Ponosili bi se Mozart i Mahler

Don Giovanni i Beč, točnije bečka Državna opera, imaju poseban odnos. Slavni skladatelj svoje djelo nije praizveo u prijestolnici, nego u Pragu, tadašnjoj monarhijskoj provinciji, a poznato je kako je Gustav Mahler upravo u bečkoj Staatsoper izvodio Mozartovu operu bez završne scene, u kojoj se kompleksna radnja u potpunosti razrješava, a nakon koje publika izlazi pjevušeći vedru melodiju. Specifična bečka tradicija izvedbe Don Giovannija i danas se ponekad može susresti, ali ne i u sklopu aktualne postave u Državnoj operi (izvedba od 29. siječnja 2017).

Dirigent Adam Fischer i redatelj Jean-Louis Martinoty na scenu su postavili Don Giovannija u preglednoj, pomalo školskoj izvedbi, mudro zaključujući kako je to najbolji način da u prvi plan ne stave sebe nego blistav dvojac Mozart – Da Ponte i njihovo remek-djelo. Iako je Don Giovanni s glazbene, scenske i redateljske strane toliko složeno i izazovno djelo, da svako eksperimentiranje na jednoj od tri navedene razine može dovesti do suprotnog učinka i umjesto dodatnog efekta rezultirati fijaskom, odmjerenih glazbenih i redateljskih iznenađenja na spomenutoj izvedbi nije nedostajalo. Tako je dirigent Fischer istaknuo dionicu čela u Zerlininoj ariji Batti, batti, o bel Masetto do mjere da je dvoranom odzvanjao kontrapunt lijepoga soprana rumunjske pjevačice Ileane Tonca i tenorska laga violončela, a redateljski uspjeh u prvom je redu bila odlično postavljena scena slavlja kod Don Giovannija s kraja prvoga čina, u kojoj se kompleksnost poliritmične partiture treba dobro preslikati na pozornici. Postavljajući scenu u dubinu i ne štedeći na sviračima na sceni (ukupno čak 22), koji u trima ansamblima istovremeno izvode tri različita plesa, Martinoty je prikazao kompleksnost radnje, ali i grandioznost bala kakav si je plemić s kraja 18. stoljeća mogao priuštiti.

Redatelj će još jednom na scenu dovesti instrumentalni ansambl – pred kraj drugog čina, kada također relativno veliki sastav na sceni izvodi citate iz triju opera 18. stoljeća, od kojih se glavni lik najviše obraduje Figarovu piru. Od solista, uz solidan naslovni lik, čiju je ulogu tumačio Britanac Simon Keenlyside i Erwina Schrotta kao Leporella, posebno treba istaknuti sjajnog tenora Benjamina Brunsa u ulozi Don Ottavija. Od pet muških solističkih uloga, Mozart je tenorsku dionicu dodijelio samo relativno sporednu liku Don Ottaviju, čija je dramska zadaća samo da tješi svoju zaručnicu, kojoj je naslovni lik ubio oca. Utoliko je izbor kvalitetnog solista za ulogu Don Ottavija ključan za ravnomjernu solističku dinamiku u cijeloj operi, što je dobro izvedeno u aktualnoj postavi bečke Državne opere. I s redateljskog i s glazbenog aspekta poseban je izazov lik Komtura, koji nosi glazbenu i scensku dramatičnost djela. Redatelj Martinoty uvjerljivo je dočarao Komturov povratak na scenu, mjesto na kojem su se mnogi redatelji poskliznuli i umjesto dramatičnosti napravili Komturovu karikaturu, a ulogu je odlično izveo rumunjski bas Sorin Coliban. Ukratko, klasik operne literature postavljen je na daskama Državne opere u odličnoj izvedbi, kojom bi se ponosili i Mozart i Mahler.