatrati intelektualcem te konačno da se na sve to, u skladu sa žanrovskih određenjem kazališne zabave(?), valja s užitkom smijati.

Taj, bez obzira na gromoglasan smijeh i pljesak, prividno naivan teatarski pokušaj redefinicije pojma intelektualac nije nimalo komičan, već tragičan odraz suvremene globalne zbilje zapadne kulture, kojom nas se ideološki orkestrirano i medijski posredovano posljednjih desetljeća neprestano preplavljuje golemim količinama zaglupljujućega postkulturnoga kiča i trivijalnosti Europom dominirajućega modela neoliberalno-ljevičarskih kulturnih praksi (hiperseksualiziranje, rodna polimorfnost, deinstitucionaliziranje, hiperkorektnost, areligioznost). Naime, od prvoga uprizorenja Simpsonova komada 1996. do danas, počevši od teatara londonskoga West Enda, koji prvi uvode tzv. female-friendly shows (ženama namijenjenu zabavu) ili hen-parties (zabava za koke) – kazališnih varijanti proznoga chick-­
lita, preko sveprisutne filmske i sitcom produkcije: Skidajte se do kraja, Seks i grad, kao neoliberalne zamjene za klasične ljubiće, no bez ikakva estetskoga iskoraka, do ponešto rijetkih primjera estetski ipak relevantnijih produkcija poput predstave (od 1999) i filma mjuzikla Mamma Mia! (vrlo popularna i u zagrebačkoj Komediji), u pretežitom se pak dijelu u prvi plan nameće tek jeftina zabava za prividno samosvjestan i liberaliziran dio ženske populacije, a zapravo je riječ o manipulaciji kojom se konzumentice i konzumente takvih „kulturnih proizvoda“ lobotomizira na razinu spužve koja nesvjesno upija sve čime biva zalivena. Takvi postkulturno upakirani ideološki proizvodi metom su čak i relevantnije suvremene feminističke kritike.

U tom kontekstu valja pokušati razumjeti i pulski okušaj slovenske redateljice (ljevičarke i partizanke). Od gotovo nevina početka s, vidi čuda, četiri svećenika koja stripaju uz pop-devijaciju gregorijanskih korala sa svijećama u ulozi falusa; preko Straussova Zarathustre i izlizane referencije na Kubricka i revolucionarno bacanje kosti (i u ovom slučaju falusa); pa Magazinova hita Sve bi seke ljubile mornare – pri čemu se stih svoje male usne bi im dale kontekstualizira bitno eksplicitnije; do, konačno, Verdijeve Ciganke u Trubaduru, koju utjelovljuju četiri muške balerine iz Labuđeg jezera – sve se svodi na grotesknu mješavinu do kraja izlizana, kičem i lascivnom ispraznošću pretrpana i k tome loše uprizorena uvoznog modela neoliberalno-ljevičarske kulturne lobotomije, koja bi valjda imala biti tzv. postdramski teatar.

Stoga još samo pitanje za kraj: Sjeća li se ženska publika sadržaja pojma dama?