Naša tranzicijska priča

Radnju svog novog romana Vožnja na mjestu osječki je prozaist i pjesnik Josip Cvenić smjestio u rodni grad, obuhvativši njome desetak godina – od kraja osamdesetih pa do kasnih devedesetih prošlog stoljeća. Riječ je dakle o vremenu koje, na globalnoj razini, nazivamo tranzicijskim, sa specifičnostima koje karakteriziraju hrvatski prijelaz iz jednopartijskog sustava u pluralističku demokraciju i iz planske ekonomije u tržišnu. Govoreći o tim godinama naše zbilje hrvatski su se pisci, pa tako sada i Cvenić, najčešće fokusirali na gospodarski kriminal, na brutalni proces tzv. pretvorbe kojim je nekadašnje javno (društveno) vlasništvo postalo državnim, a potom privatnim: to se radilo u sprezi političkih i poduzetničkih elita, vrlo često bez stvarnog kupovanja poduzeća i ulaganja u njih. O zastrašujućim socijalnim, ekonomskim i psihološkim posljedicama takve pretvorbe, koja korijene vuče još iz ratnoga kaosa, leksikonske natuknice govore sažimajući i uopćavajući: siromašenje stanovništva, nezaposlenost, bujanje korupcije i gospodarskog kriminala, razaranje poduzeća, gubitak nade, kolektivna depresija. Književnost pak svoju istinu iznosi govoreći o privatnim svjetovima, o pojedinostima i detaljima, o ljudskoj sudbini u novim okolnostima.

„Ljudi stare, ali ne sazrijevaju svi.“ (A. Daudet) i „Bog svakome daje onoliko koliko može nositi.“ (narodna) dva su od čak četiri mota koja je Cvenić odabrao da bi čitatelju sugerirao ono što će odrediti sudbinu glavnog lika romana. Cvenić je zavrtio priču o slabom i jakom pojedincu u turbulentnom vremenu: njegov protagonist Denis Vidović vozač je najprije druga Tomašića, predsjednika Skupštine grada i člana Komiteta SK, a kad se politički sistem promijenio, nastavio je kao vozač iste osobe, ali sada gospodina dogradonačelnika. Tomašić se i u socijalizmu odlično snalazio, a na slobodnom tržištu punim se plućima upustio u privredni kriminal. Bez njega i njegova sina Ivana, s kojim se od djetinjstva družio u uličnoj klapi i koji je poslije u kriminalu nadmašio oca, Denisove šanse bile su mizerne, i on je to na neki svoj čudan način shvaćao. Uvjerio je sebe da su mu oni druga obitelj – ta toliko ga je puta društveni uglednik na sinovu intervenciju, a poslije i iz vlastita interesa, spašavao iz neugoda, vadio iz zatvora, zaposlio ga – da je prema obojici osjećao neograničenu odanost, „učinio bi sve što prijatelj traži od njega“: „Ja sam samo šofer, idem desno, idem lijevo, ravno, sve kako mi kažu, ako treba, vozit ću na mjestu!“ Ta Denisova odanost Tomašićima, zbog koje ga prijatelj iz djetinjstva naziva „naivčinom koja stalno upada u klopke“, ponekad se doima opsesivnom: tako je u tinejdžerskoj dobi pristao, na nagovor Tomašića seniora, preuzeti odgovornost za silovanje koje je počinio junior, a naposljetku je skončao samoubojstvom u zatvoru kamo je dospio zbog nekog „posla“ u kojem je konce zapravo vukao stariji Tomašić.

Cvenićev je roman u nekim detaljima predvidiv, u razvoju fabule kadšto ima „preskakanja“, a i motivacijski je, naročito kad je riječ o oblikovanju likova, ponekad nedovoljno uvjerljiv. Najuspjeliji dijelovi teksta pripadaju „zatvorskim stranicama“. Osobito je efektno razrađen opis posjeta zatvoru nekadašnje Denisove djevojke i majke njihova 10-godišnjeg sina, za kojeg on i ne zna: To je ona tzv. rječita šutnja, u kojoj se naizmjence u njihovoj svijesti sudaraju slike prošlosti i sadašnjosti koje se ne mogu artikulirati zvukovno – cijeli taj višeminutni susret prošao je bez ijedne izgovorene riječi – pa se ne može realizirati ni njihova davno započeta, a stjecajem okolnosti prekinuta veza. Vrlo je zanimljivo, minimalnim sredstvima, ostvaren i kroki zatvorenika Filozofa, dijaboličnog i fluidno koncipiranog, patološkog lašca i ubojice. Svoje umijeće minimalizma Cvenić pokazuje i u sceni u bolničkom podrumu kad odbjeglom dječaku Jakovu tajanstveni dobrotvor Markan iznosi svoju životnu priču sabijenu u jednu jedinu kratku rečenicu: „Imao sam sina i poginuo je.“

