Maskulinizirana melodrama

Na početku melodrame Manchester by the Sea, za Oscar u šest najvažnijih kategorija nominirana trećeg redateljskog projekta Kennetha Lonergana, šutljivoga Leeja Chandlera kojega vrlo uvjerljivo i većinom primjereno smireno te povremeno gotovo katatonično utjelovljuje Zlatnim globusom nagrađen i za statuu pozlaćenog Akademijina ćelavca nominiran Casey Affleck, upoznajemo kao mirnoga momka iz grada Quinceyja u Massachusettsu koji kolokvijalno rečeno „ima zlatne ruke“, ali i određenih problema u socijalnim kontaktima. Lee je spretan domar u šest zgrada u kojima održava instalacije, no primjetna je njegova suzdržanost i plahost u odnosima sa stanarima, osobito djevojkama i ženama, od kojih bi neke s njim željele i intimnije kontakte, dok druge pak na njemu izražavaju vlastite frustracije. Od početka Lee je predstavljen kao na određen način plah i povučen tip s tajnom, a gledatelj sluti da je ta tajna iz prošlosti zacijelo presudno definirala njegov karakter i okolnosti života. On naime živi u malom podrumskom stančiću s tek jednom sobom i oskudnim pokućstvom, bilo kakve intenzivnije socijalne kontakte izbjegava, a njegova se prošlost u dramaturški mozaično koncipiranu i narativno skokovitu djelu polako otkriva pred gledateljima. U prvoj sekvenci Leeja vidimo iz daljine i u totalu, na donekle dotrajalu ribarskom brodu u kojem se negdje na pučini igra s malim nećakom, dok brodom upravlja dječakov otac i Leejev stariji brat. Zahvaljujući skokovitoj naraciji raspona od približno desetak godina, iz čega slijedi činjenica da neki likovi manje, a neki više mijenjaju izglede, pa primjerice protagonistova nećaka Patricka u kasnijoj tinejdžerskoj dobi odlično tumači Lucas Hedges, gledatelju isprva nije jednostavno poloviti likove, njihove odnose i konture naslućivano tragične priče koja se oko njih odigrala i koja se, kako ćemo s vremenom doznati, još odigrava.

Te konture naslućujemo i iz komentara sporednih i usputnih likova, među kojima neki upadljivo izbjegavaju Leeja, a drugi iznenađeno pitaju zar je to on, te postupno iz fragmenata priče koja nam se otkriva. Ta priča vrlo dobro funkcionira i kao ako ne baš socijalna, a ono kao socijalno čvrsto usidrena i neveselim socijalnim motivima omeđena i dijelom definirana drama. Socijalni se motivi kreću od standardne scenografske i dramske popudbine koju čine skučeni stan, trošna pročelja u skromnim četvrtima, izblijedjela odjeća te sklonost alkoholu i duševna nestabilnost koja se manifestira i u autodestruktivnosti, a podjednako proizlaze iz stanja likova kao što oslikavaju ta stanja. Ono što je u korijenu svega jest dakako tragedija, odnosno dvije nesreće različitih intenziteta i destruktivnih snaga, od kojih jedna otvara i usmjerava raspad Leejeva života i dotadašnje egzistencije, da bi druga otprilike desetljeće poslije na određeni način njegov život postupno vratila na koliko-toliko prihvatljiv i „normalan“ kolosijek te kroz njegovu svojevrsnu resocijalizaciju i makar posredno obnavljanje roditeljsko-zaštitničke uloge zaokružila dramsko tkivo filma.

Prva nesreća i dramski ključna tragedija jest pogibija Leejevih troje djece u slučajno izazvanu požaru u njihovoj kući tijekom noći, dok je ne sasvim trijezan Lee bio odsutan nakon što je njegova supruga Randi, koju osobito u završnici dosta solidno interpretira ipak nezasluženo za Oscar nominirana Michelle Williams, otjerala njegove bučne prijatelje. Ta će nesreća dovesti do raspada njihova braka, Leejeva pokušaja samoubojstva i naposljetku preseljenja u Boston, a Randi će se poslije pojaviti s novim suprugom i trudna, da bi poslije rođenja djeteta pri slučajnom susretu Leeju priznala da je očajna i da ga još voli. No povratak je, dakako, nemoguć, traume se ne mogu ukloniti kao ni ožiljci izbrisati, a sve što je moguće jest da se svi što racionalnije i svjesnije prilagode okolnostima. U te okolnosti pripada i druga nesreća, smrt Leejeva starijeg brata Joea (Kyle Chandler), koji je patio od ozbiljne bolesti srca te iza kojeg je propali brak s psihotičnom Elise (Gretchen Mol), koja će naposljetku spas po svemu sudeći uzaludno potražiti u braku s naglašeno religioznim i čini se odveć posesivnim Jeffreyjem (cameo-rola Matthewa Brodericka). Leejev put ponovne socijalizacije i uvjetne „normalizacije“ započinje njegovim otkrićem da ga je preminuli brat imenovao skrbnikom njegova i Elisina sina Patricka te da je u tom smislu dijelom i novčano osiguran.

Dok gledatelj tek naslućuje dramske i tragične obrise čitave priče te dok postupno hvata i povezuje njezine konce, najambiciozniji projekt Kenetha Lonergana, među ostalim suscenarista filmova Analiziraj ovo i Bande New Yorka, koji je kao redatelj debitirao 2000. uspjelom i po mnogočemu i izvedbeno i kvalitativno srodnom dramom Računaj na mene, funkcionira gotovo besprijekorno i na dramskoj i na karakterno-psihološkoj, pa i na narativno-dramaturškoj razini, unatoč početnom djelomičnom gledateljskom nesnalaženju. No kad u posljednjoj četvrtini sve sjedne na svoje mjesto te kad se s daškom optimizma pa i crnog humora nasluti moguća sretnija završnica, odnosno bolja budućnost za Leeja i Patricka, autor se počinje utjecati konvencijama te odustajati od dotadašnje tjeskobe i pesimizma. To donekle kvari ukupne dojmove o vrlo dobro pa i odlično režiranom, mjestimice dojmljivo atmosferičnom, prilično sugestivnom i većinom odlično glumljenom filmu, koji tako u konačnici ipak ne posjeduje snagu i intenzitet čiji se potencijal naslućuje. No budući da je riječ o maskuliniziranoj melodrami koja uspješno izbjegava patetiku, na neke se nedostatke može i djelomično zažmiriti.