Povratak nacije?

London School of Economics ugostila je u studenome 2014. tribinu o knjizi Azara Gata Nacije: duga povijest i duboki korijeni političkog etniciteta i nacionalnosti u organizaciji časopisa Nations and Nationalism. Na simboličkoj razini, knjiga se pojavila na tridesetu obljetnicu objavljivanja tri utjecajne knjige trojice klasika „modernističkog“ tumačenja podrijetla nacije. Ernest Gellner (Nacije i nacionalizam), Eric Hobsbawm (Izmišljanje tradicije) i Benedict Anderson (Zamišljene zajednice), svaki na svoj način, doveli su u pitanje, ako ne i trajno potkopali, tradicionalno shvaćanje podrijetla (modernih) nacija. Iako na tom području nisu bili ni prvi ni posljednji, smatraju se perjanicama modernističke vizije odnosa oblikovanja nacija i nastanka nacionalizma.

„Modernistički pogled“ može se sažeti u nekoliko postavki. Za Gellnera, nacije su pojava kasnog moderniteta, štoviše one su plod nacionalizma koji on vidi kao ideologiju temeljno obilježenu nakanom da se „političko i nacionalno poistovjete“ u ideji nacionalne države. Nacije su, dakle, nastale kao plod pritiska stvorena industrijskom revolucijom i nastajanjem građanske klase. Tek donekle sličan Gellnerovu, Hobsbawmov je pristup nastanku nacija i nacionalizma snažno obilježen njegovim marksističkim zaleđem. Slažući se s Gellnerom oko kronologije i odnosa između nacije i nacionalizma (drugi je stvorio prvo, a ne obrnuto) on ključnim za nastanak smatra pojavu „klasne svijesti“, iz čega proizlazi da je korijen nacije moguće otkriti tek u vrijeme pojave masovne politike. Otud i njegov koncept „zamišljanja tradicije“. Trećem među „modernistima“, Benedictu Andersonu, dugujemo pojam „zamišljene zajednice“ koji počiva na neospornoj činjenici da pripadnici nacije ne mogu (svi odjednom) komunicirati „licem u lice“ te stoga i ne mogu biti „zajednica“ u klasičnom sociološkome smislu (Anderson se ipak oštro opirao pokušajima da se njegov pojam imagined protumači u smislu „izmišljeni“). Za njega „zamišljena zajednica“ može nastati tek u uvjetima koji omogućuju masovnu komunikaciju istovjetnih ideja, pripovijesti i simbola, što je omogućio tek izum tiska.

Modernističke dogme

Slagao se netko s njihovim viđenjem ili ne, činjenica je da su teze „triumvira modernizma“ gotovo zagospodarile anglofonim područjem istraživanja nacija i nacionalizma, pretvorivši se tijekom proteklih desetljeća gotovo u dogme s dalekosežnim utjecajem na istraživanja srodnih fenomena u širokom spektru znanstvenih disciplina. U tom se svjetlu teze Azara Gata mogu doimati šokantnima. One bi svakako na mnogim sveučilištima studenta koji bi ih se usudio izreći stajale prolaska na ispitu. Nasuprot temeljnim postavkama modernizma, za Gata je etnicitet oduvijek imao političku dimenziju, a nacije i nacionalne države postojale su otkad postoji išta što se može nazvati državom. Takve teze u biti nisu nove, ali može iznenaditi da se upravo u ambijentu „visoke“ međunarodne anglofone akademske zajednice tim tezama (ponovno) pridaje značaj. Opozicija modernističkoj poziciji nikad nije ni nestala, štoviše jedan od Gellnerovih učenika, Anthony D. Smith, smatra se začetnikom „etnosimboličkog“ smjera istraživanja koji u proučavanju predmodernih nacija polazi od njihovih „etničkih korijena“, naglašavajući presudnu ulogu tradicije (simbola i mitova). No tijekom posljednjih desetak godina pojavio se i niz drugih autora koji – uglavnom manje radikalno, ali često uspješnije od Gata – oštro kritiziraju modernističku perspektivu. Važno je pritom naglasiti da oni često polaze iz vrlo različitih pozicija i s različitim zaključcima. Dok se Gatov pristup može učiniti povratkom na perenijalističku, pa čak i primordijalističku poziciju, drugi su kritičari umjereniji, ali u raščlambama i uvjerljiviji. Tako primjerice Aviel Roshwald koristi naziv nacija za „svaku zajednicu veću od one koja podrazumijeva međusobno poznanstvo i koja je neki oblik kolektivnog, zaokruženog, teritorijalnog suvereniteta u ime svog zasebnog identiteta“. Roshwald također naglašava važnost simboličkog elementa koji leži u srcu nacionalizma, no pritom upozorava da pojavu nacionalizma ipak valja promatrati kao dio vrlo složena presijecanja političkog, ekonomskog i drugih polja, čime se približava zaključku da su – bez obzira na njihovu starost – nacije i nacionalizam u praksi postali osobito djelotvornima tek u moderno doba. Za razliku od „širokih sintetskih lepeza“ koje su ponudili Roshwald i Gat, pojavio se i niz dobro dokumentiranih studija slučaja, među kojima je osobito zanimljiva monografija intelektualnoga povjesničara Caspara Hirschija, koji začetke „osviještenog nacionalizma“ nalazi u krugovima humanističkih intelektualaca u 15. stoljeću. Polazeći drukčijim putom od prethodne dvojice (i osobno ispovijedajući odbojnost spram nacionalizma), Hirschi je iznio upravo razornu kritiku ponajprije Hobsbawmova viđenja podrijetla nacije i nacionalizma. Na tom je tragu i više novih radova koji jasno utvrđuju postojanje svih sastavnica nacija i „modernih nacionalizama“ barem u 18, ako ne i 17. stoljeću.

