Odan umjetnosti riječi

Želim da me netko i čita
i da me pohvali
uza svijetli spomen
kad smognem
sam sebe pisati
iščupan iz Poezije
nesretno sretan

František Halas, A što pjesnik?

Ovi stihovi, prevoditelju najdraži ili među najdražima, svojevrsna su njegova oporuka onima koji žive da bi čitali ili čitaju da bi živjeli. Dušan Karpatský, najbolji češki, a možda i svjetski, poznavatelj i promicatelj hrvatske književnosti, umro je 1. veljače ove ledene zime, uoči svoga 82. rođendana. Umro je nesretno sretan – u nadi da će dočekati zbirku Halasovih pjesama na hrvatskom, kojom bi okrunio neka stara prijateljstva, ali ne bi prestao raditi.

Neumorno pišući u ime drugih, o drugima i za druge, sam je sebe pisao cijeli život. A život ga nije štedio. Kao prvi od dvojice sinova češkoga Židova Maxmiliana Rosenzweiga i Slovakinje Ružene Maťašovske, rođen u zloslutno doba (28. veljače 1935) u „svačijem“ pograničnom području (Trebišovu u istočnoj Slovačkoj), u život je krenuo opečaćen očevom sudbinom i majčinom borbom da i promjenom prezimena zaštiti svoju djecu (izabrala je ono koje podsjeća na Potkarpatsku Rus, poslije pripojenu SSSR-u). Kao dječak iskusio je Protektorat i rat, a kao mladić komunizam iza željezne zavjese i onaj s ljudskim licem, praško proljeće, tzv. normalizaciju i čistke u Partiji te napokon doživio baršunastu revoluciju, pad Zida, otvaranje granica i samostalnu češku državu. Otkad je kao gimnazijalac iz Rakovníka doselio u Prag i 1953. upisao se na Filozofski fakultet, Prag je postao i ostao njegovo trajno prebivalište. Iz toga srca Europe 1957. prvi je put kao student došao u Hrvatsku i obišao je – od studentskoga doma u Tvrtkovoj do Dioklecijanove palače, Revelina (gdje je prespavao Cornei­lleva Cida), Sv. Donata, Trsata… U Zagrebu je tada na rasprodaji Matičinih knjiga kupio VI. svezak biblioteke Hrvatska književna kritika – Miroslav Krleža. Njegov esej Književnost danas iz 1945. odmah je preveo za reviju Světová literatura i zarazio se krležijanstvom do kraja života. Iako smo ga svi pomalo svojatali, s Hrvatskom ga je trajno vezalo iskreno prijateljstvo s Marijanom Matkovićem, koji ga je upoznao i s Krležom. Krug oko Matkovića lako se i brzo širio, jer su se entuzijazmu mladoga Karpatskoga otvarala sva vrata – Akademijina, Leksikografskoga zavoda, Filozofskoga fakulteta, Društva književnika, Matice hrvatske, Nacionalne i sveučilišne knjižnice… Njegov hrvatski Epistolar (2010) i češki Listář (2014) najbolje svjedoče o kontaktima s brojnim hrvatskim, češkim i inim piscima, prevoditeljima, urednicima, izdavačima, sa znancima i prijateljima, sa svim tada važnim ljudima od knjige.

Što nam je sve Dušan Karpatský ostavio u baštinu, ne bi lako nabrojili ni najbolji poznavatelji njegova prevoditeljskoga, uredničkog i istraživačkog opusa. Kad je 2002. dobio Ininu nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu, najviše ga je obradovalo što je tom prigodom izišla i jedina knjiga koju su drugi posvetili njemu – velika monografija s njegovom bibliografijom. Ta ga je nagrada potaknula da hrvatskim čitateljima daruje davno zamišljenu veliku antologiju – Zlatnu knjigu češkoga pjesništva, koja je 2003. i objavljena. Na praškoj je promociji predsjednik Senata ČR dr. Pithart rekao da se takva „knjiga događa jedanput u sto godina, ako se uopće dogodi“. No već 2007. u Pragu tiskana je još veća antologija hrvatskoga pjesništva – Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků (Korablja od koralja. Tisuću godina hrvatske poezije u djelu stotinjak pjesnika). Korabljom je Karpatský podigao monumentalni spomenik hrvatskoj književnosti, sigurno najveći izvan Hrvatske. I takvoj je knjizi sto godina malo. Velikim projektima, oko kojih je Karpatský okupio brojne suradnike – pjesnike i prevoditelje – prethodi njegova manja, krasno opremljena antologija hrvatske poezije o moru – Má duše je moře (Duša mi je more), koja je 2001. predstavljena na pulskom sajmu Sa(n)jam knjige u Istri. Ta je knjiga u Češkoj odmah razgrabljena, a Karpatskome je donijela Državnu nagradu za prevođenje.

Prešućeni prevoditelj

Iza nekoliko navedenih „bibliografskih podataka“ stoji golemi, udarnički rad, veliko iskustvo i veliko znanje, duge godine traganja i istraživanja, učenja i mučenja, čak i stradanja, koja je Karpatský proživio i preživio na svoj, češki način, ne gubeći smisao za humor ni kad mu je zabranjen javni rad. Tada su njegove radove potpisivali prijatelji i bio je sretan što ne mora raditi kao perač prozora (poput kardinala Vlka) ili kao ložač u kotlovnici (poput filozofa Tomina i ministra Dienstbiera), nego može honorarno, npr. za Albatros, lektorirati lektiru za djevojke. I nije mu bila mala zadovoljština što se našao među 692 imena prešućenih prevoditelja u češkoj bibliografiji Zamlčovaní překladatelé 1948–1989 (1992).