Na kulturnoj sceni Marijan Boršić (Zagreb, 1946), autor romana Versifikator, bio je dosad poznat u prvom redu kao prevoditelj: tiskano mu je stotinjak književnih i publicističkih djela prevedenih s nekoliko europskih jezika. Autor je dviju knjiga o povijesti olimpijskih igara, tiskana mu je jedna knjiga pjesama (Samo trenuci, 2002), a priprema zbirku pripovjedaka i novi roman.

Prvi Boršićev objavljeni autorski prozni rad, kriminalistički roman Versifikator, pripada – prema klasifikaciji koju je S. Lasić izveo iz strukturalne analize toga žanra – kompozicijskom obliku istrage. U takvom obliku bazične sheme romana, u kojoj je sve podređeno istražnim radnjama, čitatelj na početku doznaje da je netko ubijen, ali se ne zna tko je to učinio i zašto; treba, dakle, otkriti počinitelja i objasniti razloge koji su doveli do tog čina. U Boršićevu romanu inspektor Neven Kos, 50-godišnjak s uredom u zgradi policije u središtu Zagreba, izvrstan znalac književnosti i čovjek koji je prije kriminalistike završio filozofiju, već se dugo nije pomaknuo u rješavanju slučaja umorstva uglednog pjesnika, omiljenog sveučilišnog profesora i akademika Petra Zlatića.

Nakon istražnih radnji i ispitivanja Kos je o akademiku „znao sve“, ali ništa što bi ga upućivalo na neki trag. Jer, akademik je bio besprijekoran, uzoran čovjek bez mrlje u prošlosti i bez konflikata u odnosima s ljudima, tako da se frustrirani inspektor nije imao za što uhvatiti. Usto, u posljednje doba Zlatićev književnički ugled silno je narastao nakon što je objavio spjev Izdaleka dolazim ti, pjesmo, općenito ocijenjen kao remek-djelo u kojem je bila „ne opjevana, prikazana nego proživljena duhovna i ina povijest čovječanstva“. U travnju 2009. godine (vrijeme u koje pisac smješta rasplet romana), kad je od umorstva bilo proteklo već više mjeseci, u policiju je na inspektorovo ime stigla koverta s rukopisom Zlatićeva spjeva, što je Kosa napokon navelo na rješenje zagonetke. Tankoćutnost umjetničke duše Boršićeva policajca, njegovo duboko razumijevanje i poznavanje književnosti, zbog čega je u policijskim krugovima smatran pomalo egzotičnom pojavom, u „slučaju Zlatić“ pokazala se dobitnom kombinacijom. Kos je naime zaključio da bi rukopis što ga je dobio mogao biti original spjeva, koji je Zlatić tek neznatno redigirao pa ga objavio pod svojim imenom. „Posve neuobičajenim istražiteljskim postupkom“ Kos je, iz samog pjesničkog iskaza, po analogiji, te usporedbom autorskih poetika otkrio pravog autora, ujedno i osumnjičenika. Tako se ravnoteža, narušena na početku romana ubojstvom, ponovno uspostavlja otkrićem počinitelja i objašnjenjem motiva njegova djelovanja.

Boršić je lik svoga inspektora u mnogome oblikovao drukčije nego što to radi većina naših suvremenih autora kriminalističke proze. Tako se Neven Kos „ni poslije toliko godina službe još nije navikao na prizore počinjenih zločina“; nerijetko zna se predati snažnoj nostalgiji za prošlim; vrlo je emotivan pa ga često „obuzima ganuće“ ili je na rubu suza; budući da mu je oslonac u životu, pa i u poslu, kršćanski moral (što je naglašena specifičnost ne samo svjetonazora lika nego i romana kao cjeline), neprestano je na ispitima savjesti i bori se s nedoumicama. Boršićev inspektor neobičan je i po tome što, čini se, više razmišlja o književnosti (pa će čitatelj, među ostalim, naći u romanu i njegovu eksplicitnu kritiku suvremene hrvatske umjetnosti) nego o detaljima ubojstva koje istražuje. Najproblematičniji su dio Versifikatora zanatska nedorađenost, iskakanja iz žanrovskih konvencija i, na stilskoj razini, zališnost (suvišne riječi, rituali pozdravljanja i sl.).