„Povratak predmoderne nacije“ zanimljiv je iz više razloga. Ponajprije, događa se to na vrhuncu (zalasku?) razdoblja tijekom kojega brojni društveni teoretičari samo što nisu zabili posljednji čavao u lijes nacije kao političkog čimbenika. No, kao što je razvoj događaja pokazao, teorijska predviđanja o nestanku nacija – svim prividno pozitivnim pokazateljima, glasnoći pobornika i sofisticiranosti argumenata usprkos – ne treba uzimati odveć ozbiljno. Loše prognoze i pogrešna predviđanja nisu u društvenim i humanističkim znanostima, dakako, ništa nova. Dovoljno je vratiti se nekoliko desetljeća unatrag i prisjetiti se predviđanja o budućnosti komunizma i islama. Moguće je gotovo na prste jedne ruke izbrojati autore koji su predvidjeli brzinu političkog raspada europskoga komunističkog bloka, a još je manje onih koji su naslutili porast snage islama i njegova utjecaja na svjetska zbivanja.

Pogrešno o Jugoslaviji

U tom je kontekstu, iz hrvatske perspektive, zgodno podsjetiti na predviđanja koja je o budućnosti Jugoslavije 1990. iznio Eric Hobs­bawm. U prvom izdanju svoje knjige Nacije i nacionalizam Hobsbawm je, govoreći o kasnom 20. stoljeću, zaključio da je „Jugoslavija po tom pitanju izašla iz sive zone i na sigurnom je putu“. Hobsbawmov zaključak, koliko promašen, toliko je i zanimljiv. U najširem smislu zgodan je primjer utjecaja ideoloških uvjerenja na analitičke sposobnosti istraživača. No znakovit je i po tome što je knjiga vrlo brzo doživjela drugo izdanje, u kojem je to poglavlje temeljito preoblikovano. Slučaj je dodatno zanimljivim učinio predgovor hrvatskom izdanju iz pera poznate sociologinje. Osvrćući se na promijenjeno poglavlje, Vesna Pusić je Hobsbawmovu pogrešnu procjenu iskoristila za pohvalu autorovoj otvorenosti, pripisujući prepravke „brzini događanja i intenziteta oživljavanja nacionalnih osjećaja u Istočnoj Evropi“. Sve je to, pak, prema autorici predgovora „ponukalo i samog autora da ponovno promisli i donekle modificira zaključke do kojih je došao tri godine ranije“. Ukratko, Hobsbawmove intervencije u izvorni tekst okvalificirala je stoga kao „otvorenost za nove argumente i spremnost da se vlastiti zaključci uvijek ponovno dovode u pitanje“. Ukratko, Hobsbawmova prosudba sažeta u riječima da je „činjenica što su se historičari počeli baviti izučavanjem nacije i nacionalizma znak da su ti fenomeni prošli svoju kulminaciju“, pokazala se ispravnom kao i njegov sud o (ne)mogućnosti raspada Jugoslavije.