A nije bio prešućen samo kao prevoditelj jer nije ni bio samo prevoditelj, iako bi puki popis pisaca koje je preveo s hrvatskoga na češki i obratno ispunio više od nekoliko ovdje dopuštenih stupaca. Njegova mala enciklopedija češke i svjetske književnosti za djecu i mladež – Malý labyrint literatury, prvi put objavljena 1982. pod imenom Viktora Kudělke (sam je tek 1997. potpisao drugo, prošireno izdanje), otkriva vrsna poznavatelja povijesti svjetske književnosti. Povijesti književnosti posvetio je i niz velikih sinteza, kao što su Češka književnost i Slovačka književnost u 7. knjizi Povijesti svjetske književnosti (Zagreb, 1975), Češko pjesništvo kroz stoljeća – uvodna studija u Zlatnoj knjizi, Hrvatsko pjesništvo kroz stoljeća – uvodna studija u Korablji, na hrvatskom objavljena u Kolu 2008. Potvrdio se i kao vrstan leksikograf, a njegova otkrića (primjerice čeških prijevoda Bartola Đurđevića, sedmojezičnoga rječnika Petra Lodereckera, zapravo dopunjena petojezičnoga Vrančićeva rječnika, te češki pisanih Praških zapisa Stjepana Radića) u praškoj Nacionalnoj knjižnici potvrđuju izreku da sreća prati upućene, u ovom slučaju – u znanost o književnosti.

Istraživanja za bibliografiju Croatica na češkom jeziku (1983) potaknula su ga na organiziranje dviju velikih izložbi: 500 godina hrvatske književnosti u Češkoj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2000. te Pola tisućljeća češko-hrvatskih književnih odnosa u prijevodima 2002. u praškoj Nacionalnoj knjižnici. Odan umjetnosti riječi, bio je zahvalan svima koji su je na svoj način činili umjetnički bogatijom, nadasve našoj likovnoj umjetnici Zdenki Pozaić. Njih dvoje darovali su nam niz prekrasnih grafičko-pjesničkih mapa posvećenih Františeku Halasu, Václavu Havelu i desetorici čeških pjesnika u posebnoj mapi te Dragutinu Tadijanoviću i Antunu Šoljanu. Svoj majstorski prepjev Paljetkova Suncopasa Karpatský je objavio u sjajnoj likovnoj opremi Branka Vujanovića. Zdenka Pozaić grafikama je opremila i Paljetkov prepjev kultnoga djela slovačkoga romantizma – Sládkovičeve Marine, koji se temelji na doslovnom prijevodu Karpatskoga. U tom je krugu nezaobilazan i dragi prijatelj Karpatskoga Tonko Maroević. Počnem li nabrajati i druge prijatelje poput Zlatka Šešelja, Zdravka Zime, Igora Zidića, Magdalene Vodopija, Mije Ivureka, Vlatke Banek, obitelji Zmijanović…, povrijedit ću sve ostale, poglavito one najstarije poput Davora Kapetanića. Neka mi oproste svi koje ne spominjem, jer prevelik je broj onih koje je vijest o njegovoj smrti duboko potresla. Ne bi bilo pravedno izostaviti ni njegove zagrebačke studente, koje je osvojio duhovitim i uvijek zanimljivim jezičnim vježbama 1966–67. i 1969–70, kad je Filozofski fakultet bio njegovo privremeno utočište. Tada se otkrio i kao izvrstan, čak iskusan pedagog, iako ga ta profesija nikad nije privukla. Upravo su te vježbe krive što sam se latila prevođenja Máche, zbog kojega me Duško zarobio i zaposlio „za stalno“. Tako su i neke usputne epizode u njegovu životu donijele neočekivane plodove. Kad Karpatský kao vječni slobodnjak – što silom prilika, što po vlastitom izboru – u jednom razgovoru kaže da baš nije volio pisati i da je muku mučio sa svakim tekstom, možemo se upitati koliko bi tek napisao da mu je teret pisanja bio lakši.

Brojne nagrade

Hrvatska književnost ima sreću što u njegovu opusu zauzima zavidno mjesto i što je njegovim marom i žarom dostojno predstavljena knjigoljubnoj češkoj sredini (samo u njoj vidjela sam duge, šutljive redove pred knjižarama). Priznanja kao što su članstvo u HAZU-u i Benešićeva nagrada (1990), red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (2001), spomenuta Inina nagrada (2002), Matičino priznanje Ljudevit Jonke (2008) samo su sjajni trenuci iza kojih stoji naša trajna zahvalnost za neprocjenjivo kulturno bogatstvo koje je ostavio i Česima i Hrvatima. I privrženost onih koji razumiju stvaralački grč pjesnika, odgovornost prevoditelja, znatiželju istraživača i težnju marljivoga, upornoga i velikoga znalca da dovrši svoje životno djelo. Dušan Karpatský volio je raditi sve što je radio i kad, citirajući Nerudu, sam kaže: „a čím jsem byl, tím byl jsem rád“ (sve što sam bio volio sam biti) hrvatska književnost može biti sretna što je sam sebe ispisao i u njoj.