Potraga za vlastitim identitetom

Pored filmskih priča u kojima se veličaju kolokvijalne „prave američke vrijednosti“ i „američki način života“, kao i onih usmjerenih na kritičko preispitivanje društvene podsvijesti te tamna naličja povijesnog ili aktualnog svagdana obilježena manjim ili većim tragovima ksenofobije i rasizma, uz dakako intrigantne stvarne ili izmišljene biografske storije o po mogućnosti psihofizički hendikepiranim osobama koje se trude nadvladati svoje hendikepe, a može i o osobama koje se rodnim izborima ili seksualnim orijentacijama sukobljavaju s dominantnim društvenim normama, te ambiciozne adaptacije hvaljenih i zahtjevnih literarnih predložaka, među glasačima američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti kao favoriti u pripetavanju za Oscar itekako dobro kotiraju i priče koje se odvijaju na egzotičnim lokacijama, po mogućnosti u Indiji. U zapadnjačkim filmovima koji se odigravaju u Indiji ne samo što se Zapad što svjesno, a što kolektivno podsvjesno oslobađa osjećaja krivnje s jedne strane zbog kolonijalne prošlosti, a s druge zbog i takvom prošlošću uvjetovane teške socijalne situacije velikog dijela indijskog stanovništva te vlastite odgovornosti za nju, već takve storije, dirljive i „veće od života“, i mjestom zbivanja, i socijalnim stanjem koje prikazuju, i slikovitim protagonistima uronjenima u daleku i nepoznatu kulturu, funkcioniraju kao uvijek poželjna egzotika s također poželjnom mistikom i mitologizacijama. Temeljne sastavnice takvih filmova uvijek su identične, bilo da je riječ o Milijunašu s ulice Dannyja Boylea i Loveleena Tandana, o Pjevu životu Anga Leeja ili o aktualnom oskarovskom kandidatu Lav Gartha Davisa, a podrazumijevaju mlada, plemenita, dobrodušna i pozitivno naivna protagonista koji iz slamova Kolkate ili New Delhija kreće na put odrastanja, sazrijevanja i samoafirmacije, da bi, uvijek nakon brojnih peripetija, riskiranja života i pravih odiseja, dospio na Zapad, dijelom stvarni, a dijelom simbolički, oličen u natjecateljskom stolcu kviza Milijunaš u kojem će junak dobričina nadmudriti i zapadnjačku prijetvornost i sklonost korupciji.

Iako u takvim pričama pred mladim junakom formalno iskrsavaju brojne prepreke, njemu uistinu ništa ne stoji niti smije stajati na putu, jer cilj mora biti ostvaren, Zapad dosegnut, samoostvarenje realizirano, a mit održan do neke sljedeće slične filmske storije o preživljavanju i opstanku. Pa još ako su te storije temeljene na svjetskim književnim bestselerima, kakav je slučaj kod Milijunaša s ulice i Pjeva života, ili pak na naknadno literariziranim istinitim događajima kao što je riječ u Lavu, u osnovi kojeg je knjiga A Long Way Home Sarooa Brierleyja, lako je prognozirati komercijalne uspjehe i žetve prestižnih nagrada.

Pustolovna drama s elementima melodrame Lav, dugometražni redateljski prvijenac Gartha Davisa, u čijem se dosadašnjem portfelju izdvaja rad na sjajnoj seriji Povrh jezera Jane Campion, tako je nominirana za šest Oscara, uključujući i one za najbolji film, sporednu mušku i žensku ulogu te adaptirani scenarij, a tu su i četiri nominacije za Zlatni globus i pet za nagradu BAFTA. Premda je u cjelini riječ o prilično uspjelu, uvjerljivo emotivnu, elegantno i povremeno sugestivno režiranu te intrigantnom ostvarenju koje nosi odličan nastup Deva Patela iz spominjanoga Milijunaša, posrijedi je i precijenjeno djelo koje se spretno poigrava navedenim stereotipima i općim mjestima iz priručnika za oskarovske pretendente, s podtekstom o traganju za vlastitim identitetom i korijenima. Sve je na broju i sve skladno funkcionira, od dječaka Sarooa iz indijske provincije koji će se izgubiti i dospjeti u Kolkatu da bi ga ubrzo posvojili dobrostojeći Australci Sue i John Brierley, do australskih velegradova koji su ovdje Zapad, no sve je i predvidljivo i dobrano ziheraški. Gledatelj unaprijed zna što i kako u kojem trenutku slijedi, svi se likovi ponašaju u skladu s dramskim funkcijama, a očekivana je i erupcija melodrame u završnici. U svakom slučaju, a dijelom slično oskarovskoj nominaciji za sporednu rolu Michelle Williams u Manchester by the Sea, i ovdje je nedokučivo zbog čega je Nicole Kidman nominirana. Njezina je minutaža pred kamerama skromna, a nastup se svodi na dvije scene smirivanja problematičnoga drugog posvojenog sina, tiho izgovaranje sućutnih rečenica u interijerima i za stolom na obiteljskom ručku te nekoliko plahih pogleda polusuznim očima. Ako je to dostatno za Oscar, onda ga je i Michelle Williams zaslužila.