Na stranu niz pogrešnih predviđanja o nestanku nacionalizma i rastakanju nacija, studije o kojima je ovdje riječ nisu rasprave o budućnosti, pa čak ni o sadašnjosti nacija, već o njihovu podrijetlu i prošlosti. Iako je te tri odrednice u proučavanju nacije teško razmrsiti, jasno je da u ideologiji nacionalizma prošlost nacije ima povlašten položaj. Kako je duhovito primijetio jedan od recenzenata Roshwaldove knjige: nacija, nacionalizam i povijest stoje jedni nasuprot drugima poput protagonista kultnog filma Sergia Leonea Dobar, loš, zao s napetim pištoljima neodlučni u koga da pucaju riskirajući da ih ustrijeli onaj treći. Je li, dakle, nacionalizam stvorio nacije ili nacije nacionalizam i u kakvoj su relaciji spram povijesti? Pristup podrijetlu nacija kao „starih“ doveden je, djelovanjem modernističke paradigme, tijekom proteklih nekoliko desetljeća u položaj pogrešnoga, pa i politički nekorektnog, shvaćanja nacije. Najveća je vrijednost novijih istraživanja odbacivanje takva pritiska, no istovremeno i prihvaćanje činjenice da je znatan dio starije historiografije i društvene teorije u mnogočemu uistinu ovisio o često naivnim i empirijski neutemeljenim pretpostavkama. Upravo je to i omogućilo modernistima da s jakim argumentima kritiziraju niz temeljnih postavki onoga što su okrstili „perenijalističkim“ i „primordijalističkim“ pristupom fenomenu nacije.

Kojem god smjeru pripadali, zacijelo će malo autora budućih istraživanja u potpunosti odbaciti postojanje nekog od oblika „zamišljene zajednice“ („nacije“) u predmoderno doba. No pritom će – s novom osjetljivošću – morati postaviti pitanje do koje su „društvene dubine“ takve zajednice sezale. Naime, kao što je nedavno uočeno, ključni prijepori nastaju oko pitanja „kad nacija prvi put postaje ključan politički čimbenik“. Lomeći koplja oko tog pitanja s vremenom su se oblikovala dva tabora – jasno određena skupina modernista koji smatraju političku naciju pojavom vezanom isključivo uz moderna društva, s jedne strane, i istraživača predmodernog doba koji smatraju da je nacija bila politički čimbenik i znatno prije toga. Očit doprinos raspravi svakako je i uključivanje stručnjaka za predmoderno doba: istraživača renesanse, medievista, pa i onih koji se bave antikom. Uostalom, istraživači srednjega vijeka ni nisu u znatnijem broju (u mjeri u kojoj su se uopće zanimali za teoriju) pristajali uz tu modernističku poziciju. Nije li se, naime, sam pojam nacije (natio) – u vezi s geografskim podrijetlom ili jezikom odavna upotrebljavao? Nisu li, nadalje, svi ključni pojmovi koje za naciju traži teoretičar uočljivi već u srednjovjekovnim stoljećima (ne isključujući tu ni hrvatsko kasno srednjovjekovlje)? Nije pritom riječ o sasvim nejasnoj „etničkoj“ identifikaciji poput one koju je moguće iscijediti iz oskudnih ranosrednjovjekovnih izvora, već o uistinu utvrdivim „političkim programima“ koji odgovaraju definiciji nacije kakvu je zacrtao Anthony D. Smith. Naime, većinu elemenata koje „etnosimbolisti“ uzimaju za pokazatelje postojanja nacije moguće je pronaći i u nizu kasnosrednjovjekovnih primjera. Prema Smithovim odrednicama to su zajednički povijesni teritorij, povijesno sjećanje, zajednička kultura s postojanjem političko-ideološke poruke i niz društvenih čimbenika, poput prava na uporabu zemlje ili obveze spram vladara. Umjesto negiranja dugog trajanja nacija ili čekanja (priželjkivanja) da nacionalizam nestane, buduća bi ozbiljna istraživanja trebala polaziti upravo odatle, a ne od modernističke utvare koja ne priznaje nikakvu tradiciju.